foto: prtscrfoto: prtscr"Politike zapošljavanja, kao i sve druge javne politike, bi se trebale u načelu donositi strateški, promišljeno i dugoročno uz procjene njihova učinka prije nego se donesu, kao i evaluaciju za vrijeme i nakon same provedbe. U Hrvatskoj je nažalost drukčiji slučaj te se politike uglavnom donose stihijski i na temelju onoga što je kratkoročno politički oportuno, najčešće bez analize učinka", govori Kristijan Kovačić iz Mreže mladih Hrvatske.

Postotak zaposlenih mladih koji su u riziku od siromaštva na razini Europske unije manji je za jedan posto u odnosu na 2016. godinu te iznosi 11 posto, podatak je kojeg je prošlog tjedna objavio Eurostat. Najveći postotak mladih radnika u riziku od siromaštva bilježe Rumunjska, Luksemburg, Danska, Španjolska i Estonija, dok je najmanji u Češkoj, Slovačkoj i Finskoj. Hrvatska se prema podacima s postotkom od 7.3 svrstala se u vrh zemalja u kojima mladi od 18 do 24 godine nakon tzv. socijalnih transfera od svog rada mogu (pre)živjeti. O onome što se krije iza statistike, položaju mladih radnika i radnica na tržištu rada te njihovim perspektivama u Hrvatskoj govori član Upravnog odbora Mreže mladih Hrvatske Kristijan Kovačić.

Nedavno objavljeni podaci Eurostata pokazuju kako je 7.3% zaposlenih mladih (18 -24) u riziku od siromaštva, što u odnosu na godinu prije pad od 1.2 %. Uspoređujući s prosjekom EU koji iznosi 11 % ispada da mladima u Hrvatskoj i nije tako grozno. Kako komentirate ove brojke?

U uređenim je državama sasvim uobičajeno da je mladima na početku karijere i radnog vijeka u financijskom smislu nešto teže, no imaju značajno bolju perspektivu i relativnu izvjesnost da će im u budućnosti biti bolje. Primjerice, skandinavske su zemlje tradicionalno pri vrhu ljestvica koja mjere udio mladih u riziku od siromaštva. Razlog tome je što se u tim zemljama mladi vrlo rano sele iz roditeljskog doma i U uređenim je državama sasvim uobičajeno da je mladima na početku karijere i radnog vijeka u financijskom smislu nešto teže, no imaju značajno bolju perspektivu i relativnu izvjesnost da će im u budućnosti biti boljeosamostaljuju, pa je i logično da im je potrebno neko vrijeme dok si ne izgrade stabilnu financijsku situaciju. S druge strane, mladi u Hrvatskoj su pri vrhu Europske unije kad se gleda prosječna dob u kojoj se osamostaljuju i prestaju živjeti s roditeljima (u prosjeku tek s 32 godine, dok je primjerice u Danskoj i Švedskoj prosječna dob 21 godina).

S jedne im strane to pruža veću razinu materijalne sigurnosti i smanjuje rizik od siromaštva jer imaju zaštitnu socijalnu mrežu u obliku obitelji, no istovremeno im je otežan odlazak iz roditeljskog doma zbog slabe perspektive i činjenice da si do relativno kasne dobi ne mogu priuštiti samostalan život. Također treba istaknuti da rizik od siromaštva nije isto što i siromaštvo te u slučaju da do njega i dođe, negativne učinke može ublažiti socijalna država (koja je u gore spomenutim državama znatno bolje razvijena nego u Hrvatskoj). Valja uzeti u obzir i činjenicu da medijanska plaća u Hrvatskoj i zapadnoeuropskim zemljama ne osigurava jednak životni standard: osoba u Danskoj s tamošnjom medijanskom plaćom ima znatno viši standard od osobe u Hrvatskoj s hrvatskom medijanskom plaćom uzevši u obzir troškove života. Samim time je nezahvalno koristiti takve mjerne jedinice kao univerzalni analitički okvir.

Na nedavno održanoj tribini Štite li zakoni mlade radnike i radnice u Hrvatskoj? iznesen je podatak kako i dalje velik broj mladih radnika i radnica u principu radi putem ugovora na određeno te da je siguran oblik rada rijetkost. Uz postojeće mjere aktivne politike zapošljavanja koliko je realno da se ta situacija promjeni?

Prema podacima Eurostata, Hrvatska je uvjerljivo prva u EU po udjelu prekarnog rada. Navedeno istraživanje odnosi se na ugovore na određeno u trajanju do 3 mjeseca. Prekarni rad podrazumijeva nesigurna i nestabilna radna mjesta, odnosno ugovore na određeno vrijeme ili povremeni Situacija bi u budućnosti možda mogla biti nešto bolja s obzirom na to da zbog iseljavanja radno aktivnog stanovništva i nedostatka radne snage poslodavci bivaju primorani ponuditi bolje i stabilnije uvjete rada novim zaposlenicimarad bez stalnog radnog odnosa. Udio prekarnog rada u Hrvatskoj iznosi 7.1%, a iduća zemlja na popisu ima postotak od 5.2%. Dodatno, prema dostupnim podacima, u Hrvatskoj čak 90% novozaposlenih osoba radi na određeno vrijeme. Takva situacija je nepovoljna za radnike jer ne mogu osigurati stabilnu egzistenciju te ih se njome stavlja u poziciju trajne nesigurnosti. Posebno je zabrinjavajuće što prema recentnim studijama nesigurnost posla direktno utječe na mentalno zdravlje pojedinca. Situacija bi u budućnosti možda mogla biti nešto bolja s obzirom na to da zbog iseljavanja radno aktivnog stanovništva i nedostatka radne snage poslodavci bivaju primorani ponuditi bolje i stabilnije uvjete rada novim zaposlenicima.

S druge strane, poslodavci se često odlučuju za korištenje mjere Stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa što negativno utječe na stabilno i trajno zapošljavanje. U ovom trenutku je teško prognozirati kako će se kretati situacija na tržištu rada, tek ćemo za nekoliko godina moći vidjeti je li se stanje popravilo. To će ovisiti o više faktora. S jedne strane o tome hoće li sindikati i radnici uspjeti kvalitetno iskoristiti svoju trenutno dobru pregovaračku poziciju za poboljšanje položaja radnika u smislu smanjenja postotka ugovora na određeno vrijeme, a s druge strane o tome hoće li poslodavci uspjeti ispregovarati povećanje kvota za inozemne (jeftinije) radnike što bi negativno utjecalo na položaj trenutne radne snage.

U nekoliko navrata zahtijevali ste ukidanje SOR-a, no to se nije dogodilo. Koji je argument zašto je ta mjera ostala ako su čak i analize HZZ-a pokazale kako nema pozitivnih učinaka?

Mreža mladih Hrvatske je u sklopu inicijative Vrijedim više, zajedno sa Savezom samostalnih sindikata Hrvatske i Maticom hrvatskih sindikata zagovarala ukidanje mjere Stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa iz više razloga. Argumentirali smo da je ta mjera pogrešno usmjerena (jer se većinom koristi za visokoobrazovane mlade koji su ionako u boljoj poziciji za pronalazak posla u odnosu na ostatak populacije), da otežava mladima osamostaljenje jer naknada koju pruža uglavnom nije dovoljna za pokrivanje životnih troškova, da ruši cijenu rada te da ne osigurava neka od radničkih prava kao što su plaćeno bolovanje, čuvanje trudnoće itd.Projektno zapošljavanje samo po sebi nije problem, no postaje problem ukoliko ono postane dominantan oblik zapošljavanja na tržištu rada

Nakon prosvjeda koji smo organizirali krajem 2017. godine, Vlada, tj. Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, prihvatila je većinu naših argumenata i obećala da će postupno ukinuti SOR i promovirati mjeru Pripravništva koja osigurava bolje uvjete mladim radnicima i radnicama. No, u praksi se pokazalo da se SOR i dalje koristi značajno češće. Tijekom 2018. godine nešto manje od 6000 osoba je uključeno u mjeru SOR, a tek oko 2000 u mjeru pripravništva. To nije iznenađujuće, jer je jasno da će poslodavci ukoliko imaju izbor između dvije mjere za zapošljavanje koristiti onu koja je za njih jeftinija. Preostaje nam za vidjeti hoće li se u narednim godinama zaista ukinuti SOR, odnosno hoće li obećanje biti ispunjeno.

Ministar Pavić nedavno je izjavio kako će dvije milijarde kuna projekata u ovoj godini značajno "osvježiti" tržište rada. Ako sagledamo dosad kreirane mjere poput one Zaželi ne možemo baš govoriti o mjerama koje omogućavaju dostojanstven rad? Kako komentirate projektno kreiranje politika za zapošljavanje?

Politike zapošljavanja, kao i sve druge javne politike, bi se trebale u načelu donositi strateški, promišljeno i dugoročno uz procjene njihova učinka prije nego se donesu, kao i evaluaciju za vrijeme i nakon same provedbe. U Hrvatskoj je nažalost drukčiji slučaj te se politike uglavnom donose stihijski i na temelju onoga što je kratkoročno politički oportuno, najčešće bez analize učinka.

Glavni razlozi kašnjenja su tromost i neučinkovitost tijela državne uprave koja sudjeluju u njihovoj izradi te probijaju rokove koje sami definiraju, kao i nedostatak svijesti o tome da se politike trebaju donositi pravovremeno i planskiProjektno zapošljavanje samo po sebi nije problem, no postaje problem ukoliko ono postane dominantan oblik zapošljavanja na tržištu rada. Po samoj svojoj logici ono je kratkoročno i ne pruža pretjeranu stabilnost. Treba imati i na umu, da kad je riječ o projektima financiranim iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova, države članice najveći iznos sredstava dobiju u prvom financijskom razdoblju nakon ulaska u Uniju. S vremenom se u idućim financijskim periodima taj iznos za "starije" članice smanjuje, a našoj perspektivi u tom pogledu ne pomaže ni vrlo slaba iskoristivost sredstava koja su nam dosad bila na raspolaganju što  bi također moglo negativno utjecati na raspoloživost sredstava u budućnosti.

Iako su mladi u vječnom fokusu rasprava političara, pogotovo o navodnoj prosperitetnoj budućnosti ove zemlje, već dvije godine ne postoji Nacionalni program za mlade. Zašto donošenje programa kasni, u kojoj je to fazi?

Mladi su generalno, ne samo u Hrvatskoj, često relativno marginalizirana društvena skupina od strane političkih elita. Razlozi za to su uglavnom to što mladi imaju relativno slab utjecaj na donošenje javnih politika, ne posjeduju značajan kapital ni utjecaj, rjeđe izlaze na izbore i samim time političke elite od njih imaju manje koristi. Zbog toga su mladi često nisko na ljestvici prioriteta.Problematično je i to što se ne planira donošenje akcijskih planova za provođenje strategije, što znači da bismo mogli dobiti dokument koji funkcionira kao popis želja bez stvarne mogućnosti praćenja provedbe mjera s jasno definiranim rokovima i pokazateljima

Nacionalni program za mlade je istekao 2017. godine te je trebao biti donesen novi već krajem te godine kako bismo od 2018. nadalje imali novi strateški dokument. Glavni razlozi kašnjenja su tromost i neučinkovitost tijela državne uprave koja sudjeluju u njihovoj izradi te probijaju rokove koje sami definiraju, kao i nedostatak svijesti o tome da se politike trebaju donositi pravovremeno i planski. Dodatno, čini se da Ministarstvo nije sigurno koje ciljeve želi ostvariti u narednim godinama što uzrokuje konfuziju i nedostatak strukture u procesu izrade strategije. Problematično je i to što se ne planira donošenje akcijskih planova za provođenje strategije, što znači da bismo mogli dobiti dokument koji funkcionira kao popis želja bez stvarne mogućnosti praćenja provedbe mjera s jasno definiranim rokovima i pokazateljima. Prema najavama Radne skupine za izradu Nacionalnog programa, nacrt bi trebao ići u proceduru javnog savjetovanja u ožujku, no upitno je hoće li se taj rok uspjeti ispoštovati. 

<
Vezane vijesti