Eric Hobsbawm: Zanimljiva vremena, «Disput» 2009. Riječ je o autobiografiji posebnog kova, od čijeg se autora svakako može mnogo naučiti. Makar toliko da s užitkom doznamo gdje danas svijet stoji, i kako je tamo došao iz vizure pojedinca.

 

... ne svjetska povijest ilustrirana iskustvima pojedinca, nego svjetska povijest što oblikuje to iskustvo ili, točnije, što nudi promjenljiv, ali uvijek ograničen broj opcija iz kojih, da prilagodim izričaj Karla Marxa, 'ljudi stvaraju [svoje živote], ali ne stvaraju [ih] po svojoj volji, ne stvaraju [ih] pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod izravno zatečenim okolnostima, koje su dane i naslijeđene iz prošlosti'...

hobsbawm_naslovnica1.jpg

Eric Hobsbawm rođen je 1917. u egipatskoj Aleksandriji, što je činjenica, kako sam kaže, uglavnom nebitna za njegov život. Dijete židovskog, britansko-austrijskog braka, rano djetinjstvo proveo je u Beču, tada jednom od najvećih gradova Europe koji je kasnije postao tek „tematski park slavne prošlosti". Roditelji mu rano umiru te uskoro seli u Berlin, a od 1933. živi u Engleskoj. Kasnih tridesetih zatičemo ga kako studira povijest na konzervativnom, aristokratskom, ali u isto vrijeme i „crvenom" Cambridgu. U to vrijeme definitivno postaje (i ostaje) uvjereni komunist, mada je s vremenom postao i te kako svjestan da je prošlostoljetna inkarnacija komunizma težak, počesto i zločinački promašaj. Današnjem čitatelju nerealno zvuče opisi rada u ćeliji britanske partije - bilo je to doba u kojem su ljudi vjerovali u politiku, i borili se za ideje, nešto na čemu im danas možemo tek pozavidjeti. U tom vremenu Sovjetski Savez bio je majka svih komunista, i mladi Hobsbawm zajedno s drugovima vjerovao je u istočno carstvo slobode - pa i onda kada telefon iz Moskve naređuje da se slijedi linija s kojom se intelektualni britanski partijci nisu slagali. A takvih događaja bilo je puno, poput pakta Molotov - Ribbentrop, raskida Tita i Staljina, ili sovjetskog slamanja mađarske revolucije iz '56. „U ono vrijeme, nikog od nas ne bi iznenadilo da su posljednje riječi umirućeg člana Partije bile upućene Partiji, Staljinu i drugovima... Činili smo ono što nam je Partija zapovijedala da činimo", ili „Imati ozbiljnu vezu s nekim tko nije bio u Partiji ili joj se nije kanio priključiti (ili se u nju vratiti) bilo je nezamislivo" - riječi su koje je mogao napisati samo netko tko je imao iskustvo iskrenog „bivanja komunistom", te je jedno poglavlje prikladno i naslovljeno - „Biti komunist" (još jedno se zove „Staljin i nakon njega"). Mada je riječ o autobiografiji vrhunskog intelektualca, tekst nipošto nije suhoparan ili ograničen na „visoku" sferu.

Tako Hobsbawm na tragu Wilhelma Reicha uzbudljivo piše: „Uz iznimku seksa sudjelovanje u masovnim demonstracijama u vrijeme velike javne egzaltacije donosi ponajveću isprepletenost tjelesnog iskustva i intenzivnih osjećaja. Za razliku od seksa, koji je u biti individualan, ono je po prirodi kolektivno i, za razliku od seksualnog vrhunca (bar za muškarce), može se produljivati satima".

Jazz je još jedna velika ljubav ovog autora, glazba koju je i slušao i proučavao „na terenu", pa je 1960. objavio i knjigu Džez scena. Karl Marx ili Norbert Elias su Hobsbawmu strasti jednako kao i Billy Holiday ili Bessie Smith. Uostalom, osim makrohistorije pisao je vrlo zanimljive studije, na primjer, knjiga Primitive Rebels: Studies in Archaic Forms of Social Movement in the 19th and 20th Centuries, („Primitivni pobunjenici: studije o arhaičnim formama socijalnih pokreta u 19. i 20. stoljeću") koja se bavi genezom mafije, andaluzijskih anarhista, gradske rulje i ruskih nihilista. Hobsbawm je i sociolog oštrih zapažanja, pa je pravi gušt čitati njegove opise južnoameričkih indijanskih seljaka, s kojima je stekao iskustva iz prve ruke.

Današnjem čitatelju nerealno zvuče opisi rada u ćeliji britanske partije - bilo je to doba u kojem su ljudi vjerovali u politiku, i borili se za ideje, nešto na čemu im danas možemo tek pozavidjeti

Naime, od početka pedesetih intenzivno je putovao čitavim svijetom: Kubu je posjetio dovoljno rano da vidi revoluciju u početnim fazama, prije no što je postala živi fosil; ranih sedamdesetih družio se s bračnim parom Allende, a zahvaljujući vezama iz komunističke internacionale te britanskih akademskih krugova bio je upoznat s krugovima oko Indire Nehru. Našem čitatelju zanimljivo će biti spominjanje predratnih veza britanskih partijaca s Ivom Lolom Ribarom. U knjizi su opisani i Kolumbija te neizostavni gerilci F. A. R. C. - a, a naročita pozornost dana je nizu zemalja, kao što su Francuska, Italija, Španjolska, te naravno, SAD. Jednostavno, čovjek se uglavnom nalazio na pravom mjestu u pravo vrijeme - tamo gdje se događalo prošlo stoljeće. Jedno poglavlje posvećeno je kulturnim (kontra)revolucijama šezdesetih: prestar da bi u njima aktivno sudjelovao, igrom slučaja sredovječni britanski povjesničar početkom svibnja '68. ipak se zatekao na pariškim ulicama, a „stari instinkt" bio je na strani ustanika.

Mada je relativno rano završio s aktivnim partijskim radom - upravo je 1956. napustio „povjesničarsku grupu komunističke partije", nikada nije skrivao svoje uvjerenje, pa su u knjizi opisani animoziteti i hendikepi koje mu je to uvjerenje donosilo u antikomunističkoj, hladnoratovskoj atmosferi. Unatoč tome, ili baš zbog dodatnog izazova, predavao je na nizu uglednih sveučilišta sa svih kontinenata. Ponešto suzdržanije i s nešto manje strasti prikazana je privatna sfera, ali nikako nije ostala skrivena. Hobsbawm je intelektualan i životan, u isto vrijeme intiman i čvrsto „bjelosvjetski", kirurški precizno pozicionirajući svaki događaj ili osobu u društveno-povijesni kontekst. Senzibilni detaljist koji će opisati sitne navike svojih profesora, spomenuti erotske afere indijskih političara, a u opisu susreta s Hansom Magnusom Enzensbergerom neće izostaviti njegovu ženu, „zanosnu Ruskinju Mašu".

Riječ  je o autobiografiji posebnog kova, od čijeg se autora svakako može mnogo naučiti. Makar toliko da s užitkom doznamo gdje danas svijet stoji, i kako je tamo došao iz vizure pojedinca. A budućnost je rijetko kada bilo tako neizvjesna. Hobsbawm je spreman kladiti se kako među njegovim čitateljima ima i onih koji će vidjeti propast velike zemlje Amerike. Mada ne vjeruje u kapitalizam, ali više ni u alternativu, knjigu zaključuje riječima: „Svijet neće postati bolji sam od sebe". Teško da je itko drugi mogao napisati ovakvu knjigu, jer ipak je riječ o cjeloživotnom „pripadniku atipčnih manjina, pomalo nakošenom u odnosu na kozmos". Dodajmo: i dobro je da je tako.

Ključne riječi: Eric Hobsbawm