Umiru ranije, odlaze u penziju kasnije od žena, uz pitanje nerođene ili neželjene djece imaju samo obaveze, predstavljaju većinu beskućnika, počine većinu samoubojstva, češće zadobivaju ozljede na radnom mjestu, ne smiju nositi suknje, u 90 posto slučajeva izgube skrbništvo nad djecom nakon razvoda, služenje vojnog roka...

Ovaj popis važan je za stvaranje tematskog okvira pokreta za prava muškaraca i u Hrvatskoj.

Zadatak pokreta za prava muškaraca, ali i feminizma, jest tražiti od muškaraca svjesnost i odgovornost u održavanju patrijarhata, tražiti krivicu i odgovornost u pojedincima, a istinsko društvo rodne ravnopravnosti definirati kao kolektivni cilj

Što da radimo sa ženom koja ne zna kuhati i muškarcem koji ne zna popraviti gumu? Kako u našem društvu reagiramo na ženu koja ne zna kuhati? Neki će, u najboljem slučaju slegnuti ramenima, neki će sarkastično komentirati "ma kakva je to žena koja ne zna nešto skuhat" a neki će sasvim ozbiljno to smatrati nedostatkom nje kao žene. Iako je, na žalost, situacija s pravima žena takva da su sve ove reakcije na jednu od karakteristika tradicionalne ženske uloge i dalje učestale i prihvatljive, ipak će postojati i grupa ljudi (još važnije i grupa žena) koja će reakciju neodobravanja pa čak ponekad i reakciju sarkazma nazvati pravim imenom - seksizmom. S druge strane, u slučaju da muškarac ne zna promijeniti gumu (nešto popraviti, voziti auto, imenovati hrvatsku nogometnu reprezentaciju itd.) i pri tome doživi neodobravanje, čuđenje ili zadirkivanje rijetki će to prepoznati kao seksizam, a još rjeđi kao važnu temu za ravnopravnost u našem društvu. Iz tog razloga rasprave kao što su kasnija dob muškaraca za odlazak u mirovinu kao i služenje vojnog roka (ekvivalent bi bio da država zahtjeva od žena da šest do devet mjeseci rade "ženske poslove" za državu, na primjer skrbe se za nezbrinutu djecu, a ako to odbiju onda da gotovo besplatno obnašaju neki drugi posao za dobrobit zajednice - upravo "zato što su žene") u Hrvatskoj se nisu smatrale pitanjima prava muškaraca, niti je ta sintagma ikada korištena u ovom tipu rasprava. Ne samo da svijest o postojanju pitanja vezanih za prava muškaraca nije prisutna u sadašnjosti, već se i ograničenja koja je njihova tradicionalna uloga nametala vrlo slabo izdvajaju i u interpretacijama prošlosti. Te iako već imamo značajna saznanja o tome kako su žene tijekom povijesti obespravljene nametnutom im rodnom ulogom (i sada se suočavamo s time kako ove interpretacije i implementirati u podučavanje povijesti i edukaciji građana) vrlo rijetko se govori o tome i da je tradicionalna rodna uloga muškarcima s jedne strane pružala uistinu nevjerojatne privilegije ali i s druge strane nametala borbu, rat, neizražavanje emocija i jedan drugi oblik žrtvovanja (kao na primjer u slučaju Titanika gdje su većinom poginuli muškarci jer su, kao, muškarci trebali prepustiti svoja mjesta ženama i djeci). Metodologija promicanja muških prava ne smije biti jednaka onoj ženskih prava jer uključuje druga pitanja, funkcionira s nepostojanjem snažno utemeljenog alternativnog muškog identiteta te nepostojanjem razine svijesti o problemu kao ni osjećaja solidarnosti među muškarcima.

Kod žena u prvom valu feminizma osmišljen je alternativni model ženskosti i ono što je upitno i gdje su potrebna snažnija nastojanja jest pitanje pristupa tom modelu i pitanje njegove privlačnosti. Važno je napomenuti da muškarci svoje izbore također donose na temelju vrlo čvrstih rodnih uloga, međutim to niti u kojem slučaju ne smije biti opravdanje seksističkog ili agresivno ponašanja, već dodatna motivacija da ga se razumije, istražuje i iskorijeni bez upadanja u zamku generalizacije ili apriori okrivljavanja muškaraca današnjice za postojanje obrazaca seksizma, jer je to jednako pogrešno kao i etiketirati sve žene kao žrtve. Ono što mora biti zadatak pokreta za prava muškaraca, ali i feminizma, jest tražiti od muškaraca svjesnost i odgovornost u održavanju patrijarhata, tražiti krivicu i odgovornost u pojedincima, a istinsko društvo rodne ravnopravnosti definirati kao kolektivni cilj.

Odnos prava žena i prava muškaraca

Feminizam se bavi dekonstruiranjem patrijarhata i time nameće dva važna pitanja za prava muškaraca: je li moguće patrijarhat srušiti bez sudjelovanja muškaraca i promjene njihove rodne uloge, i događa li se situacija u kojoj muškarci koji aktivno ili pasivno podržavaju i održavaju patrijarhat ne samo da od toga više nemaju koristi, već i sami sebi štete?

prava_muskaraca_4.jpg

Nameće se, naravno, i pitanje zašto je rasprava o muškarcima marginalizirana. Jedan od razloga je, zasigurno, i stav da su muškarci u poziciji moći, a da oni koji su u poziciji moći mogu raditi što žele i ne mogu biti ugroženi. Postoje dva problema s ovim argumentom: iako su muškarci oni koji su, općenito govoreći, u poziciji moći, oni moć  imaju u svojoj tradicionalnoj sferi (to je javna sfera, sfera kulture - naime simbolički se može tvrditi da se tradicionalno smatralo da žene reproduciraju prirodu, a muškarci kulturu /u širem smislu/, a kako kultura oblikuje i nadjačava prirodu, muškarci time i gospodare u društvu) i iako je ova sfera značajno veća i važnija, još uvijek je samo dio cjelovite slike. Drugo, iako se čini paradoksalnim, pozicija moći nije isto što i pozicija apsolutne slobode izbora. Dapače, pozicija moći može biti ograničavajuća i muškarci, iako imaju više moći (posebno u političkoj i gospodarskoj sferi), nisu nužno u boljoj poziciji s obzirom na dekonstrukciju tradicionalne muške uloge. Tome posebno doprinosi težnja pozicije moći da zadrži status quo te je pozicija moći vrlo često lošija pozicija za mogućnosti promjene.

Na kraju, važno je naglasiti da borba za prava muškaraca ne oduzima od prava žena, već ih unaprjeđuje u onom smislu u kojem unaprjeđuje mogućnosti za istinsku rodnu ravnopravnost. Na žalost, rodna ravnopravnost se prečesto percipira kao "igra nultog zbroja" u kojoj je nužno da kada jedan dobiva onaj drugi gubi. Kao i kod bilo koje druge diskriminacije, teško je procijeniti koja je grupa u ozbiljnoj poziciji, međutim to nije nužno za zalaganje za prava muškaraca. Tek kada se muška rodna uloga analizira i dekonstruira, odnos među spolovima može biti uspostavljen na ravnopravnom temelju međusobnog poštivanja, što je, na kraju krajeva, i cilj rodne ravnopravnosti.

Maskulinisti, metroseksulaci i pokret za prava muškaraca - Budi muško!

Robert Brannon, znanstvenik koji se bavi maskulinitetom, navodi sljedeće karakteristike kao poželjne kod muškaraca:

  • ne budi curica (sve ženstvene kvalitete se moraju izbjegavati);
  • budi pobjednik (bori se za status, uspjeh i poštovanje);
  • budi čvrst (oslanjaj se samo na sebe, budi snažan i siguran u sebe);
  • pokaži ti njima (nikada ne dopusti da je netko bolji od tebe, koristi agresiju pa čak i nasilje ako je potrebno".

Dok pisac Peter Baker izdvaja kontrolu kao presudnu karakteristiku muškosti - kontrolirati sebe ali i druge glavni je cilj muškarca. Imati kontrolu, objašnjava Baker, znači biti aktivan. Naime sve dok muškarac radi nešto, bez obzira koja je to aktivnost, muževan je. Biti nezavisan i neustrašiv zadaci su svakog muškarca, a biti panseksualan i promiskuitetan su jednako poželjne karakteristike (naravno, sve dok su partneri suprotnog spola). Ovo su primjeri analiza muškosti na počecima rasprave o maskulinitetu i pokretu muških prava koji se pojavljuje s drugim valom feminizma, s jedne strane kao negativna reakcija na njega a s druge kao komplementarni pravac.

Važno je naglasiti potrebu da se muškarci razmatraju i kao žrtve, a ne samo kao profiteri patrijarhata

prava_musqaraca_6.jpg
Europska unija nije dobar primjer - u svojem zakonodavstvu u području rodne ravnopravnosti diskriminira muškarce

Biti nezavisan i neustrašiv zadaci su svakog muškarca, a biti panseksualan i promiskuitetan su jednako poželjne karakteristike (naravno, sve dok su partneri suprotnog spola)

prava_muskaraca.jpg

Hrvatsko nasljeđe patrijarhalnog muškarca i ratnika

Situacija u Hrvatskoj je dan-danas u velikom djelu ona patrijarhalnog društva koje nikada nije (posebno u nekim područjima) izgubilo dominaciju nad definiranjem rodnih uloga.

prava_musqaraca_8.jpg

Situacija u Hrvatskoj je dan-danas u velikom djelu ona patrijarhalnog društva koje nikada nije (posebno u nekim područjima) izgubilo dominaciju nad definiranjem rodnih uloga

Iako je socijalizam potpomognuo napredak u ženskim pravima, taj se razvoj nije shvaćao ili postavljao kao cilj rodne ravnopravnosti, već rodno slijepe politike koja se bavila jednakim mogućnostima zapošljavanja, ponovno iz pozicije zalaganja za prava radnika. Raskorak u plaćama koje su za isti posao dobivali muškarci i žene bio je manji nego li na Zapadu, većinom zbog velikog javnog sektora. Međutim, muškarci i dalje ostaju percipirani prije svega kroz svoju funkciju moći i funkciju priskrbitelja, i nikakvih pomaka u pitanju bavljenja pravima muškaraca nema.

Zadnja etapa u hrvatskom nasljeđu u području rodnih uloga okarakterizirana je nacionalizmom, ratom i re-tradicionalizacijom. Za vrijeme rata bavilo se prije svega etničkim, religijskim i regionalnim identitetom, a ne rodnim, pa su politike rodne ravnopravnosti i njihov značaj i za žene i za muškarce zamrznuti u ovom razdoblju. Ne samo da nije bilo pozitivnih pomaka, već je došlo do svojevrsnog pomaka unatrag, jer su se rodne uloge vratila na karakteriziranje muškarca kao snažnog, neemotivnog ratnika, a žene kao supruge, majke i žrtve. Dolazi do ponovnog osnaživanja vrlo patrijarhalne percepcije rodnih uloga, koja je blisko isprepletena s etničkim identitetom. U raznim zakonodavnim aktima vidi se forsiranje uloge žene kao one koja na svijet donosi novi život i osigurava opstanak nacije. Od muškaraca, definiranih kao biološki sklonih agresiji i nasilju se očekivalo/zahtijevalo da svoje živote riskiraju u ratu. Muškarci koji su se borili u Domovinskom ratu pate od, kao i svi veterani, ozbiljnih emocionalnih i fizičkih posljedica. To nije rodno pitanje samo iz razloga što je ta grupa pretežno grupa muškaraca, već su rodna pitanja i razlog zbog kojega je ta grupa pretežno muška. Mitologija herojstva i hrabrosti osuđuje muškarce na lošu kvalitetu života i nakon rata jer nemaju adekvatnu (uglavnom psihološku) pomoć, a jedan od razloga što je muškarcima teško zatražiti pomoć, posebno ove vrste, je njihova rodna uloga. Pošto se od junaka uistinu ne očekuje da osjeća ili priznaje da se boji, da je izgubljen ili da ima ozbiljne psihološke konzekvence borbe u ratu vrlo je teško inkorporirati netradicionalni identitet žrtve u patrijarhalni, nacionalistički identitet (balkanskog) ratnika. Nevjerojatna je zatvorenost muškaraca koji su sudjelovali u ratu o onome što su tamo emocionalno doživjeli.

Zadnja etapa u hrvatskom nasljeđu u području rodnih uloga okarakterizirana je nacionalizmom, ratom i retradicionalizacijom

Jedan od najšokantijih slučajeva diskriminacije muškaraca i šokantne šutnje javnosti, kao i nedostatka državno organiziranih ili bilo kakvih drugih nastojanja pružanja pomoći, odnosi se na muškarce - žrtve silovanja za vrijeme rata. Činjenica da je većina slučajeva silovanja ili seksualnog zlostavljan muškaraca za vrijeme rata počinjena od strane drugih muškaraca donosi sa sobom dodatni teret i osjećaj srama u bavljenju ovim problemom. Postoji tek nekolicina članka i radova o ovoj temi na prostorima bivše Jugoslavije i izuzetno je teško do njih doći. Gotovo jedini zapis koji postoji u Hrvatskoj, i dostupan je javnosti, jest izvještaj organizacije Liječnici bez granica koji govori da takvi slučajevi nisu rijetki, ali da gotovo i ne postoje podaci o ovoj vrsti seksualnih zlostavljanja muškaraca, koja su se dešavala čak i na javnim mjestima, te da je to pitanje nešto poput javne tajne. Povezujući nespojivi patrijarhalni muški identitet ratnika s identitetom žrtve silovanja od strane osobe istog spola, postaje jasno koliko strašne mogu biti posljedice nediskutiranja i nedekonstruiranja patrijarhalnih rodnih uloga.

Bilanca muških prava - tranzicija, europeizacija, modernizacija i utjecaj postmoderne

Procesi globalizacije, europske integracije i demokratizacije uglavnom su pozitivni za pitanje rodne ravnopravnosti, barem u onom segmentu u kojem se odnosi na prava žena, u segmentu u kojem se odnosi na prava muškaraca ponovno nailazimo na prazninu. Iako status prava žena u Hrvatskoj zahtijevaju još mnoge napore i rad, prava muškaraca kao pojam i društveni cilj u potpunosti su neprisutni u javnoj (i vrlo vjerojatno privatnoj) raspravi. Utjecaj Europske unije je vrlo važan, ali ne i obećavajući u području prava muškaraca. Program Zajednice za rodnu ravnopravnost kao i Okvirnog sporazuma Republike Hrvatske i Europske unije o općim principima sudjelovanja RH u programima Unije obavezuju RH na ispunjavanje nekih standarda, a to je dalje određeno i specificirano usvajanjem pravne stečevine Europske unije. U svojem izvještaju o napretku Republike Hrvatske u djelu koji se bavi rodnom ravnopravnošću navode se mnoge teme i potreba za daljnjim radom na pravima žena, a pitanja muškaraca se tek ovlaš spominju bez neke posebne strategije ili cilja zaštite prava muškaraca.

prava_musqaraca_9.jpg

Situacija je ista na nacionalnoj razini, gdje ne postoje naznake otvaranja ovog pitanja i rasprava koje ono povlači. U Hrvatskoj se ravnopravnost muškaraca i žena garantira člancima 3. (rodna ravnopravnost) i 14. (zabrana diskriminacije na temelju spola i drugih karkateristika) Ustava Republike Hrvatske. Teme koje Vlada smatra prioritetima najbolje se ogledaju u Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova, koja se isključivo bavi ženama, kao i u radu Pravobraniteljice ravnopravnost spolova koji se također fokusira na pitanje ženskih prava. Kao što je već spomenuto, civilno društvo je ono koje prednjači u pitanjima prava muškaraca, iako još uvijek kao izoliranim slučajevima. U Republici Hrvatskoj ne postoji udruga koja okuplja muškarce oko zajedničke teme njihovih prava, već specifične udruge koja se bave nekim od tema unutar tog okvira, a to su udruga samohranih očeva, organizacija za zaštitu i promicanje homoseksualnih osoba, i udruge branitelja. Nezamislivo bi bilo, za sada, okupiti ove specifične grupe oko zajedničkog interesa promicanja i zalaganja za prava muškaraca.

Mitologija herojstva i hrabrosti osuđuje muškarce na lošu kvalitetu života i nakon rata, jer nemaju adekvatnu (uglavnom psihološku) pomoć, a jedan od razloga zašto je muškarcima teško zatražiti pomoć, posebno ove vrste, njihova je rodna uloga

U akademskoj zajednici, prema mojim saznanjima, ne postoji literatura o pravima muškaraca, osim nekih rijetkih primjeraka članka koji razrađuju maskulinitet, često tek kao važnu komponentu feminizma. Ne postoje predmeti niti obrazovni napori u području prava muškaraca. Ženski studiji ostaju ženski studiji, i ne upisuju studente, već samo studentice, a ne postoji inicijativa za osnivanje rodnih ili muških studija. Na kraju, valja još jednom napomenuti da su prava muškaraca u Hrvatskoj nepostojeća tema. Iako pate od posljedica patrijarhalnog konstruiranja muške uloge koja je i dalje vrlo prisutna i osnažena zbog nedavnog rata, muškarci u Hrvatskoj nemaju svijest o kolektivnim temama i interesima u području muških prava, osim u podgrupama kao što su branitelji, homoseksualci i tek nedavno samohrani očevi. Pitanje je može li se istinska rodna ravnopravnost postići samo u androgenosti koja sjedinjuje ženski i muški aspekt identiteta, ili se može postići jednostavno (ili ne tako jednostavno?) prepoznavanjem, osvještavanjem i odgovornim korištenjem postojećih rodnih obrazaca. Zasigurno je istina da je, kao i u svakom aspektu deliberativno demokratičnog društva, tako i u aspektu prava muškaraca, potrebno imati što više izbora, stvarnih izbora. Za muškarce, to znači raspon muških uloga i maskuliniteta koje mogu birati i kombinirati onako kako im odgovara kao pojedincima, bez da se osjećaju posramljeno, bez da im se izruguje, ili ih se napada, i bez da se osjećaju da nisu „pravo muško".


Tamara Puhovski, autorica ovoga priloga, stručna je suradnica na programu "Edukacija o Europskoj uniji" Foruma za slobodu odgoja (op. ur.)

<
Vezane vijesti