H-Alter
Foto: PixabayFoto: PixabayOtvorimo već danas školu prema izgradnji odnosa, znatiželji, kreativnosti i riziku.

Prvi dan nastave odvio se jučer u hrvatskim školama. Koliko ih je spomenulo prekjučerašnju Povorku Ponosa u Sarajevu? Što je, podsmijeh ili nelagoda? Kakve veze ima prekjučerašnji sarajevski "prajd" s hrvatskim školstvom, to je pitanje?

Nema, naravno, iz više razloga. Radi se o stranoj državi, o aktivnosti građana, o temi koja nije primjerena našoj kulturi a ima i moguće političke konotacije. Uostalom prvi dan škole uvodi djecu u školsku godinu, mješavina je dobrodošlice, osvježavanja shvaćanja dužnosti i obaveza, radosti viđanja ekipe iz škole. Kakve to ima veze s hm, čudacima iz susjedstva?

Nisam, mislim, već dugo napisao veću hrpu besmislica od prethodnog odlomka. Problem je što zvuči smisleno a ima i određene logike. To je naš dnevni narativ življenja, ništa drugo. BiH iz pozicije hrvatskog školstva nije baš strana država,  u njoj se taj isti program neometano provodi, mnogo je učiteljica i djece vezano za BiH. Možda ne baš za Sarajevo i ono što predstavlja ali za BiH da. Irelevantnost građanskih inicijativa u školskom kurikulumu nije čak niti vruća tema, nije tema uopće. Škola je preozbiljna ustanova da bi učila djecu da su im slobode ograničene, da ih nasilne reakcije sunarodnjaka okružuju poput strujom nabijene ograde, da se za svoja prava moraju sami izboriti. Naša kultura je pojam tako jasan da nećemo trošiti riječi na njega, ionako će ga rijetki usuditi propitivati, a politici ionako nije mjesto u školi, naše škole su apolitične.

U toj nekoj zamišljenoj školi će dijete smjeti izraziti svoje neznanje, zbunjenost, emociju, naučiti kako da tim izražavanjem bude vjeran sebi a ne povrijedi drugoga.

Ipak, zamislimo društvo u kojem učiteljice, nastavnici i profesorice iskoriste priliku jednog uspješnog, nenasilnog okupljanja u bliskom nam okruženju da istaknu neke jako bitne stvari koje ćemo u školi učiti. O ljudskim pravima, o spolnosti, o ljubavi, o solidarnosti, o tome kako je tradicija pojam za propitivanje te kako nikako ne smije biti izlika za nasilje. O povezanosti sviju ljudi, o upornosti, dobroj organizaciji, problematičnom uticaju religije, o potrebi za vjerom - u dobro, u promjenu, brigu za drugoga. U toj nekoj zamišljenoj školi će dijete smjeti izraziti svoje neznanje, zbunjenost, emociju, naučiti kako da tim izražavanjem bude vjeran sebi a ne povrijedi drugoga. U toj školi će neko dijete reći da mu je tata poginuo u Vukovaru na današnji dan 1991. i da ne razumije zašto pričamo o Sarajevu danas a ne o Vukovaru jučer. Tada će, zamišljamo, cijeli razred razgovarati što svatko od nas o tome misli, dijalog ćemo prakticirati iako im učiteljica neće možda to odmah reći. Tražit će se veze između Vukovara i Sarajeva, uvidjeti da su oba grada izrazito multietnička bila i oba pod gadnom opsadom stradavala i preživjela. Sada su slobodni kao i svi mi u razredu da o tome razgovaramo i čujemo jedan drugoga, izrazimo svoje neslaganje i učimo iz njega, spoznamo našu različitost i osjetimo bogatstvo koje izlazi iz nje.

Biti će sigurno upravo ovih dana situacija, razreda, kolektiva koji tako počinju školsku godinu, ta mi spoznaja mami osmijeh na lice. Ima ljudi koji se ne boje različitosti, koji znaju da čine dobro mladima kada s njima o tome razgovaraju, koji ne traže točne odgovore nego napor razmišljanja, znatiželju. Nisu ti učitelji izuzetak, još manje su otpadnici, oni su sjeme nekog boljeg društva i danas im to recimo, mi koji ih takvima prepoznajemo. Pitanje je hoće li im to ikada reći mentori, savjetnici, ljudi iz Agencija i Ministarstva. Zametak je to društva koje se ne boji svog rasta, društva koje neće tući imigrante na granici niti lagati svojim građanima o tome, koje će brinuti o Kristijanu i njemu sličnima kako ne bi od straha umrli, koje neće tražiti od žena da budu hrabre kako bi nasilnike prijavile. Društva koje će nasilnicima braniti da dolaze na istaknuta mjesta, štititi će tako druge a – pazi sad - pomagati nasilnicima da uvide druge načine reagiranja. "Nasilje je ponašanje nekoga tko nije u stanju zamisliti drugo rješenje za problem s kojim se suočava." citira Vicente Fisasa u svojoj knjizi "Moralna mašta – Umijeće i duša Izgradnje mira" moj učitelj John Paul Lederach. To je knjiga za naše škole.

Odnosi, paradoksalna znatiželja, kreativnost i rizik. Četiri jahačice, pratitelji postratnog Feniksa. Ima li ih u našoj školi? Gdje? Kako ih prepoznajemo, njegujemo, vrednujemo? 

"Nikad se nisam zapitao koja su to tri ili četiri najosnovnija elementa koja čine Izgradnju mira", nastavlja Lederach i odmah pitanje preoblikuje, igra se s njim, da igra jer je to najbolji način učenja. "Koje su to discipline koje bi, ukoliko nisu prisutne, onemogućile Izgradnju mira?"

Odnosi, paradoksalna znatiželja, kreativnost i rizik. Četiri jahačice, pratitelji postratnog Feniksa. Ima li ih u našoj školi? Gdje? Kako ih prepoznajemo, njegujemo, vrednujemo? Kako potičemo djecu i nastavnike da ih izučavaju, primjenjuju, usvajaju, za život?

Ima u Hrvatskoj ali i na Balkanu općenito, mnogo nastavnika koji se u ovome prepoznaju, s nekima sam i sam radio. Još uvijek premalo koliko bi nam trebalo, ali ipak poprilično više nego ponekad mislimo. To su pravi mirotvorci, kojima nije strana "sposobnost pojedinca i zajednica da se zamisle u mreži odnosa, čak i sa svojim neprijateljima." Koji svakim ulaskom u školu grade "prostor u kojem priznajemo da je dobrobit naših unuka izravno povezana s dobrobiti unuka naših neprijatelja". Ili protivnika, dodao bih, onih drugačijih, koji nam nisu dragi, ponekad nimalo.

Oda je ovo školskim mirotvorcima koji sebe takvima ne vide, no oni to jesu, posjedujući znatiželju koja "traga za nečim izvan onoga što je vidljivo, nečim što povezuje očito kontradiktorne pa čak i nasilno suprotstavljene energije."

Ima u našim školama ljudi koji se prepoznaju u Lederachovom: "Odložiti donošenje suda ne znači odreći se mišljenja ili sposobnosti procjenjivanja. U osnovi, to je sila koja mobilizira našu maštu i podiže odnose i razumijevanje odnosa u kontekstu nasilja na jednu sasvim novu razinu."

Ući će Lederach u naše škole kad tad, preveden je u Sarajevu pred dvije godine, onom Sarajevu koje je jako bitno za mir i u nas.

Sarajevski Pride, Foto: Bh. povorka ponosa facebook Sarajevski Pride, Foto: Bh. povorka ponosa facebook

Što nas sprečava da već danas školu ne otvorimo još više prema izgradnji odnosa, znatiželji, kreativnosti i riziku? Pred desetak godina slušao sam kvekera Johna Lampena koji nam je pričao kako u Kanadi, prvih mjesec dana, učenici ne uče nikakvo gradivo. Tih je mjesec dana posvećeno izgradnji odnosa u školi, među učenicima, u razredu, paralelkama, ostalim odjeljenima, s nastavnicima, roditeljima. Mjesec dana investicije u odnose, ne gubitka vremena već čistog investiranja u školu kvalitetnih odnosa.

Ne trebaju nam loši političari da nam bude loše, dovoljna nam je naša spremnost da drugima određujemo što smiju. Počevši od prvog dana škole.

"Uvijek ima načina da se postigne što želiš, što smatraš da je ispravno, da djeci treba. Mi (njen razred) idemo stalno po muzejima, na predstave, izlete", odzvanjaju mi riječi učiteljice Marijane od pred pet godina s Miramidana u Grožnjanu.

Stigosmo tako od povorke ponosa do odlaska u kazalište. Nije to ni dalek put. Koliko ima naših LGBT sugrađana u školama, djece, učitelja, roditelja?  Uz skromnu procjenu od 4% populacije to za školu od pet stotina djece znači 20 osoba, mladih ljudskih bića. Mnogo ili malo? Apsolutno nebitno. Neka je samo jedan ili nijedan. Jako je važno učiti mlade o spolnosti, ali ovdje nije o tome riječ. Nije niti o ljudskosti, uz taj pojam vežem i apeliranje, pohvaljivanje ili kritiziranje, sve nebitno.

Prekjučerašnja Povorka Ponosa je oko slobode, svakoga od nas. Konkretan povod je sloboda seksualnog opredijeljenja, no to je samo povod. Pravi razlog je naš pristanak na neslobodu, i više od toga, naše aktivno promicanje neslobode. Naša spremnost da prijetimo, vrijeđamo, vičemo , rugamo se onima drugačijima od nas. Pa čak ako su ti drugi van povorke a mi u njoj, no tek tada nismo ništa shvatili.

Ne trebaju nam loši političari da nam bude loše, dovoljna nam je naša spremnost da drugima određujemo što smiju. Počevši od prvog dana škole.

Zato veliki pozdrav i zagrljaj svim prosvjetarima koji se sa svojim učenicima zajedno dogovaraju, uključuju ih u proces donošenja odluka, svoj autoritet grade na količini slobode koju zajedno kreiraju, koju djeca osjećaju i daju drugima. Izgradnja odnosa je to.

Nije lak zadatak, zato i trebamo sposobne učiteljice. Spremne na znatiželju, kreativnost. I rizik prije svega.

Ključne riječi: miramidalije, učitelji, škola
<
Vezane vijesti