Samo 42 posto ispitanika u obuhvaćenih najnovijim sociološkim istraživanjem smatra da „postoji osobni Bog", što bi trebalo biti osnova kršćanskog i katoličkog vjerovanja. Doda li se tome da u „život poslije smrti" vjeruje tek 53 posto ispitanika, još je očitije da polovica deklariranih katolika ne prihvaća osnovne katoličke dogme.

Gospićkom propovjedi kojom je popratio proslavu desete obljetnice Gospićko-senjske biskupije, kardinal Bozanić je upoznao javnost s teškim položajem katolika u Hrvatskoj:

Osim progonstva u nekim dijelovima svijeta svjedoci smo i u našoj sredini sve većeg širenja diskriminacije, netolerancije, prijezira, omalovažavanja i podcjenjivanja što se očituje prema pripadnicima kršćanske vjere i prema zastupnicima katoličkih stavova u našoj javnosti. (Bozanić, Novi list, 25.07.2010.)

bozanic.jpg bozanic.jpg

Iako mi se teško dosjetiti tko to u klerikalnoj Hrvatskoj - u kojoj Predsjednik prema protuustavnom zakonu polaže prisegu pozivanjem na Boga, a djecu se od vrtića do završetka škole umjesto na znanstvena znanja i kritičko mišljenje, kojima bismo zakoračili u budućnost, upućuje na srednjovjekovne dogme i nerazumni misticizam - izražava netrpeljivost prema katoličkoj manjini pa je sve više diskriminira, prezire, omalovažava i podcjenjuje, moguće je da su katolici kao manjina zaista izloženi preziru i diskriminaciji. Jer, većina je prema pripadnicima manjinama često arogantna, netrpeljiva i sklona ih diskriminirati samo zato što nisu kao većina. Moguće je, dakle, da su i katolici u Hrvatskoj kao manjina izloženi diskriminaciji i netrpeljivosti, unatoč tome što vlada obilato puni crkveni račun novcima nekatoličke većine i što se ministri hvale svojim katoličanstvom, a ni jedno presijecanje vrpce ne može proći bez škropljenja svetom vodicom i bez svećenika na počasnim mjestima. Pa koliko god su katolici u hrvatskoj debelo povlaštena manjina, moguće je da su ipak diskriminirani i prezreni. I to prezreni upravo zato što su kao privilegirana ideološka manjina od vlasti pozitivno diskriminirani na štetu ostalih.

Mnogi će se sada pitati, pretpostavljam, o čemu ja to govorim? Nisam li pobrkao lončiće, nisu li katolici u Hrvatskoj ogromna većina? Nije li Hrvatska jedna od najkatoličkijih zemalja s čak 88 posto katolika? U medijima je prilično odjeknulo kad sam u proljeće ove godine za Slobodnu Dalmaciju izjavio da u Hrvatskoj nema više od 30 posto katolika. No, tada to nisam mogao dokumentirati nekim novijim istraživanjem nego sam zaključak izveo na osnovi starijih istraživanja i promišljanja vlastitih i tuđih dnevnih iskustava. Stoga moju tvrdnju mnogi nisu uzeli ozbiljno. Ali sada postoji istraživanje koje potvrđuje moju tvrdnju. I da stvar bude ljepša, to istraživanje nisu napravili neki ateisti za koje bi se moglo posumnjati da su ga proveli tendenciozno na štetu katoličke vjeroispovijedi, nego su ga napravili i objavili Gordan Črpić iz Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta u Zagrebu. O čemu je, dakle, riječ?

Bijeli miševi su vjerojatno krivi i za to „da je došlo do pada povjerenja u Crkvu" . Oni su vjerojatno krivi i zbog toga što „općenito, slabije obrazovani češće izjavljuju da vjeruju u Boga, a oni obrazovaniji rjeđe"

Spomenuta dvojica sociologa objavila su u časopisu Društvena istraživanja, god. 19, sv. 1-2 (105-106), u svibnju ove godine izvorni znanstveni članak pod naslovom „Dinamičnost u stabilnosti: religioznost u Hrvatskoj 1999. i 2008. godine". Samoj metodologiji istraživanja ne nalazim zamjerke iako se njime nisam naročito bavio, već sam istraživanjem prikupljene podatke dobrohotno prihvatio kao znanstveno točne. No, interpretacija tih podataka nešto je sasvim drugo. Autori doduše priznaju pad broja religioznih, posebno katolika, pa čak dozvoljavaju da bi to mogao biti „početak trenda koji će se nastaviti - početak pada ukupne razine religioznosti" (Črpić i Zrinščak, 2010, 21), ali nastoje podatke interpretirati na način povoljniji za Crkvu. No, pođimo redom.

U svakom istraživanju vjerodostojnost prikupljenih podataka ovisi o načinu njihova prikupljanja, a kada se rade ankete, onda je presudan način izrade reprezentativnog uzorka. Čini se da su autori taj dio posla obavili stručno i napravili dobar nacrt reprezentativnog uzorka. Ali, a to je iznimno važno, valja ustanoviti da je veliki broj tim uzorkom planiranih ispitanika odbio sudjelovati u anketi i da je od predviđenih 2600 ispitanika, čak i uz naknadna uzorkovanja tamo gdje je odaziv bio ispod 20 posto, u anketi sudjelovalo svega 1525 ispitanika ili 58,65 posto prvobitno planiranih (autori navode 60,11 posto, ali 1525 stvarno ispitanih u odnosu na 2600 planiranih ispitanika nikako ne daje postotak odziva koji oni navode, pa me njihov podatak čini pomalo sumnjičavim i glede točnosti ostalih podataka, iako ću ih dobrohotno uzeti kao točne). Dakle čak 41,35 posto od broja planiranih ispitanika odbilo je sudjelovati u anketi. Autori, doduše, kažu da su „rezultati istraživanja uteženi (ponderirani) s obzirom na dizajn uzorka, s obzirom na neodaziv i nakon toga je uzorak poststratifikacijski kalibriran po spolu, dobi i obrazovanju prema podacima Popisa stanovništva iz 2001" (Črpić i Zrinščak, 2010, 8). Ali nikakvo utežavanje i kalibriranje ne mijenja činjenicu da je više od dvije petine predviđenih ispitanika odbilo sudjelovati u anketi. Štoviše, taj podatak osvjetljava (ne)vrijednost podataka koje o broju katolika u Hrvatskoj pri popisu stanovništva bilježi Državni zavod za statistiku. Postavlja se naime pitanje: zašto je u jednoj anonimnoj anketi odbilo sudjelovati čak 41,35 posto reprezentativnim obrascem predviđenih ispitanika? Jer, ako je toliko mnogo građana odbilo sudjelovati u jednoj anonimnoj anketi, onda je razumno posumnjati u rezultate popisa stanovništva koji niti je anoniman niti jamči tajnost podataka. U manjim mjestima, naime, svatko tko daje popisne podatke o sebi opravdano može očekivati da do tih podataka lako mogu doći ljudi iz njegove sredine koji će ih zlorabiti, pa budući da su svi prisiljeni nekako se izjasniti razložno je pretpostaviti da će se mnogi izjasniti onako kako vjeruju da je to za njih najpovoljnije. A u sredini u kojoj je katoličanstvo, iako neslužbeno, državna religija i vladajuća ideologija, najpovoljnije je biti katolikom.

Sustavnom religijskom „edukacijom", a zapravo indoktrinacijom, što ju je vlast omogućila Crkvi već se, eto, postižu rezultati. Što se pak obrazovanja tiče, naši se resorni ministri brinu da što više ljudi dospije u kraljevstvo nebesko, jer odavno je pisano: „blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko"

U anketama, dakako, ne sudjeluju djeca do određene dobi, ali se na njih kao i na ukupnu populaciju mogu prilično točno preslikati podaci dobiveni ispitivanjem reprezentativnog uzorka. Ako je, međutim, reprezentativni uzorak zamišljen zaista reprezentativno onda sve što se ustanovi na njemu valja preslikati na ukupnu populaciju koju taj uzorak reprezentira. Pa ako više od dvije petine predviđenih ispitanika odbije sudjelovati u anketi, valja zaključiti da više od dvije petine ukupne populacije o kojoj se izvode zaključci odbija dati odgovore na anketna pitanja. Ili kraće rečeno, rezultati spomenutog istraživanja jednostavno se ne odnose na 41,35 posto stanovništva Hrvatske i nikakvim ponderiranjem i dotjerivanjem ne mogu se na taj dio stanovništva odnositi. Dapače, to može značiti samo jedno: više od dvije petine hrvatskih građana ne želi se izjasniti o svojoj religioznosti kada na to nisu prisiljeni. A podaci dobiveni istraživanjem odnose se više-manje točno samo na 58,65 posto stanovnika Hrvatske koji su po ispitanicima bili predstavljeni u uzorku. Sve ostalo su špekulacije i konstrukcije.

I prema takvom, dakle, tropetinskom uzorku zapažaju se zanimljive promjene. Broj onih koji su se izjasnili kao katolici smanjio se u odnosu na 1999. sa 86,8 posto na 80,6 posto. No, u odnosu na popis stanovništva 2001. kada je 87,83 posto stanovništva evidentirano kao katoličko to je smanjenje broja katolika još i veće. Nasuprot tome kao ireligiozno izjasnilo se 15,7 posto ispitanika što je znatan porast u odnosu na 1999. kada se tako izjasnilo 11,3 posto anketiranih, a još veći porast u odnosu na popis stanovništva 2001. kada je evidentirano 5,2 posto agnostika i ateista. Ali prava se slika o broju katolika u Hrvatskoj počinje ocrtavati tek kroz odgovore na pitanja koja otkrivaju što se krije iza one brojke od 80,6 postoposto deklariranih katolika u tropetinskom uzorku. Samo 42 posto ispitanika smatra da „postoji osobni Bog" naspram 84,3 posto religiozno deklarirano ispitanika. Ako se zna da je upravo vjerovanje u Boga kao osobu, kojoj se moguće obraćati (neposredno ili još bolje posredstvom Crkve) i koja odlučuje o svakom pojedincu, osnova kršćanskog i katoličkog vjerovanja, onda se postavlja pitanje kakvi su to katolici koji ne vjeruju u „postojanje osobnog Boga", a oni čine polovicu deklariranih katolika. Doda li se tome da u „život poslije smrti" vjeruje tek 53 posto ispitanika, onda je još očitije da polovica deklariranih katolika među ispitanicima ne prihvaća osnovne katoličke dogme. A za one koji ne prihvaćaju osnovne katoličke dogme opravdano je tvrditi da nisu katolici nego kvazikatolici, tj. da se oni tako samo izjašnjavaju, ali to u biti nisu. Razlika je, doduše, između onih koji ne razumiju da katoličanstvo nije nešto što se automatski nasljeđuje rođenjem, pa se izjašnjavaju katolicima jer vjeruju da to jesu po obiteljskoj tradiciji i svojom nacionalnom pripadnošću, i onih koji se tako izjašnjavaju zbog stjecanja ideološke podobnosti. Prvi se deklariraju kao katolici neistinito, a drugi lažno, ali ni jedni ni drugi to nisu. Doda li se tome da je u anketi sudjelovalo samo 58,65 posto planiranih ispitanika, tj. da se rezultati ispitivanja mogu s prihvatljivom vjerojatnošću projicirati samo na toliki dio predstavljene populacije, onda se tek dobivaju pravi razmjeri „katoličke većine" u čije ime Crkva ubire novac iz državnog proračuna i u čije ime nastupa u javnosti. Projiciraju li se rezultati ispitivanja na populaciju prema kojoj je skrojen nacrt uzorka, tek se za njih 47,27 posto može reći da se izjašnjavaju kao katolici, a tek za 25-31 posto onih koji prihvaćaju osnovne katoličke dogme da to vrlo vjerojatno i jesu. Moguće je, dakako, da i među onih 41,35 posto ispitanika koji su odbili sudjelovati u anketi, a koji predstavljaju jednaki postotak ukupne populacije, ima kvazikatolika pa i pravih katolika, ali koliko kojih ne može se znati. A oni, ako ih ima, očito ne žele da se to zna.

miklenic.jpg

No, neće ni katolici zauvijek biti diskriminirana, omalovažavana i prezrena manjina. „Povećanje udjela mladih u populaciji vjernika već je detektirano, a može se objasniti općim društvenim promjenama i posebno uvođenjem vjeronauka u škole te efektom sustavne religijske edukacije" (Črpić i Zrinščak, 2010, 17). Sustavnom religijskom „edukacijom", a zapravo indoktrinacijom, što ju je vlast omogućila Crkvi već se, eto, postižu rezultati. Što se pak obrazovanja tiče, naši se resorni ministri brinu da što više ljudi dospije u kraljevstvo nebesko, jer odavno je pisano: „blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko" (Mt 5,3).

Svojom gospićkom propovijedi Kardinal je prozvao nepoznate počinitelje zbog „diskriminacije, netolerancije, prijezira, omalovažavanja i podcjenjivanja katolika", a transcendentno vrlo obaviješteni urednik koji zna što nitko normalan ne može znati, jamačno već ima dojavu da su nepoznati počinitelji zapravo komunisti koji još nisu prošli obraćenje. Stoga, budući da se vjeronauk pokazao učinkovit od dječjih vrtića do srednjih škola, treba ga što prije uvesti na sveučilišta i u staračke domove, jer osim kod obrazovanijih „pad religioznosti zamjetniji je kod starijih generacija" (Črpić i Zrinščak, 2010, 19). Zanimljiva pojava.

Ključne riječi: vjeronauk, katolička crkva
<
Vezane vijesti