Saša Zelenika (Foto: Damir Škomrlj, Novi list)Saša Zelenika (Foto: Damir Škomrlj, Novi list)Aktivnost novopečenog zamjenika ministra znanosti smijemo pripisati samo i jedino dr. sc. Saši Zeleniki, konkretnom i postojećem individualitetu, a ne nekom apstraktnom liku. S tog razloga ovaj je tekst smišljeno kritika "ad hominem", jer se sve, pa i provođenje politike ostvaruje djelatnošću sasvim konkretnih osoba koje imaju ime i prezime.

Svi se sjećamo nezaboravnog Alana B'Starda (u tumačenju Rika Mayalla) iz remek djela političke satire britanske TV Državnik novog kova (The New Statesman). Domaća politička scena obiluje takvim mediokritetskim likovima

Od Vladine odluke o imenovanju donedavnog pomoćnika ministra znanosti, obrazovanja i sporta,  dr. sc. Saše Zelenike na položaj zamjenika ministra već je prošlo dvadesetak dana i sad je postalo jasno da većih negodovanja u vezi toga u znanstvenoj i akademskoj zajednici neće biti. Večina ljudi je očito rezignirana. Negativnih komentara je, dakako, bilo (prof. dr. sc. Gvozden Flego i dr. sc. Hrvoje Jurić, rektor Zagrebačkog Sveučilišta dr. sc. Aleksandar Bjeliš,) ali to nije urodilo nikakvim plodom, osim što je resorni ministar Jovanović u Novom listu (Tihana Tomičić, Zeleno svjetlo Zeleniki, Novi list, 14. listopada 2013.) bezobrazno izvrijeđao svakog tko se usudio dići glas protiv Zelenikinog imenovanja: "Iznimno cijenim Zelenikinu hrabrost i beskompromisnost u zastupanju jasnih načela u interesu obrazovanja i znanosti bez povlađivanja umišljenim veličinama, ma tko one bile, od rektora i članova akademske zajednice preko umišljenih političara do sveznajućih sindikalaca. Kao i meni, svim mojim pomoćnicima, i svima u MZOS na prvom mjestu su mu učenici i studenti, te vrsni znanstvenici. Čuo sam i neke negativne, zlurade, a usudio bih se reći i bolesne komentare pojedinih takvih zagrebačkih umišljenih veličina s Filozofskog fakulteta, pa ih evo javno pozivam da sučele svoje životopise, svoj znanstveni opus, svoju društvenu angažiranost s prof. dr. Zelenikom pa ćemo vidjeti kakav će ishod tog sučeljavanja biti! Nisu sindikalni čelnici ti koji će premijeru određivati koga će imenovati članom Vlade."

U svakom slučaju možemo se složiti s dijagnozom da je "Zelenika zloćudna pojava u znanosti koja zajedno sa svojim klanom sustavno radi na uništavanju hrvatske znanosti i visokog obrazovanja" (Marijana Cvrtila, Zelenika je zloćudna pojava u znanosti, Slobodna Dalmacija, 14. listopada 2013.)

Država nastoji pokupiti "briljantne" znanstvenike domaćeg poriojekla, ne zbog briljantosti njihova uma, nego zato što su prošli dresuru u neoliberalnim "konviktima", pa su kao takvi stvoreni da istu dresuru provedu nad našim domaćim mladim znanstvenicima

Koliko god se intelektualna javnost zgražala nad izborom osobe koja će s još više ovlasti žariti i paliti već ionako opustošenom znanošću i visokim obrazovanjem, ta odluka uopće nije iznenađenje. Ona je, zapravo, jedini logični ishod dosljednog provođenja  politike aktualne Vlade zasnovane na doxi neoliberalnog totalitarizma: "Svetom trojstvu" kompeticije, komercijalizacije i privatizacije svih područja ljudske djelatnosti (dakle i znanosti i obrazovanja). Da ne bude zabune: korijen svega toga je u kapital odnosu, pa tko god ne vidi ili ne želi vidjeti tu činjenicu nema pravo govoriti ni o neoliberalnom totalitarizmu. S obzirom da aktualna hrvatska Vlada, a dakako i sve dosadašnje, kapitalizam smatra jedinim mogućim  putem u takozvanu bolju budućnost (ha! ha! ha! ...), onda su njezini potezi u svim društvenim pitanjima implicirani tom činjenicom. Zbog toga, takva odluka Vlade uopće ne bi bila vrijedna komentara, jer se država, instrument oligarhije, zasnovana na ideologiji neoliberalnog totalitarizma, obilato služi dobro uhodanom praksom korištenja ljudi posebnog kova.

Radi se o ljudima koji su  zaslijepljeni i "do daske" vjerni danas dominantnoj ideologiji i spremni preuzimati ulogu bezskrupuloznih egzekutora politike zasnovane na toj ideologiji. Država pronalazi i angažira sluganske duše (takvih se uvijek nađe) voljne angažirati se u transmisiji i egzekutivi političke volje (odnosno samovolje). A te sluganske duše pak pronalaze druge sluganske duše i angažiraju ih na nižim nivoima. I to se tako širi, da se sve "praši". Jasno, za dobre prinadležnosti. Radi se o moralno problematičnim, vlastohlepnim, častohlepnim, egoističnim i destruktivnim osobama, koje bespogovorno izvršavaju političke odluke, ma kakve one bile. Oni su asocijalni, bez empatije, bez smisla za suodnos i suradnju, kao i bez svijesti o potrebi suglasnosti drugog. Svi se sjećamo nezaboravnog Alana B'Starda (u tumačenju Rika Mayalla) iz remek djela političke satire britanske TV Državnik novog kova (The New Statesman). Domaća politička scena obiluje takvim mediokritetskim likovima.

rikmayall.jpg

Na djelu je prevara zbog koje je MZOS isti posao plaćao dva puta. Zelenika je bio upozoren na tu činjenicu. I što je poduzeo? Poslao mi je vlastoručno potpisan dopis od svega dvije - tri rečenice kojim je pokušao od mene napraviti budalu

Zbog takvih razloga nisam imao namjere reagirati na to imenovanje (odnosno unaprijeđenje), jer je ono bilo očekivano, pogotovo u svjetlu Zelenikinih "zasluga" za vladinu neoliberalnu znanstveno-obrazovnu politiku. Međutim, dva najnovija intervjua novinarke Novog lista, Tihane Tomičić s novoimenovanim zamjenikom ministra (Tihana Tomičić, Zeleno svjetlo Zeleniki, Novi list, 14. listopada 2013. i Tihana Tomičić, Novi Jovanovićev zamjenik: Nisam "zelen", Novi list, 20. listopada 2013.) uvjerili su me da se reagirati ipak mora, ako zbog ničega drugog, a ono zbog toga što Zelenika u tim intervjuima pokazuje totalni odmak od Kantovog kategoričkog imperativa (ni više ni manje).

Osobno sam pak dužan reagirati i zbog mog teksta u H-Alteru od 11. srpnja 2012. pod naslovom: "Sudbina jednog znanstvanog projekta". Tim sam tekstom ukazao na ideologiju koju provodi svaka hrvatska vlada, a koja se pogubno reflektira na cijelo društvo a, dakako, i na znanost i obrazovanje. Ukazao sam na  aljkavost, neodgovornost, voluntarizam i aroganciju koje je MZOS naprosto preslikao iz bivšeg MZOŠ-a, a bit je u stavu: nemate vi "gospodo" znanstvenici što misliti, nego izvolite raditi ono što vam mi "gore" skrojimo kao strateški cilj (Veži konja gdje ti aga kaže), jer ste ionako samo potrošni "ljudski resurs". Ovakvom politikom MZOS šalje znanost u smrt na isti način, kako je to radio bivši MZOŠ.

Sukus članka je u početnoj rečenici: "Na djelu je kontinuitet jednog nehumanog ideološkog predloška, kontinuitet jedne nehumane politike i kontinuitet nepodnošljivog odnosa prema čovjeku-građaninu. Jedino je Š zamijenjeno sa S. Inače: ništa novog pod suncem". Radi se, dakako o kontinuitetu u odnosu na politiku svih dosadašnjih hrvatskih Vlada. Još sam dodao: "Svima onima, koji s pozicije samozvane intelektualne elite vrlo zainteresirane za svoj dio kolača služe Oligarhiji, odgovaraju ljudi koji  bespogovorno slušaju, a za uzvrat im se dozvoljavaju ovakve ili onakve ‚nepodopštine'. Takvi su danas na cijeni i s takvima se računa. Tu mjesta za kritički pristup zbiljnosti nema, a nema mjesta ni za principijelne ljude koji znaju kritički misliti i iskoračiti iz horizonta osobnog interesa. Takve se uništava iz sasvim prizemnih razloga, a ponekad i zbog osobne taštine. Uostalom, tko smo uopće mi koji se usuđujemo podvrgnuti kritici postupke (Nacrt Zakona o znanosti i visokom obrazovanju, na primjer) neprikosnovenih moćnika (prijašnjih ili sadašnjih - svejedno) koji misle da sve znaju i imaju moć nametati za čovjeka pogubnu ideologiju? Znanost tu više uopće nije važna, a ni obrazovanje i kultura, osim u onoj mjeri u kojoj služe interesima plutokracije i njezinim serviserima - pripadnicima 'intelektualnih' elita".

Već je i  samo opravdavanje činjenice da se na dva projekta deklariraju potpuno isti radovi bilo skaredno. No, argumentirati to dvostruko naplaćivanje istog posla činjenicom što je isti znanstvenik mogao sudjelovati u radu na dva znanstvena projekta, je akt krajnjeg cinizma i vrijeđanje uma

 Članak sam završio riječima: "Gospodine pomoćniče ministra za znanost, osobno smatram, da sam ovim tekstom, ukazavši na nepravdu, varanje poreznih obveznika, prodavanje magle pod znanost i zloupotrebe u korist osobnog interesa, izvršio svoju građansku dužnost. A Vi? Jeste li Vi išta učinili?"

 Na taj polemički intoniran članak Zelenika nije našao shodno odgovoriti (premda su dijagnoze iz članka takve, da bi svatko tko drži do sebe, svog položaja i druge osobe na njih morao odgovoriti).  To ignoriranje možda i više od svega ostalog govori o njegovom ljudskom habitusu. Jer, Zelenika nije odgovorio Blagusu prije svega zbog sujete i onog, dobro nam poznatog, primitivnog rezoniranja onih "odozgo": pa tko je uopće taj Blagus da bih Ja (da ne bude zablude, taj Ja je namjerno pisan velikim slovom), jedan pomoćnik ministra, s njim izmijenio misli?  No, tu se ne radi samo o primitivnosti, nego i o (što je mnogo opasnije) manifestiranju odnosa moći kao nadmoći, dakle, korištenja nasilja nad "podređenima". Zastrašujuće je što je tim odnosom podređenosti i nadređenosti impregnirano cijelo društvo u svim domenama, pa i u znanosti. Taj se odnos pažljivo njeguje, mada inače uopće nije sofisticiran. Više i nije riječ o znanosti, nego o moći koju vlasnička oligarhija preko države, i državnih činovnika prakticira prema znanosti, kako bi je što više upregla u stvaranje profita, a znanstvenike (a, dakako, i ostale radnike) još podvrgla i perverziji zvanoj tržište rada.

Ovdje sad moramo ići na jednu nadopunu kako bismo pokazali tu Zelenikinu "hrabrost i beskompromisnost u zastupanju jasnih načela u interesu obrazovanja i znanosti" koju ministar Jovanović "kuje u zvijezde".

Kao  primjer spominjem dva projekta iz prošlog projektnog perioda, vezana uz isti laboratorij, koji su u verifikaciji dobili prolaznu ocjenu usprkos činjenici da su voditelji projekata deklarirali potpuno iste radove na oba projekta. To se moglo (i još uvijek može) vidjeti iz popisa objavljenih radova po projektima u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji (CROSBI). A radi se o, ni manje ni više, 23 rada od njih 27 na jednom, odnosno 25 na drugom projektu. Na djelu je, dakle, prevara zbog koje je MZOS isti posao plaćao dva puta. Na teret poreznih obveznika, dakako. Zelenika je bio upozoren na tu činjenicu. I što je poduzeo? Poslao mi je vlastoručno potpisan dopis od svega dvije - tri rečenice kojim pokušava od mene napraviti budalu. Evo teksta tog dopisa:


 KLASA: 402-07/07-08/00203
URBROJ: 533-08-12-0018
Zagreb, 12. lipnja 2012.

Poštovani,

Zaprimili smo Vaš komentar negativnog odgovora na žalbu te se očitujemo kako slijedi.

U komentaru navodite da dva znanstvena projekta imaju gotovo identične radove što je posljedica pravila da jedan znanstvenik može sudjelovati u radu na dva znanstvena projekta. Prilikom evaluacija izvješća ta činjenica utjecala je na ocjenu uspješnosti znanstvenog projekta.

S poštovanjem,

POMOČNIK MINISTRA
Prof.dr.sc. Saša Zelenika

Već je i  samo opravdavanje činjenice da se na dva projekta deklariraju potpuno isti radovi bilo skaredno. No, argumentirati to dvostruko naplaćivanje istog posla činjenicom što je isti znanstvenik mogao sudjelovati u radu na dva znanstvena projekta, je akt krajnjeg cinizma i vrijeđanje uma. Zelenikin argument je - da čovjeku pamet stane, jer bi se po tom principu onda potpuno identični radovi mogli deklarirati (dakle i unovčiti) i na, recimo, četiri projekta ukoliko bi isti znanstvenik mogao sudjelovati u radu na četiri projekta. Bilo bi smiješno da takvo tumačenje nije došlo od pomoćnika ministra za znanost. Ovako je bilo - tragikomično.

Zelenika je također bio upozoren s konkretnim, vrlo drastičnim slučajem toleriranja i potpomaganja bezočnog dugogodišnjeg uzurpiranja  opreme, prostora i ljudi javnog znanstvenog institute u korist privatne tvrtke u vlasništvu umirovljenog znanstvenika, bivšeg voditelja jednog laboratorija. Dotični je, naime, i nakon odlaska u mirovinu 2004. godine ostao faktički voditelj, zapravo "gazda" laboratorija u kojem je do mirovine bio voditelj. Dotični i dan danas de facto upravlja laboratorijem, a službeni voditelj laboratorija tu funkciju vrši fiktivno. Međutim, od 1993. dotični je i vlasnik tvrtke koja je u direktnom sukobu interesa s djelatnošću javnog instituta, a  na web stranici tvrtke se između ostalog navodi da je javni institut  klijent njegove  tvrtke (!!!). Privatna tvrtka, dakle,  koristi sve resurse javnog instituta: laboratorijski prostor,

Zelenika je također bio upozoren s konkretnim, vrlo drastičnim slučajem toleriranja i potpomaganja bezočnog dugogodišnjeg uzurpiranja  opreme, prostora i ljudi javnog znanstvenog institute u korist privatne tvrtke u vlasništvu umirovljenog znanstvenika, bivšeg voditelja jednog laboratorija

uredski prostor (premda na institutu postoji akutan nedostatak radnog  prostora), opremu, usluge tajnica, a obilno koristi i zaposlenike laboratorija (a i šire) i pri tome ih dobro izrabljuje. Sve je to godinama vrlo evidentno, ali se svi prave da ništa ne primijećuju, jer se boje (?) vlasnikovih veza u "strukturama". Zelenika nije poduzeo baš ništa - čak ni najelementarniju provjeru. Tko zna, možda mu takvi "mangupi" i odgovaraju - jer kad znaju priskrbiti za sebe, onda će valjda biti korisni i za društvo. Logika je perverzna, ali u ovoj državi i te kako hoda kao šro je evidentno iz svakodnevne prakse zlorabljenja javnog dobra. Što vi o tome mislite, poštovani čitatelji?

Eto, toliko o Zelenikovoj hrabrosti i beskompromisnosti u zastupanju jasnih načela u interesu obrazovanja i znanosti, kao i o njegovoj smišljeno pokrenutoj kampanji protiv ljudi sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, navodno zbog "samizdat" publikacija,  netransparetnosti u trošenju novca poreznih obveznika, a zapravo zbog činjenice što su se ljudi, koje denuncira,  suprostavili njegovoj koncepciji znanosti i visokog obrazovanja (inače bi šutio): "Čudno je kako netko sa širokim humanističkim obrazovanjem toliko malo drži do argumenata, a toliko puno do svoje povrijeđene taštine. Višak emocija i prenošenje diskusije na ad hominem razinu najčešće su pokazatelji upravo deficita valjanih argumenata. Nije li znakovito da se kolega Flego sve češće razumije jedino s interesnom skupinom Ante Čovića koji je sa svojim pseudoznanstvenim tezama i 'samizdat' publikacijama načinio ogromnu štetu hrvatskoj humanistici i znanosti uopće? Mislim da bi se u Ministarstvu i Vladi trebali ozbiljno zabrinuti kada nas takvi ne bi napadali. Očito svojim radom smanjujemo prostor za netransparetnost u trošenju novca poreznih obveznika na kojima je ta 'ekipica' navikla živjeti poput parazita". (Tihana Tomičić, Zeleno svjetlo Zeleniki, Novi list, 14. listopada 2013.)

Baš se našao pravi lik da govori o nečijoj povrijeđenoj taštini i deficitu valjanih argumenata!

Nije uopće sporna uloga koju bi društvene i humanističke znanosti trebale imati, ali je sporno to što bi njihov doseg i gospodin Zelenika i oni čiji je serviser, rado ograničili i zadržali u horizontu postojećeg. To pak bi značilo da bi uloga humanističkih i društvenih znanosti imala biti apologija datog

Izabrao je baš ljude sa zagrebačkog  Filozofskog fakulteta kako bi produbio sukob između prirodoslovno-tehničkih i društveno-humanističkih znanosti i istovremeno stvorio krivu sliku o ljudima s kojima je u sukobu, ne bi li neutralizirao njihove argumente u kritici njegove koncepcije znanosti i visokog obrazovanja. Istovremeno, ni riječi (a ni akcije) zbog teških povreda transparentnosti u poslovanju, suspektnog i suludog trošenja gomila novca poreznih obveznika na plaćanje troškova poslovanja privatnih tvrtki putem javno-privatnog partnerstva, sumnjivih upropaštavanja takozvanih spin-off tvrtki, nezakonitosti u vezi podmirenja poreznih obaveza, itd.,  koji su i te kako prisutni u ovom ili onom javnom  institutu prirodoslovne usmjerenosti.

Zbog svega rečenog posebno je iritantno što Zelenika u jednom od spomenutih intervjua povodom imenovanja pompezno "orbi at urbi" poručuje akademskoj i znanstvenoj zajednici: "Moj su credo jasni, transparentni i međunarodno relevantni kriteriji stručnosti, kvalitete i čestitosti, a Ministarstvo i državni službenici su tu da bi bili na usluzi građanima, a iznad i prije svim učenicima i studentima". (Novi list, 14. listopada 2013., Tihana Tomičić, Zeleno svjetlo Zeleniki)

Zato se, usprkos gađenju, moram dotaknuti spomenutih intervjua sa Zelenikom, kako nečinjenjem i sam ne bih ugrozio svoj osobni moralni habitus. I zato u ovom osvrtu kritički nastojim pokazati upravo ono što novopečeni zamjenik ministra i tvrdi, to jest da nije "zelen".

I MZOŠ i MZOS su bili i ostali gluhi na sve argumente, protivljenja, prosvjede...  Akademske solidarnosti, jer se taj otpor bazirao na idejnim osnovama koje su  u koliziji s ideologijom kapital odnosa  koju je zastupala bivša vlada, a zastupa je i aktualna vlada lažne socijaldemokracije

Doista, Saša Zelenika nipošto nije zelen, a nije ni naivan. On, naime, jako dobro zna što čini i zašto čini to što čini. Krajnje je proziran, ali ne zato što ne zna zamumuljiti svoje prave namjere, već zato što zapravo želi biti proziran kako bi jasno pokazao kakva je njegova pozicija u odnosu na nas, obične smrtnike, koje bi "po zadatku" imao disciplinirati - milom ili silom. Budući da mu je dano da s pozicija moći kao nadmoći vedri i oblači, on ne mora svoje prave motive ni skrivati ni objašnjavati.  Ipak, kao i svaki diktatorski tip on ipak želi i malo simpatija za sebe, pa se voli poslužiti s malo demagogije koja u ovoj sredini i te kako "pali". U tu svrhu perfidno manipulira imenima i prezimenima nekih znanstvenika iz Rijeke i Splita dajući im epitet "naših ponajboljih znanstvenika". Namjera je vrlo prozirna i prizemna. Zato si također i može dozvoliti da od svih nas, akademskih i neakademskih građana, pravi mulce, budale, volove itd. Jer, što on drugo radi kad na pitanje novinarke: "Vi ste veći dio svoje karijere gradili u inozemstvu. Zašto ste se vratili i što vas je natjeralo u politiku? Drugim riječima, što to sve vama treba?", upravo bezobrazno odgovara: "Samo i isključivo zbog želje da pomognem Vladi i ministarstvu u gradnji bolje i uspješnije Hrvatske u kojoj će moja i vaša djeca živjeti bolje nego mi danas, gdje će naše društvo i gospodarstvo biti konkurentno i omogućiti nam bolji standard, radna mjesta, a onda i veća ulaganja u zdravstvo, u obrazovanje i znanost, veće plaće i mirovine. Dovoljno sam mlad da imam snage i volje pomoći u tim nastojanjima, ali i dovoljno star da znam da mi je ovo pr(a)va i zadnja prilika da to pokušam" (Tihana Tomičić, Novi Jovanovićev zamjenik: Nisam "zelen", Novi list, 20.10.2013.) .

Pa zar smo svi mi stvarno notorni volovi kad sebi dozvoljavamo odšutjeti i otrpjeti ovakvu eskapadu demagogije, narcisoidnosti, egotripa i mesijanstva. Dakako, sam Zelenika tu nije kao konkretna osoba posebno važan. On je tu tek od paradigmatskog značenja. Sam za sebe ostat će za budućnost zabilježen samo kao jedan u nizu političara-činovnika koji su uništavali i znanost i društvo u širem smislu. Međutim, Zelenikinu aktivnost smijemo pripisati samo i jedino baš dr. sc. Saši Zeleniki, konkretnom i postojećem individualitetu, a ne možda nekom drugom apstraktnom liku. S tog razloga ovaj je tekst smišljeno kritika ad hominem, jer se sve, pa i provođenje politike (ovakve ili onakve) ostvaruje djelatnošću sasvim konkretnih osoba koje imaju ime i prezime. U tom su smislu promašene Zelenikine eskapade kojima je pokušao difamirati prof. Gvozdena Flegu i "ekipicu" u prije citiranoj izjavi u intervju Novom listu  (Tihana Tomičić, Zeleno svjetlo Zeleniki, Novi list, 14. listopada 2013.).

Snagom političke moći  i Zelenika i Jovanović i cijela Vlada i ostala državna mašinerija implantiraju neoliberalnu ideologiju u sve pore društva, dakle i u znanost i visoko obrazovanje, i tako neodgovorno uništavaju i znanost i visoko obrazovanje i društvo u cjelini

Točno je da na položaju ministra ili zamjenika ministra ne mora nužno biti osoba koja je ekspert baš za sve ono što ulazi u određeni ministarski resor. Takav zahtjev i prigovori tog tipa protiv imenovanja bilo kojeg ministra su promašeni, jer onda bi malo tko uopće mogao biti ministar. Ministar je danas, naime,  prije svega političar, a tek onda stručnjak. To je, nažalost, tako. Međutim, jedna je stvar reći "... da se na rukovodećem položaju morate okružiti ljudima koji su stručni, odnosno stručniji od vas, ali imati i tu sposobnost da možete organizirati i slijediti njihov rad, na način da njihova stručnost i trud daju rezultate", a sasvim druga da ste stručnjak u znanosti jer ste u znanosti i visokom školstvu već desetljećima i da ste se godinama usavršavali na polju upravljanja i vodili velike timove stručnjaka, posebice u znanstvenom sektoru, da ste stručnjak u obrazovanju jer ste kao roditelj troje djece (recimo) dobro upoznati sa svim manama i prednostima hrvatskog obrazovnog sustava, jer ste bili u vijeću roditelja gimnazije svoga sina, na primjer. Ili da ste stručnjak za pitanja sporta jer ste s riječkim Burinom kao tinejdžer bili prvak druge vaterpolske lige tadašnje države, a s BAC klubom da ste bili vaterpolo prvak države Washington. Zelenika pak misli da iz takvih smiješnih i infantilnih eskapada proizlazi da niti na jednom od područja iz našega resora nije "zelen". Tvrdnja pak da su svi pomoćnici ministra Jovanovića (dakle i Zalenika sam)   vrhunski stručnjaci na poljima koja pokrivaju, je u najmanju ruku bezobrazna samohvala.

A što reći o degutantnom difamiranju rektora Bjeliša tvrdnjom  "da se mandat rektora Bjeliša uglavnom pamti po perpetuiranju tenzija evo već s trećim ministrom i postavom ministarstva,... ".? Tu je Zelenika i nehotice ukazao na činjenicu da je politika u znanosti i visokom obrazovanju zasnovana na istoj ideologiji bez obzira koja se stranka nalazila na vlasti i da se radi o već spomenutom kontinuitetu jednog nehumanog ideološkog predloška, kontinuitetu jedne nehumane politike i kontinuitetu nepodnošljivog odnosa prema čovjeku-građaninu.

I po pitanju humanističkih znanosti Zelenika ima "zanimljive" ideje. Upornim i smišljenim djelovanjem je uspio unijeti razdor između prirodno-tehničkih i društveno-humanističkih znanosti, pa si može dozvoliti reći: "Ne samo da smo na internetskim stranicama ministarstva objavili sve brojčane podatke prema kojima je jasno razvidno da je naša humanistika počesto i privilegirana, kako i zaslužuje, nego su društveni problemi u našoj domovini takvi da nam je svima nasušno potrebno da nam naši društvenjaci i humanisti pomognu naći odgovore na te izazove te tako graditi i izgraditi pravu europsku i svjetsku Hrvatsku. To se, međutim, ne može napraviti u autoreferentnom sustavu koji bježi od bilo kakve kontrole kvalitete i ograničava se na objavu svojih radova u novinama ili u 'kućnim' časopisima".

Postalo je (van svakog kategoričkog imperativa) uobičajeno da nosioci vlasti i društvene moći u nemogućnosti izlaženja na kraj s idejama i mišljenjem svojih protivnika, posežu za subjektivnim podvalama, klevetama i insinuacijama svih vrsta

Zabrinjavajuća je Zelenikina opsesija  "da je naša humanistika počesto i privilegirana" te da su " ... društveni problemi u našoj domovini takvi da nam je svima nasušno potrebno da nam naši društvenjaci i humanisti pomognu naći odgovore na te izazove te tako graditi i izgraditi pravu europsku i svjetsku Hrvatsku". Koje li perverznosti izvrtanja istine! Nije uopće sporna uloga koju bi društvene i humanističke znanosti trebale imati, ali je sporno to što bi njihov doseg i gospodin Zelenika i oni čiji je serviser, rado ograničili i zadržali u horizontu postojećeg. To pak bi značilo da bi uloga humanističkih i društvenih znanosti imala biti apologija datog. Nisu li upravo društvenjaci, humanisti i ostali članovi Akademske solidarnosti upravo Deklaracijom o znanosti i visokom obrazovanju pokušali pomoći društvu? Nije li se veliki dio akademske zajednice snažnim argumentima protivio i pružao otpor Zakonu o znanosti i visokom obrazovanju i Pravilniku o uvjetima za izbore u znanstvena zvanja? Međutim, bez uspjeha. I MZOŠ i MZOS su bili i ostali gluhi na sve argumente, protivljenja, prosvjede ... te iste Akademske solidarnosti, jer se taj otpor bazirao na idejnim osnovama koje su  u koliziji s ideologijom kapital odnosa  koju je zastupala bivša vlada, a zastupa je i aktualna vlada lažne socijaldemokracije. U tom je svjetlu sasvim jasno kakvu to pravu europsku i svjetsku Hrvatsku žele Zelenika i Vlada čiji je funkcioner. Dakako, da se onda po stoti put izvlače "argumenti" o "...autoreferentnom sustavu koji bježi od bilo kakve kontrole kvalitete i ograničava se na objavu svojih radova u novinama ili u ‚kućnim' časopisima". U svjetlu toga odmah je jasno i Zelenikino obrazloženje o sukobu s Gvozdenom Flegom: " ... kolega Flego i ja se razlikujemo temperamentnm, područjem rada, iskustvom rasta i razvoja u potpuno različitim okolnostima pa i društvenim uređenjima, ..." Dakako, cijela je srž u onom  "... pa i društvenim uređenjima ... ". Što mislite: navija li Zelenika za neki određeni društveno-politički sistem? U tome i  jest "kvaka". Snagom političke moći  i Zelenika i Jovanović i cijela Vlada i ostala državna mašinerija implantiraju neoliberalnu ideologiju u sve pore društva, dakle i u znanost i visoko obrazovanje, i tako neodgovorno uništavaju i znanost i visoko obrazovanje i društvo u cjelini. Čovjek više nije na pijedestalu beskonačne vrijednosti.

Sve dosad rečeno je školski primjer Hegelove uzrečica iz Fenomenologije duha: "Za komornog slugu nema junaka, ali ne zato što ovaj ne bi bio junak, nego zato što je onaj sluga!" . Uzrećica sjajno reflektira prirodu takozvane "podle svijesti" kojom je već godinama preplavljena hrvatska javna sfera. Naime, postalo je (van svakog kategoričkog imperativa) uobičajeno da nosioci vlasti i društvene moći u nemogućnosti izlaženja na kraj s idejama i mišljenjem svojih protivnika, posežu za subjektivnim podvalama, klevetama i insinuacijama svih vrsta.

Zastrašujući je taj duh podaništva. Začuđujuće je kako je taj duh obuzeo čak i onaj dio inteligencije, koji se ne slaže s metodama pritiska

I što sad reći na kraju? Možemo se samo pitati: Postoji li uopće mogućnost izlaza iz situacije u kojoj akademski građani, dakle ljudi koji bi imali biti intelektualci, šutke prihvaćaju "sudbinu" koja im se nameće s pozicije moći kao nadmoći? Zastrašujući je taj duh podaništva. Začuđujuće je kako je taj duh obuzeo čak i onaj dio inteligencije, koji se ne slaže s metodama pritiska. A taj je duh prisutan u tolikoj mjeri da gotovo sasvim uspijeva eliminirati onaj neophodan kritički moment bez kojeg je nemoguć i bilo kakav znanstveni rad. Kako je uopće moguće da ljudi, koji se smatraju intelektualcima, spadnu na to da uopće dozvole mogućnost da im itko - naređuje? Za bojati se da je danas, na žalost, "čovjek postao biće koje se kreće i živi jedino u horizontu "upotrebne vrijednosti", pa mu je ne samo primarno, i ne samo dostatno, nego mu je jedini smisao života da zadovolji tu 'potrebu' preživljavanja, jer je to ona 'linija manjeg otpora' koja ga 'udaljava' od potrebe koja bi imala biti primjerena njegovoj pravoj biti - slobodi! A upravo je tako - startao! Sa slobodom, jer inače ne bi mogao proizvesti ni sebe ni svoj svijet, ni svoj život!" (M. Kangrga, Spekulacija i filozofija - Od Fichtea do Marxa, JP Službeni glasnik, Beograd, 2010., 398.) U tom je smislu čovjek postao metafizičko biće, biće prilagodbe, pak je za dijagnozu njegovog današnjeg stanja najprimjereniji Khevenhiller iz Krležinih Balada Petrice Kerempuha. Da li je to zadnja riječ čovjekova? Možda.

<
Vezane vijesti