Zeleni su slabašna sila u usporedbi s industrijskim lobističkim grupama, kukavičlukom vlasti i prirodnim ljudskim porivom da negiramo ono što ne želimo vidjeti. Kao kompenzaciju naše slabosti, prepustili smo se fantaziji dobroćudne paternalističke sile koja djeluje u širem interesu ljudske vrste iako su joj mehanizmi nedokučivi.

Što se više približava, gore izgleda. Najbolji ishod koji itko može očekivati od klimatskog summita u Meksiku u prosincu je da bar poneki delegat ostane budan tijekom sastanaka. Kada pregovori jedanput propadnu, kao što se dogodilo u Kopenhagenu, vlade gube interes. Ne žele biti povezane s neuspjehom, ne žele trošiti vrijeme i energiju u dotučeni proces. Devet godina nakon što su, nakon neuspjeha u Kataru, i svjetski trgovinski pregovori preseljeni u Meksiko, ostaju u diplomatskom limbu. Ništa u pripremama za klimatske pregovore ne obećava drugačiji ishod.

Sastanak u Kini početkom listopada trebao bi raskrčiti put za Cancun. Domaćini su već razjasnili da put ne vodi nikamo: još uvijek postoje "ogromne razlike između razvijenih i zemalja u razvoju", objašnjavaju vodeći kineski pregovarači za klimu. Svi krive one druge za neuspjeh Kopenhagena. Svi inzistiraju da se svi ostali trebaju pokrenuti.

Ali nikome nije dovoljno stalo da to pretvori u borbu. Nesuglasice su istovremeno pokopane i isključene. Liječnička potvrda nije izdana: možda, da se spasi obraz, nikada ni neće biti izdana. Ali teška realnost koju moramo prihvatiti je da je proces mrtav.

promjena_klime.jpg promjena_klime.jpg

Jedini globalni dogovor o ograničavanju emisija stakleničkih plinova, Kyoto protokol, ističe 2012. Ne postoje realna šansa da će biti zamijenjen prije nego istekne: postojećem dogovoru trebalo je pet godina da se ispregovara i daljnih osam da stupi na snagu. U pogledu realnih nada za globalnu akciju o klimatskim promjenama, danas smo daleko dalje nego što smo bili 1997. ili čak 1992. Nije stvar samo u tome da smo izgubili dragocjenih 18 godina. Tijekom doba dobrih namjera i velikih najava zaokrenuli smo unazad.

Ni regionalne ili nacionalne obveze ne nude više nade. Analiza koju je objavila grupa Sandbag prije nekoliko dana procjenjuje količinu ugljika koja će biti ušteđena do kraja druge faze Sustava trgovanja emisija (ETS) Europske unije u 2012; nakon beznadne propasti prve faze ovog sustava obećano nam je da će se istinska smanjenja emisija dogoditi između 2008. i 2012. I koliko je ugljika ušteđeno otad? Manje od trećine od jedan posto.

Još gore, smanjenja u industrijskom doprinosu, koji je uzrokovala recesija, omogućila su velikim zagađivačima da skupe banku karbonskih dozvola, koje će prenijeti u slijedeću fazu trgovanja emisijima. Ako se ništa ne učini da ih se poništi ili da se smanje predloženi limiti (što, s obzirom na snagu industrijskih lobija i slabu odlučnost vlasti, nije vjerojatno) ove će dodatne dozvole korumpirati i fazu tri. Za razliku od protokola iz Kyota, sustav trgovanja emisijama EU će se održati na životu. Također će ostati potpuno beskoristan. 

Mnoge države, poput Velike Britanije, proizvele su na prvi pogled robustne nacionalne planove za smanjenje emsiija stakleničkih plinova. S jednom iznimkom, Maldivi, njihove su mete pale daleko ispod smanjenja potrebnog da bi se globalno zatopljenje zaustavilo na granici od dva stupnja.

Čak ni takvi planovi nisu realni, ni jedan od njih. Izostavljene iz predloženih smanjenja su neto emisije stakleničkih plinova koje smo izvezli u druge zemlje i sada ih uvozimo u formi proizvedene robe. Kada bi se te emisije uključile u računice Velike Britanije, uz plinove iz avijacije, brodarstva i turizma koji su isključeni iz službenih brojki, britanske emisije bi porasle za 48 posto. Ne da nismo smanjili naš doprinos globalnom zatopljenju za 19 posto od 1990. kako se vlada hvali, nego smo ga povećali za 29 posto. Priča je ista za većinu razvijenih država. Ono što se prikazuje kao uspjeh u potpunosti je rezultat neuspjeha drugdje.

Iznad svega visi rastuća spoznaja da SAD neće igrati. Ne ove godine, a možda ni ikad. Ako Kongres nije mogao prihvatiti ni tako slab klimatski zakon, koji se sastojao gotovo od samih rupa, dok je Barack Obama, predsjednik i Demokrati imali većinu u oba doma, gdje je nada u akciju u drugačijim okolnostima? Prošloga je utorka Guardian izvijestio da od 48 republikanskih kandidata na izborima za Senat u studenom samo jedan prihvaća da je u tijeku promjena klime koju je izazvao čovjek. Tko je taj? Mike Castle iz Delawarea. Slijedeći dan njega je porazila kandidatkinja Tea Party-ja Christine O'Donnell, proizvevši punu kuću onih koji negiraju znanost. Spoznaja? Zabavna dok je trajala.

Ovo sve znači da nema ni jednog djelotvornog mehanizma za zadržavanje globalnog zatopljenja prouzročenog ljudskom djelatnošću nigdje na Zemlji. Odgovor na klimatske promjene, koje je Lord Stern opisao kao "rezultat najvećeg neuspjeha tržišta koje je svijet ikad vidio", je najveći politički neuspjeh koji je svijet ikad vidio.

Priroda nas neće čekati. Nacionalna uprava za oceane i atmosferu Vlade SAD-a izvijestila je da su prvih osam mjeseci 2010. bili jednako topli kao prvih osam mjeseci 1998., najtoplije razdoblje ikad zabilježeno. Ali, postoji ključna razlika. 1998. El Niño je bio rekordan, topla faza prirodne oscilacije temperature Pacifika. 2010. El Niño je bio manji (anomalija je dosegla vrhunac na oko 1.8C, u usporedbi s 2.5C), i kratak u usporedbi s onima proteklih godina. Od svibnja oscilacija je u svojoj hladnoj fazi (La Niña): unatoč tome, ovogodišnji lipanj, srpanj i kolovoz su drugi najtopliji otkad se provode mjerenja. Što su upozorenja snažnija, to smo mi manje sposobni djelovati.

Što nam preostaje? Kako bismo trebali odgovoriti na realnost koju smo pokušali ne vidjeti: da se u 18 godina obećanja i prazne samohvale ništa nije dogodilo? Ekolozi često krive sebe za ove neuspjehe. Možda smo trebali učiniti više da se ljudi bolje osjećaju u svojim životima. Ili lošije. Možda smo trebali učiniti više da uzgojimo nadu. Ili očaj. Možda smo bili previše fiksirani na velike vizije. Ili fiksirani na tehnologiju.

Zeleni su slabašna sila u usporedbi s industrijskim lobističkim grupama, kukavičlukom vlasti i prirodnim ljudskim porivom da negiramo ono što ne želimo vidjeti

Možda smo se previše približili biznisu. Ili nismo dovoljno. Istina je da ne postoji i da nikad nije ni postojala strategija koja garantira uspjeh, pošto su sile udružene protiv nas uvijek bile jače od nas.

Zeleni su slabašna sila u usporedbi s industrijskim lobističkim grupama, kukavičlukom vlasti i prirodnim ljudskim porivom da negiramo ono što ne želimo vidjeti. Kao kompenzaciju naše slabosti, odali smo se fantaziji dobroćudne paternalističke sile koja djeluje, iako su joj mehanizmi nedokučivi, u širem interesu ljudske vrste. Dopustili smo si da vjerujemo da će se, s malo požurivanja i prosvjeda, negdje, u udaljenoj institucionalnoj sferi, kompromisni ali pristojni ljudi pobrinuti za nas. Neće. Nikad nisu ni imali takvu namjeru. I što nam je sada činiti?

Ne znam. Ovi su neuspjesi razotkrili ne samo poznate političke probleme, već i duboko ukorijenjene ljudske slabosti. Sve što znam je da moramo prestati sanjati institucionalni dogovor koje se neće nikad materijalizirati i početi se suočavati s političkom realnošću koju smo težili izbjeći. Rasprava počinje ovdje.

George Monbiot's Blog

<
Vezane vijesti