Giga Gračan, prevoditeljica, dobitnica ovogodišnje nagrade za životno djelo "Iso Velikanović": U elementarnoj informaciji o izlasku neke knjige stranog pisca ni danas ne piše da ju je prevela osoba X, pa ispada da Amos Oz ili Jonathan Franzen pišu na hrvatskom.

Iz vlastitog iskustva znam da je lektoriranje prijevoda kino i komedija, jer se svodi na trijebljenje nepoćudnih riječi. Ta škola kanda caruje i na HTV-u i u Mediatranslations.

Ovogodišnju nagradu za prijevod "Iso Velikanović", koju dodjeljuje Ministarstvo kulture, u kategoriji životno djelo dobila je Giga Gračan, s obrazloženjem: "Sustavnim prevodilačkim radom od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća premrežila je cijeli horizont prevodilaštva, koji uključuje književnu teoriju, roman, dramu, poeziju, podžanrove 'poput njenog omiljelog kriminalističkog i špijunskog' te niz radiodrama". Tim povodom popričali smo s Gigom Gračan o prevoditeljskoj struci, odnosima unutar struke, kvaliteti današnjih prijevoda, ali i Hrvatskoj televiziji gdje je radila prije umirovljenja.

Za početak, prevodilac ili prevoditelj?

Nagrada "Iso Velikanović" je važna zato što se barem dva-tri dana u godini mediji zainteresiraju i za našu struku. Inače nas nitko ne šljivi pol posto ili, kako se to danas kaže - nitko nas ne doživljava

Ovako: Gramatika propisuje da u nazivima profesijâ muški rod obuhvaća i ženu, ali ne vidim razloga zašto bi se govorilo prevoditelj ako su većina osoba koje prakticiraju tu struku žene. Zašto se ne bi onda reklo prevoditeljica, pa neka budu obuhvaćeni kolege? A kako se to neće kazati, onda je bolje koristiti termin prevodilac, jer ženski rod od te se imenice neće napraviti  - prevodilica -  osim u svrhu zezancije. To je jedan od razlogâ zašto se Društvo hrvatskih književnih prevodilaca nije 1990. modno prekrstilo u društvo prevoditelja.

Dobili ste nagradu za životno djelo. Što vam ona predstavlja i na koji način uopće vrednovati današnji status prevodilaca u društvu?

Naravno da mi je veoma drago. S druge strane, postoji konvencija prema kojoj nagrada za životno djelo ispada kao u onoj dosjetci: djevica = virgo intacta,  usidjelica = virgo ad acta. Pa  ispada da se i taj prevodilac percipira kao ad acta. No valjda se smatralo da me i količina i kvaliteta objavljenih prijevoda kvalificiraju za tu nagradu, i hvala im, zaista. U dobnom kontekstu još sam sa svojih 67 proljeća dobro prošla: nekidan je hornist Radovan Vlatković dobio diskografsku nagradu Porin za životno djelo s jedva 50 njih. Daleko bilo od mene da se, kao interpret riječi, uspoređujem s tako vrhunskom interpretom glazbe - ispada da mi je čak trebalo znatno više godina nego njemu. Nikakvo čudo.  

No, s druge strane posebno mi je važno što je ta nagrada uopće ustanovljena. Pokušaji traju već tridesetak godina. Još u bivšoj državi su, danas većina već pokojni, kolege iz Društva hrvatskih književnih prevodilaca bezuspješno pokušavali da Vjesnik, koji je imao sve tzv. kulturne nagrade, uvede i prevodilačku nagradu. Međutim, ništa. No svako zlo za neko dobro, s obzirom na današnju sudbinu Vjesnika, kojega mi je inače žao, jer zajedno s njim bi potonula i prevodilačka nagrada.

gracan-3.jpg gracan-3.jpg

I devedesetih, koje su bile dosta čupavo doba za one koji su se bavili importiranjem stranih kultura, bilo je pokušaja. Sjećam se kad su s velikom pompom sazvali ljude iz kulturnih institucija jer se ustanovljavao Dan hrvatske knjige. To je bilo u vrijeme mandata ministrice Ljiljke Vokić. Osim nje, bila sam kao predsjednica Društva prevodilaca jedina žena među silno zagrijanim muškarcima. I potiho sam predložila da se zajedno sa svim tim "Slavićima" ustanovi i nagrada za prijevod, jer prijevodna književnost valjda je po definiciji dio nacionalnog književnog korpusa. Jedino me podržao Ivan Supek. Ostali su tipičnom strategijom prijedlog kolektivno prešutjeli i adaktirali. 

No prije sedam-osam godina Ministarstvo kulture je napokon shvatilo da kvantitativno veće europske kulture itekako priznaju doprinos prevodilaca matičnoj kulturi, te da bi bilo u najmanju ruku uredno da to učini i Hrvatska. Ta je nagrada jedina javna nagrada koju pripadnici prevodilačke struke mogu dobiti  - bilo za godišnji uradak, bilo za životno djelo. Svi mi jako cijenimo nagrade našeg strukovnog društva i ponosni smo ako ih dobijemo - godišnju ili za životno djelo - no ova je nagrada i potvrda da struka nije u svojoj domovini onako nevidljiva kako je donedavno bila. 

Što je sa statusom prevodilaca u društvu?

Rekla bih da je taj status u svakodnevici jadan i bidan. To je tako oduvijek, pa je nagrada važna i zato što se barem dva-tri dana u godini mediji zainteresiraju i za našu struku. Inače nas nitko ne šljivi pol posto ili, kako se to danas kaže - nitko nas ne doživljava. To ide tako daleko da u elementarnoj informaciji o izlasku neke knjige stranog pisca ni danas ne piše da ju je prevela osoba X, pa ispada da npr. Amos Oz  ili Jonathan Franzen pišu  na hrvatskom.

No, ta se situacija ipak mijenja...

Ne bih rekla. Osim u recenzijama u Vijencu i Zarezu, rijetko spomenu  prevodioca. Pogledajte, recimo, obavijesti izdavačâ o novim naslovima. U prijevodima za televiziju npr. jako propulzivna tvrtka Mediatranslation nema potrebe napisati tko je preveo titlove.

Kakvi su televizijski prijevodi prema vašem mišljenju?

O tome mogu govoriti na malom uzorku jer ne gledam previše televiziju. Na primjer, lijepo je što je HTV uobičajio potpisati lektora, pa barem neke čudnovatosti ne idu nužno na dušu prevodioca. Iz vlastitog iskustva znam da je lektoriranje prijevoda kino i komedija jer se svodi na trijebljenje nepoćudnih riječi. Ta škola kanda caruje i na HTV-u i u Mediatranslations.

Kad je bila prevedena čuvena drama Alfreda Jarrya "Kralj Ubu", došlo je do totalne panike. Jer je u tom djelu jedna od ključnih riječi govno ili drek. I jednako je čest organ iz kojeg rečena imenica izlazi. Tada je nastala golema polemika je li posrijedi dupe, guzica ili rit

No, još je gore od trijebljenja riječi neprepoznavanje jezičnih registara. Prikazivala se npr. popularna serija Ubojstva u Midsomeru. Na HTV-u su to bila Umorstva u Midsomeru. Lektori ne shvaćaju da je riječ umorstvo stilski obilježena i da se mahom vezuje uz ubijanja plavokrve čeljadi. Macbeth počinja umorstvo kralja Duncana, Klaudije je umorio Hamleta seniora.... ali već, o čuda, Booth je Lincolna ubio, a ne umorio. Tema nipošto nije jednoznačna ili jednoslojna. Ali valjda je neki jezični pravovjerac odredio da je umorstvo hrvatska ili hrvatskija riječ, i basta.

Sada HTV prikazuje seriju Downton Abbey. Nevjerojatno je kako taj prevodilac i lektor ne razlikuju registre. Na primjer, u dijalogu koji se zbiva u drugom desetljeću 20. stoljeća, lik kaže: „Pravo zboriš." Engleski dijalog nije pritom stilski obilježen. A ne prepoznaju ni formule uobičajene u dijalogu služinčadi i, da tako kažem, plavokrvnih poslodavaca, pa pripadnik ili pripadnica njih odgovori:  "Od volje vam!",  umjesto "Svakako!" ili nešto u tom smislu. Netko je tu lud ili, prije, neznalica i lijenčina. Ta sve su to odavno napisali hrvatski pisci i / ili preveli hrvatski prevodioci, ali valja listati. Takvi su televizijski zalomi prepoznatljivi istoga trena: doduše, grbavi tiskani prijevod također je umah prepoznatljiv, ali za utvrđivanje dimenzija grbavosti ipak trebate potegnuti po otisnuti izvornik i usporediti.                 

Spomenuli ste lektore. Kakvi su odnosi između lektora i prevodilaca? U jednom intervjuu lingvist Mate Kapović ih je nazvao cenzorskom pješadijom.

Moj mačak ih je u jednoj svojoj kolumni u Vijencu (u međuvremenu je otamo dobio nogu) nazvao „postrojba za pripust u jezični raj"  jer omiljena formulacija tih gospođa - uglavnom su to žene - glasi  „mi ne puštamo". Temeljem čega one izvolijevaju puštati ili ne? Kakav je to uopće glagol u tovrsnoj suradnji?

Lektor može, i treba, pomoći izvornom autoru i prevodiocu samo i eventualno što se tiče interpunkcije. Pa valjda upuštanje u pisalačku ili prevodilačku rabotu osnovnu razinu znanja gramatike podrazumijeva, štoviše nalaže. I dakako, može pomoći slijedom one izreke „čovjek i magarac više znaju nego magarac", pa su tu još jedne oči. Ako su te oči kultivirane i senzibilne, onda mogu itekako pomoći. I pomogle su mi, čak i u toj epizodi s teve prevođenjem, što jest jest. Ali ako se stvar svodi na puštanje i nepuštanje riječi - ne leš, nego truplo, ili ne par, nego dva - onda je to čista groteska. Nikome ne koristi, ali čini puno štete.

Tako je bilo i nekoć, samo s obratnim predznakom. Na Radio Zagrebu je, priča se, postojala čitaba s nepoćudnim riječima - križala se tisuća, a upisivala hiljada. Kad je bila prevedena čuvena drama Alfreda Jarrya Kralj Ubu, došlo je do totalne panike. Jer je u tom djelu jedna od ključnih riječi govno ili drek. I jednako je čest organ iz kojeg rečena imenica izlazi. Tada je nastala golema polemika je li posrijedi dupe, guzica ili rit. Tako je bilo, i tako jest. Diletanti, neznalice i nabrijani tipovi misle da imaju misiju i uz pomoć svojih čitaba i popisa trijebe li trijebe. Tko li im dade mandat.

Diletanti, neznalice i nabrijani tipovi misle da imaju misiju i uz pomoć svojih čitaba i popisa trijebe li trijebe. Tko li im dade mandat

Ovakve anegdote spadaju u, danas bi se valjda reklo, urbane legende. No znalo je biti i gadno, dapače potencijalno ozbiljno po prozvanu osobu. Negdje devetsto osamdesetih je Melita Singer, koja je bila bog i batina u Vjesniku, možda čak glodurica, imala potrebu u jednom broju ošinuti izričito ideologiziranom kandžijom po hrvatskom prijevodu Canettijeva romana Buba u uhu. Renomirana, izvrsna prevoditeljica Štefanija Halambek bila je optužena da je praktički ustašica jer je upotrijebila riječi kao što su prijepor, oporba i sl., pritom nijedan neologizam tipa zrakomlat. Nekidan sam među kojekakvim papirima našla svoje tadašnje pisamce za rubriku Pisma čitalaca u kojem navodim primjere uporabe inkriminiranih riječi (već tada samo riječi!) u tzv. pravovjernim priručnicima i kod istih takvih hrvatskih pisaca. Dakako da nije bilo objavljeno. Kolegica je na svu sreću bila, i jest, odveć dobra prevoditeljica, a da bi ta zapjenjena pljuvačina impresionirala naručioce i utjecala na suradnju s njom.                    

Kakvi su odnosi prevodilaca i urednika?

Dosad sam se uglavnom uspijevala dogovoriti, čak i o honoraru. Dapače, imaju razumijevanja kad zakasnim s predajom rukopisa (puno im hvala), osim one milostive koja mi je u Školskoj knjizi otkinula podosta love, a napisala sam ne pogovornu bilješku, nego studiju o Galsworthyju. Drago mi je ako je ta zakasnina pridonijela preživljenju uboge firme. No kamen spoticanja znaju biti fusnote. Neki urednici fusnote ne podnose, drugi ih toleriraju. I prevodioci su svrstani u dva suprotna tabora, nazivam ih pro fus i anti fus. Pritom su argumenti svih onih anti fus za krepati: nema ih u originalu, izjavljuju.

Primjerice, kad govorimo o nefikcionalnoj književnosti, na kraju poglavlja ili knjige može stajati popis literature na koju se autor referira. Ali eksplanatorne bilješke jednostavno moraju biti prelomljene na stranici gdje je pojam koji objašnjavaju, pa im se, zašto ne, onda pridodaju i one bibliografske.

Izdavač i urednik moga prijevoda knjige Errata Georga Steinera, pokojni Albert Goldstein, bio je sam svoj majstor, što će reći i tehnički urednik knjige. Očito nije umio fusnote prelomiti na odnosnoj stranici, pa su osvanule na kraju poglavlja. Nastala je golema zbrka, neke su ispale, a ljudi su masovno prigovarali, jer je i teško i enervantno prevrtati knjigu amo-tamo. Većina tih bilježaka imala je eksplanatornu funkciju, njihovoj brojnosti urednik dapače nije ni u jednom trenutku prigovorio, pa je živa šteta što se nije diskretno informirao kako se to pristojno prelama.    

Pripadam taboru pro fus i u fikcionalnoj prozi, jer mislim da je pojedine kulturalne razlike i zanimljivosti potrebno objasniti radi boljeg razumijevanja teksta. Ne može se od čitatelja očekivati da ima sva znanja, a listanje i istraživanje ionako spada prevodiocu u opis posla. Uzorne su fusnote Stjepana Krešića u prijevodu Dickensovih Pickwickovaca, koje su i informativne i osobne, kao i fusnote Josipa Tabaka. Zapravo su neponovljive, kao i njihovi prijevodi.

Kako ste se vi počeli baviti prevođenjem?

Prevođenjem sam se počela baviti davnih studentskih dana 1965. ili 1966. kad sam bila demonstratorica Maji Hribar Ožegović na teatrologiji. Dobila sam zadatak za potrebe seminarske analize prevesti Beckettovu dramu O les beaux jours. Bilo je to prije nego što će ti Divni dani biti uprizoreni, bogu hvala u neizmjerno boljem prijevodu Alke Škiljan. Meni se tad to činilo jako jednostavno. A tek godinama poslije sam shvatila da je Beckett sve samo ne jednostavan, iako su mu rečenice kratke i vokabular, recimo, svakodnevan.  

Zatim sam se dosta družila s jednim krugom Splićana čiji je guru bio Boris Vuletin ili Lukšić. Ne znam koje mu je bilo pravo prezime, a koje pseudonim. Ti Splićani su krajem šezdesetih željeli obnoviti časopis Vidik pa je taj gospodin Boris meni, kao navodno jedinoj osobi u tom krugu koja je znala strane jezike, za taj pilot broj dao prevesti ni više ni manje nego neke kineske minijature Ezre Pounda. Mogu samo zamisliti kako je to izgledalo. Danas bih rado iz Sveučilišne knjižnice pokupila i uništila sve primjerke toga broja. Mnogo sam prevodila za Vidik, eseje, prozu, svašta. Upravo za izdavača toga časopisa, zvao se Marko Marulić, prevela sam prvu svoju objavljenu knjigu, Prazni prostor Petera Brooka. Zagrebački časopis 15 dana i legendarni njegov urednik Slavko Kovač također su ukazivali gostoprimstvo mojim prijevodima proze, drugi časopisi također. Brzo sam zaključila da mi prevođenje ide. Tih je godina, doduše, bilo pipavo prevoditi jer jedva da je bilo pouzdanih priručnika: manje-više jedan dvojezični rječnik raznih jezika. Svakako ste morali imati jednojezični rječnik (morali ste ga imati već na studiju, npr. francuski Robert) i dovijati se preko npr. njemačko-engleskoga ako ste prevodili s potonjeg jezika. Danas postoje pouzdani rječnici, sva sila priručnika, internet, i mnogo je lakše raditi.  Ali za lijenost uma nema lijeka ni priručnika, niti će ih biti.

gracan-v.jpg gracan-v.jpg

Što mislite o današnjoj prijevodnoj književnosti? Jeste li zadovoljni djelima koja se prevode i kvalitetom? U posljednje vrijeme imamo puno krimića i slične literature...

Tu vrstu produkcije ne pratim jer mi je život još uvijek ispunjen zanimljivijim stvarima. U vrijeme dok su mi davali na recenziju prijevode osoba koje se prijavljuju za članstvo u Društvu, oni su znali biti dosta strašni.

Je li teže prevoditi književno djelo ili neki teorijski tekst?

Fikcionalna i nefikcionalna književnost imaju specifične zahtjeve. Za prvu je, možda, potrebno više mašte, ali i više prigodnoga kopanja po svim mogućim područjima, od botanike do nuklearne fizike. Pritom vas ponekad raspjeni to što je taj rudarski posao jednokratan: u sljedećoj  knjizi junakinja neće tumarati livadom s poimence navedenim raslinjem, nego će npr. skupljati leptire. Pa ti sada uči entomologiju. Književnoteorijski tekst pak zahtijeva razumijevanje ideja koje iznosi, plus terminološku preciznost, plus popriličan uvid u tu školu, smjer, kako god. Obrukati se možete uvijek i svuda.  

A što je sa Srbijom, gdje se oduvijek puno više prevodilo?

Ne bih znala. U bivšoj Jugi se za strana prava brinula Jugoslavenska autorska agencija u Beogradu. Dok bi se hrvatski izdavači domogli u bilo kojem smislu atraktivne knjige, već bi prošao vlak: onaj tko je blizu, taj ju je već imao. No srpski izdavači su proizvodili jako brzo. Bilo je ozbiljnih biblioteka, ali su bile iznimke. U prevođenju bojim se da je vrijedio kliše o Srbima kao nadasve ležernoj čeljadi, ono „lako ćemo".

Kad već pitate, jedan noviji primjer imadem na vlastitoj polici s knjigama. Pošto sam se dogovorila s izdavačem Vuković&Runjić da prevedem Razmjenu Davida Lodgea, slučajno sam saznala da je knjiga prevedena na srpski. Kao i prethodno njemački, nabavila sam  prijevod Deana Ilića, tada urednika ozbiljnog lista Književna reč, i nisam mogla vjerovati koliko je materijalnih grešaka napravila ta prilično renomirana osoba. Taj sveučilišni roman se odvija upravo u tom ambijentu, američkom i britanskom. U Britaniji na sveučilištu postoji  chancellor, rektor. Kod kolege beziznimno nastupa kancelar. Ima toga još, prije svega doslovno preneseni naslov originala, Changing Places - Zamena mesta. Ali da ne ispadnem crni  šovinist (ica), pripominjem da se npr. i manje-više stalni njemački prevodilac moga omiljenog Steinera znade itekako uspavati, osim što su njegovi zalomi manje zabavni.

Moji su pak zalomi legendarni. Ne tako davno jedna me mlađa kolegica, koja je izrazila želju da upravo tu Razmjenu pročita još u rukopisu, prijateljski upozorila da fruit-machine ne prodaje voće, nego uzima pare od naivnih kockara. Bivalo je toga još. U svoju obranu mogu reći da u pravilu ne promašim registar i stil, što je, da prostite, provjerljivo. Jest da sam osamdesetih zdušno kovala termine poput izmišljajna književnost, koji nisu uhvatili korijen. I neka nisu, ali kad u novije vrijeme pročitam da je fiction fikcija, bude mi čak malko žao što nisu.  

U posljednjih godinu dana pojavile su se nicijative Pravo na profesiju i Književni blok, a kako stoji prevodilačka struka?

Ne znam razmišlja li se o nečem sličnom u Društvu prevodilaca. 

Ali prije se ipak, barem financijski, više cijenio prijevod? Urbane legende kažu da je prevodilac od svojih honorara prije mogao zaraditi za stan.

Vrlo je zanimljivo što su opomene pred otkaz na HRT-u dobile upravo tri žene. Kolege, biva, svoju kritičnost utapaju u žuji ili u teretani

Splitski pjesnik Veselko Vidović je sedamdesetih pisao haiku poeziju. Navodno je znao reći: „Jedan haiku, jedna cigla. Gradim kuću, potriba je." Ne znam je li haiku slagao iz duše i je li kuću nakraju pribavio stihovljem. 

Ja sam si zahvaljujući prijevodu Jane Eyre uredila mansardu na Gornjem gradu, a da nisam morala dignuti kredit (dvadesetak kvadrata, da se razumijemo, nikakav divot prostor). Naime, izišlo je pet-šest izdanja zaredom i svaka dva tjedna bi stigao honorar, jipi. No imala sam posla s poštenim nakladnikom, za razliku od kolega koji su morali razviti špijunsku mrežu ne bi li ustanovili da im je klasni neprijatelj ponovio prijevod, i ne samo što to nije naznačio u impresumu nego ih je i preskočio za lovu.  U bivšoj Jugi je bilo krajnje nepopularno da vas zastupa zagrebačka Autorska agencija: zastupanjem ste se osiguravali da ugovor poštuje sve zakonske odredbe, a i da vas izdavač ne prevari u slučaju ponovljenih izdanja, koja su, dakako, san svakog prevodioca: lova stiže, a vi ne morate šljakati. Odnedavno na grbači sviju nas taj san ostvaruje ne samo onih vajnih 200 hrvatskih obitelji, pa smo zato tu gdje jesmo. No ja nisam nikad živjela isključivo od prevođenja. Tako sam i mogla ne prevoditi ono što mi se bar donekle nije sviđalo ili ako se nakladnik ne bi dao krstiti, ne samo što se tiče visine honorara nego i svih ostalih ugovornih parametara (visina naklade, ponovljena izdanja i sl.). 

Što je s institucionalnim potporama?

Niz zemalja subvencionira prijevode svojih pisaca, od Nizozemske, Njemačke, Španjolske, Italije do Francuske: to ondje čine razne zaklade ili odjeli ministarstava kulture. Prevodioci se u Hrvatskoj mogu prijavljivati individualno na natječaj Ministarstva kulture za potporu književnom stvaralaštvu, dakle ulaze u korpus nacionalne književnosti, neka bude ponovljeno. Zavirite na web stranicu Ministarstva i vidjet ćete koliko je kolega dobilo tu potporu (ne znamo, doduše, koliko ih se, i s kojim prijevodnim projektom, natjecalo).

Zahvaljujući svojoj rogatoj sreći, na red sam došla upravo u godini kad su te potpore bile drastično smanjene (prethodice sam dva puta dobila pedalu), da bi nakon toga iznosi opet bili upristojeni. Proveden je financijski Gleichschaltung, što će reći - svima isti iznos. Tako je zbirka eseja Georga Steinera Knjige koje nisam napisao, uz Fryevu Anatomiju kritike možda najteža knjiga koju sam uopće prevela (pitajte učene profe pretjerujem li), dobila količinu novaca koja, mjereno utrošenim satima bez minulog rada, tzv. kreativnosti i sličnih trica, otprilike odgovara satnici nekvalificiranog radnika. Ne trebam valjda nacrtati da bi njegova satnica trebala biti veća. Nakladnik, Tim press, u toj se temi (i uopće suradnji) ponio džentlemenski, pa ga, baš kao i još neke s

gracan-1.jpg gracan-1.jpg

kojima rado surađujem, mogu smatrati klasnim prijateljem.

I za kraj, radili ste na Hrvatskom radiju. Što mislite o stanju na HRT-u?

Točno sam dvije godine u penziji. Kad mi je postalo suđeno uplaziti u tu sudbinu goru od smrti, nije u ustanovi postojala volja da ostanem raditi do kraja kalendarske godine iako sam uređivala cijenjenu i nagrađivanu emisiju, iako dokazano nisam posenilila te iako se takav ostanak itekako prakticirao u slučajevima nekih šefova, valjda zato što su imali jaaaako malu plaću pa neka si malko pomognu, jadničci. Naime, silno volim raditi u mediju zvuka - napokon, na radio sam za stalno i prešla upravo slijedom te ljubavi, jer dotad sam godinama urednikovala u respektabilnim ustanovama, nisam bila kruha i cigareta gladna - pa mi je neizmjerno drago što ponekad imam priliku raditi emisije za Dramski program. A možda me se i matična redakcija u tom smislu sjeti prije no što gospon Alzheimer dođe po svoje.  

Na HRT-u  se malo tko usudi govoriti. Divim se kolegici Elizabeti Gojan što ima petlje javno zinuti. Naime, Kolektivni ugovor kaže da ne smijete javno istupati bez dopuštenja direktora, što sam uvijek citirala kad bih nastupila na nekoj javnoj tribini ili okruglom stolu i što je, premda sam tada prolazila bez sankcija, očito ostalo zabilježeno u šefovskoj memoriji za prigodu penzije. Kolegici se, ako je vjerovati novinskim člancima, predbacuje i odavanje poslovne tajne - kao, cijena neke emisije se tako kvalificira. A pritom je HRT javna ustanova, pa bi tovrsni trošak kanda smio biti javno dostupan, baš kao i šefovske, savjetničke i ine plaće - ako su već dostupne ministarske i one saborskih zastupnika. I vrlo je zanimljivo što su opomene pred otkaz dobile upravo tri žene. Kolege, biva, svoju kritičnost utapaju u žuji ili u teretani.

<
Vezane vijesti