H-Alter
Foto: Solin liveFoto: Solin liveKritika plesne predstave Mediterraneo Suite Daniele Cipriani Entertainmenta u Saloni.

U sklopu bogatoga plesnog programa ovogodišnjega Splitskog ljeta, 29. i 30. srpnja održan je i Heritart festival – projekt koji je rađen pod pokroviteljstvom i s financijskim sredstvima Europske unije, u okviru programa Kreativna Europa, a s ciljem promocije europske kulturne baštine kroz prenošenje nove vizije arheoloških lokaliteta, kao istinske vrijednosti za kulturni razvoj Europe. Nositelj projekta je I Borghi Srl iz Rima, a partnerske su organizacije Hrvatsko narodno kazalište u Splitu te Nacionalni Institut za kulturna istraživanja i trening iz Rumunjske.

Okosnica projekta je zajedništvo ljudi, more koje ih povezuje te ples kao sredstvo komunikacije na svim razinama, odnosno kao medij koji prepoznaje različite kulture, čineći međusobno razumijevanje mogućim i jasnim. Prikladno je, stoga, Heritart festival održan u amfiteatru u Saloni, kao mjestu koje predstavlja komunikaciju s kulturom koja ga je izgradila i ostavila nam ga u nasljeđe.

Prve večeri izvedeno je Zaštitničko more / Sheltering Sea, u koreografiji Igora Kirova, što je novi naslov za dvije stare plesne cjeline, premijerno izvedene prošle sezone: The Edge i From Side to Side, a s kojima je splitski ansambl sredinom srpnja gostovao u Italiji, u teatru na otvorenom na antičkom lokalitetu Ostia Antica.

Druge večeri izveden je Mediterraneo Suite, nastao u produkciji Daniele Cipriani Entertainmenta, kojeg je pokrenuo renomirani talijanski umjetnik Daniele Cipriani. Koreografkinja Stefania Di Cosmo tu je suvremenu plesnu cjelinu zamislila kao putovanje kroz prostor i vrijeme Sredozemlja, čiju osnovnu nit poveznicu čine dva glavna muška lika: Čovjek Zemlje i Čovjek Mora, koji kroz složenu mrežu međuodnosa nastoje prikazati konflikte i razilaženja onih koji dijele isti izvor, odnosno isto more, ali i podsjetiti da su zajedništvo i razumijevanje mogući, i to ne samo na simboličkoj razini.

Te su intencije, međutim, ostale više na razini dobro elaborirane ideje nego uspjele realizacije. Djelo je podijeljeno na tri podcjeline – sadržajno, koreografski i glazbeno prilično nepovezane – od kojih prva počinje, a posljednja završava s plesačima zagrljenim u krugu, što je jedna od rijetkih slika u kojima su izvođači na sceni u kompletnom broju (premda ih je samo petero: Andrea Caleffi, Ilaria Grisanti, Marco Lo Presti, Davide Pietroniro i Mattia Tortora), kao i jedna od rijetkih (i doslovnih) koreografskih poveznica sa spomenutim pojmovima zajedništva i razumijevanja.

Foto: Solin live Foto: Solin live

Ostatak predstave donosi kombinaciju svježih koreografskih rješenja i onih često viđenih (tih, doduše, puno više), sadržavajući, između ostaloga, plesno uobličenje Michelangelovog Stvaranja Adama, oponašanje plesa ptica, ljuljanje (samostalno i u paru), izolacije, skokove iz šeste pozicije s nekoliko okreta u zraku, naglasak na središnjem dijelu tijela kao žarištu ekspresije i nosivom stupu (među)igre te otprilike podjednaku zastupljenost vertikala i (polu)horizontala. Međutim, izbor elemenata i njihov raspored unutar cjeline samo je djelomično kompatibilan s tematsko-sadržajnim određenjem, a dobrim je dijelom s njim sasvim nepovezan (s obzirom na česta ponavljanja, i jednoličan).

U grupnim dionicama nerijetko je naglašen plesni, prostorni i brojčani kontrast, primjerice kroz supostavljanje jednog plesača u statičnome, vertikalnom položaju, leđima okrenutog publici, na jednoj strani pozornice, i nekolicine plesača u gibajućima, horizontalnim položajima, licima okrenutih publici, na drugoj strani pozornice. Ta su rješenja, mada konvencionalna, u svakom slučaju funkcionalnija kao znakovi konflikata i razilaženja, nego što su to koreografski identične, vrlo brze dionice, a koje grupa plesača najčešće nije mogla izvesti u očekivanom duhu zajedništva.

Brojne sadržajne epizode prate gotovo podjednako česte izmjene osvjetljenja (Alessandro Casso), no čija su bijela, narančasta, plava, zelena i ljubičasta boja s njima povezane samo temporalno, ne i značenjski.

Glazbeni su izbori također šaroliki, ali ni s naslovom, ni međusobno, a ni s najavom u programskoj knjižici (Claude Debussy i mediteranska narodna glazba) nemaju čvršćih veza. Debussyja se još i može povezati s Mediteranom, no arapsko-turski melos plesnog ritma i modernog aranžmana teško je smatrati narodnom glazbom, jednako kao i Mozartov Rondo alla Turca mediteranskom (osim formalno).

Možda je najpozitivnija strana te predstave to što se u godini koja je proglašena europskom godinom kulturne baštine, brojna domaća i inozemna publika mogla upoznati sa spomenikom antičkoga graditeljstva, koji datira iz 2. stoljeća, od kada je u velikoj mjeri destruiran, ali i u dovoljnoj mjeri sačuvan, da bi njegovi ostaci pronađeni u 19. stoljeću na prostoru nekadašnjega antičkoga grada Salone danas mogli biti, između ostaloga, i dojmljiva kulisa.

Kao takvu ju, međutim, djelo koje je u funkciji projekta koji se bavi promocijom kulturne baštine i revitalizacijom baštinskih lokaliteta, svojom prilično kaotičnom sadržajno-koreografsko-glazbenom strukturom nije naročito oplemenilo, no nije joj, dakako, ništa moglo ni oduzeti; amfiteatar u Saloni nadživio je i veće kaose.

Ključne riječi: balet, solin, splitsko ljeto
<
Vezane vijesti