Epilog jednog "novinarskog istraživanja": H-alterov urednik naivno je povjerovao u pogrešan podatak objavljen na službenim stranicama Ministarstva pravosuđa, potom je ušao u sudski spor s državom, a u konačnici je morao platiti 500 kuna globe.

 

Tisuće ljudi u Hrvatskoj dulje od dvadeset, pa i trideset godina čekaju da se nadležni sudovi umilostive i privedu kraju njihov sudski spor. Nerješavanje tih metuzalemskih postupaka može biti uzrok tragičnih ljudskih sudbina. Prije nekoliko godina dosta se po novinama pisalo o Emilu Römeru, danas umirovljeniku, koji je davne 1975. godine prodao stan kako bi pribavio financijska sredstva da zajedno s jednim poznanikom kroči u svijet poduzetništva. Posao s uzgojem cvijeća je procvjetao, ali partner, danas već pokojnik, nije mu vratio uloženi novac, i Römer se našao na ulici. Godine 1978. sudskim je putem krenuo u potjeru za pravdom, a postupak još uvijek nije okončan. U jednoj od zadnjih faza sud je ocijenio da je sadašnji dug za nekadašnjih 120 tisuća njemačkih maraka, uslijed svih inflacija i devalvacija, pao na - tri lipe. Pitanje je, nikada istraženo, koliko u Hrvatskoj ima takvih emila römera.

Zbirni podatak o broju ekstremno dugotrajnih postupaka, kojima država krši elementarno ljudsko pravo na suđenje u razumnom roku, u javnosti ne postoji. Glasnogovornica Ministarstva pravosuđa priznaje da ih Ministarstvo nema i upućuje nas na Vrhovni sud, koji je zadužen za provedbu akcijskog plana rješavanja starih predmeta, ali ni od Vrhovnog suda nakon poduljeg čekanja ne dobijamo kompromitirajući podatak.

Potpisnik ovoga članka upustio se početkom ove godine u mapiranje postupaka koji se na hrvatskim sudovima vode dulje od četvrt stoljeća. Metodom slučajnog odabira općinskih sudova popisanih na službenim stranicama Ministarstva pravosuđa upitao je za broj takvih postupaka, između ostalih, i Općinski sud u Omišu. Nakon nekoliko tjedana uzaludnoga čekanja na odgovor, predsjedniku Suda upućuje žalbu zbog šutnje administracije, a kako ovaj ne reagira, šalje koji tjedan potom još i požurnicu. Sve u skladu sa odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama. Sud u Omišu i njegov predsjednik, a na službenim web stranicama Suda piše da se taj gospodin zove Boris Mimica, uporno su se oglušivali na pitanje.

Kako je potpisnik članka i dalje patio od kroničnog viška slobodna vremena, posavjetovao se s pravnikom i tužio Općinski sud u Omišu Upravnom sudu, zbog uskraćivanja informacije. Kršenje Zakona o pravu na pristup informacijama činio se bjelodanom: čak i za Hrvatsku, jednu od najbirokratiziranijih i najkorumpiranijih evropskih zemalja, pretjerano bi bilo kada bi podatak o broju četvrtstoljetnih sudskih sporova bio proglašen  državnom, vojnom, službenom, profesionalnom ili poslovnom tajnom. Niti bi objavljivanje toga podatka onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje sudskog postupka, na čemu bi Sud mogao temeljiti uskratu odgovora. No čak i kad bi se radilo o tako nečemu, pred Sudom u Omišu stajala bi zakonska obaveza da tražitelju informacije dostavi rješenje o odbijanju zahtjeva.

Šutnja administracije u slučaju novinarskog pitanja o broju metuzalemskih sudskih postupaka nije samo protivna Zakonu, već je također i ignoriranje ljudi koji desetljećima čekaju da se riješi njihov sudski spor. Ona direktno otežava da se njihov životni problem predstavi kao stvar od javnoga interesa

Moglo se, doduše, dogoditi i da se Sud u Omišu zbog nečega  smatra nenadležnim za odgovaranje na novinarsko pitanje o broju prastarih predmeta, ili da traženi podatak iz nekoga nevjerojatnog razloga jednostavno ne posjeduje. U tom bi slučaju bez odgode trebao ustupiti zahtjev tijelu koji posjeduje, raspolaže ili nadzire informaciju, i o tome  obavijestiti podnositelja zahtjeva. Tako bar nalaže Zakon. A da mu je pitanje koje mu je uputio tražitelj informacije bilo nerazumljivo, morao ga je pismenim putem pozvati da svoj zahtjev učini jasnijim. Ukoliko bi mu rok od 15 dana bio prekratak za davanje odgovora, Sud je morao odmah obavijestiti podnositelja zahtjeva o nužnom delayu. Ukratko, Zakon o pravu na pristup informacijama nalaže od tijela javne vlasti obilnu prepisku sa podnositeljem zahtjeva, ukoliko nije u stanju ispuniti njegovu želju i pružiti traženi podatak. Strategija šutnje koju su odabrali suci u Omišu, upravo je ono što Zakon ne dopušta; a šutnja administracije u ovom slučaju nije samo protivna Zakonu o pravu na pristup informacijama, već je također i dodatno ignoriranje svih ljudi koji desetljećima čekaju da se riješi njihov sudski spor. Ona direktno otežava da se njihov životni problem predstavi kao stvar od javnoga interesa.

Nedavno je na vrata potpisnika ovih redaka stiglo službeno pismo u kojem ga Upravni sud obavještava da je njegovu tužbu protiv Suda u Omišu - odbacio. Dapače, da zbog nepotrebnog uznemiravanja uvaženih sudaca u njihovu kabinetskom miru, mora platiti još i nekakav penal u iznosu od 500 kuna.

Zašto?

Upravni sud upozorio je da je krajem prošle godine provedena reorganizacija sudova kojom je Općinski sud u Omišu pripojen Općinskom sudu u Splitu, te da je u Omišu ostala samo Stalna služba Općinskog splitskog Suda. A predsjednik Općinskog suda u Omišu da je razriješen dužnosti  s istekom 2008. godine. Novinareva pitanja, žalbe i požurnice išla su, znači, na pogrešnu adresu, na njoj su uredno bila zaprimana i urudžbirana, a gospoda suci u omiškoj Ispostavi sustavno su se oglušivala na Zakon o pravu na pristup informacijama koji ih obvezuje na ustupanje zahtjeva za informacijom tijelu koje njima raspolaže ili ih nadzire - ili su možda dopise i prosljeđivala u Split, da bi tamo završavali u ladicama.

"Tužitelj nije požurio rješavanje svoje žalbe kod čelnika tuženog tijela, tj. kod predsjednika Općinskog suda u Splitu, uslijed čega Sud ocjenjuje da u tužiteljevu slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje upravnog spora",  zaključilo je Vijeće Upravnog suda na čelu sa Lidijom Vukičević Gašparović. I to je sve.

Proizlazi da je Upravnom sudu u čitavoj priči oko kršenja prava na informaciju isključivo bitno formalno pitanje, da li se novinar, ili građanin, svejedno, prethodno žalio ispostavi Općinskog suda u Splitu ili Općinskom sudu u Splitu. A ako tijelo javne vlasti ne daje tražene informacije, ne prosljeđuje ih na pravu adresu, niti na bilo kakav način ne komunicira sa građaninom, ili novinarom, svejedno, dakle krši čitav niz zakonskih i nekoliko ustavnih odredbi, to još nije dovoljno da budu ispunjene "procesne pretpostavke". Šlag na ovo šegačenje s građanskim pravima domeće Ministarstvo pravosuđa.

Članovi Šimonovićeva orkestra na službenim stranicama Ministarstva drže popis općinskih sudova koji je već deset mjeseci zastarjeo i netočan. Da ponižavanje javnosti bude potpuno, web stranice skoro svih sudova, osim informacije ili dezinformacije o njihovim aktualnim čelnicima, zjape neispunjene bilo kakvim podacima

Članovi Šimonovićeva orkestra još uvijek na službenim stranicama Ministarstva drže onaj isti popis općinskih sudova, zastarjeli i netočan još od 1. siječnja 2009 , koji je autora ovih redaka uputio na krivi trag; popis na kojemu se nalazi i Općinski sud u Omišu, zajedno sa općinskim sudovima u Čazmi, Novskoj, Petrinji, Topuskom, Vrbovskom, Slunju, Ozlju, Dugoj Resi, Ivancu, Ludbregu itd, itd, itd, koji su s početkom 2009. prestali postojati kao općinski sudovi, pretvorivši se redom u stalne ispostave nekoga ili nečega, i s njihovim bivšim predsjednicima koji se na stranicama tih nepostojećih sudova još uvijek vode kao aktualni glavešine.

Da lakrdija bude potpuna, web stranice skoro svih sudova, osim informacije ili dezinformacije o njihovim aktualnim čelnicima, zjape neispunjene bilo kakvim podacima. Na primjer, najveći među njima, Općinski sud u Zagrebu, na svojem sajtu,  u rubrici "Unutarnje ustrojstvo suda" pruža nam tek jedan jedini podatak, da se njegov predsjednik zove Mirko Klinžić. Rubrika "Ročišnik" sablasno je prazna, kao da se ročišta u Zagrebu uopće ne održavaju. Na naslovnici sajta, tek radosno štrči vijest da su dana 24. studenog 2006, dakle prije tri godine, "u sklopu projekta ePravosuđe  pod pokroviteljstvom nadležnog ministarstva, pokrenute web stranice Općinskog suda u Zagrebu". I to je sve. Država je prije nekoliko godina uložila znatna sredstva u osiguravanje tehničkih pretpostavki za  informatizaciju pravosuđa, hvalevrijedan posao uglavnom je obavljen, no što se većine općinskih sudova tiče, ama baš nikakve koristi od toga do danas nije bilo.

judge.jpg

Popis sudova na službenim stranicama Ministarstva nije potpuna i točna informacija, usudili bismo se utvrditi. A sudovi na svojim stranicama ne pružaju ama baš nikakve podatke o vlastitom radu. Kaj god, odgovorili bi birokrati iz Ministarstva i njihovi zaštitnici u Upravnom sudu i drugim državnim tijelima koja bi trebala kontrolirati, a u stvari pokrivaju katastrofalan rad uprave. Krivo ste citirali Zakon. U njemu piše: "Tijela javne vlasti obvezna su omogućiti pristup informacijama redovitim objavljivanjem određenih informacija, kako je to određeno posebnim zakonom ili drugim općim aktom, uz uvjet objave jedanput mjesečno, na primjeren i dostupan način radi upoznavanja javnosti". Objavljivanje na službenim stranicama Ministarstva nije ono objavljivanje o kojem govori naš interni akt, za koji je jasno da vam ga nećemo pokazati niti objaviti na web-sajtu, jer tada više ne bi bio interan. Niti su informacije kojih ondje nema određene informacije kojih bi ondje trebalo biti. Niti ste vi dovoljno stručni da o tome iznosite svoje mišljenje, jer pravna znanost presofisticirana je za novinarsko raspredanje o njoj. To što web stranica Ministarstva pruža informacije koje su do prije godinu dana, hm, ipak bile istinite, a službene stranice sudova ne pokazuju ništa, ali hm, zato barem ne sadržavaju nikakve neistine  - redovno je stanje stvari!

<
Vezane vijesti