Saša Blagus, znanstvenik s Instituta Ruđer Bošković, kojemu je, zbog javnoga suprotstavljanja novim zakonima o znanosti, ravnateljica Instituta zaprijetila otkazom: Ljudi su zbog egzistencijalnog straha naučili šutjeti i trpjeti, a mnogi i ne shvaćaju da tako zapravo štete demokraciji.

Demokracija ne trpi šutnju, pogotovo u intelektualnoj sredini, budući da je sukus intelektualnosti radikalna kritička misao.

Dr. Saša Blagus, viši znanstveni suradnik u Laboratoriju za nuklearnu fiziku Instituta Ruđer Bošković ovih se dana našao u središtu medijske i akademske pozornosti jer je zbog progovaranja o štetnosti nacrta zakona o znanosti došao u sukob s ravnateljicom Instituta Danicom Ramljak. Doktor fizike u razgovoru za H-Alter govori o trenutnoj situaciji na IRB-u, položaju znanosti i znanstvenika u Hrvatskoj, aktualnim izmjenama zakona te ulozi sindikata u životima radnika.

Od konferencije na kojoj ste se na svojevrstan način sukobili s Danicom Ramljak prošlo je nekoliko dana. Kakva je sada na atmosfera na Institutu i jeste li se u međuvremenu susreli s ravnateljicom i Tomom Antičićem, predstojnikom odsjeka na kojem radite, kojeg je ravnateljica na konferenciji predstavila kao svjedoka navodnog nesporazuma?

Ako bez ikakvog postupka dobijem opomenu, moja će reakcija biti vrlo oštra. U tom slučaju sam spreman podignuti sudsku tužbu

U ovom kratkom vremenu moj dojam je da se na Institutu nešto prelomilo. Ljudi su me počeli tapšati po ramenu i čestitati na hrabrosti. No moj postupak nije akt hrabrosti, već sam napravio ono što bi trebalo biti uobičajeno građansko ponašanje budući da bismo se svi mi trebali oduprijeti nepravdi, pritiscima i manifestacijama moći. Ljudi su zbog egzistencijalnog straha naučili šutjeti i trpjeti, a mnogi i ne shvaćaju da tako zapravo štete demokraciji. Demokracija ne trpi šutnju, pogotovo u intelektualnoj sredini, budući da je sukus intelektualnosti radikalna kritička misao. No Institut Ruđer Bošković nije specifičan u takvoj situaciji jer se neodupiranje nepravdi poput karcinoma proširilo čitavim društvom. S ravnateljicom i predstojnikom Antičićem se još uvijek nisam susreo. U stanju sam čekanja i još uvijek ne znam hoću li zbog svog čina dobiti opomenu.

Što planirate poduzeti ukoliko zaista dobijete opomenu?

Sve ovisi o tome što ću dobiti. Ako dobijem poziv za disciplinski postupak, onda mu se moram odazvati, budući da je predviđen odgovarajućim pravilnikom. Ako bez ikakvog postupka dobijem opomenu, moja će reakcija biti vrlo oštra. U tom slučaju sam spreman podignuti sudsku tužbu.

Iza sebe imate poprilično dugu znanstvenu karijeru. Jeste li ikad prije istupali u javnost s atribucijom "znanstvenik Instituta Ruđer Bošković" i ako jeste, kako su prijašnji ravnatelji reagirali na to?

Na Institut radim više od 35 godina i u tom periodu sam s takvom atribucijom u medijima istupio dva puta. Jednom je to bila kritika Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, a drugi put sam to napravio na vašem portalu  prilikom premještanja Teslinog spomenika s Ruđera. To se dogodilo za vrijeme mandata dr. Mladena Žinića i nisam zbog toga imao apsolutno nikakvih problema, premda nam je već tada ravnatelj ponekad znao poslati e-mail u kojem je upozoravao da pripadnici Instituta ne smiju javno istupati, ali samo u ime Instituta ili bilo kojeg institutskog organa.

O Danici Ramljak se u javnosti stvorila poprilično pozitivna slika zbog njenog suprotstavljanja deponiranju radioaktivnog otpada na Institutu. Kako iz perspektive zaposlenika Instituta ocjenjujete njen mandat?

Teško mi je o tome govoriti. No sve što mogu reći jest da je ravnateljica vrlo aktivna - često je na putu, poduzela je razne akcije za restrukturiranje Instituta i bez obzira na to koliko se ja slažem ili ne slažem s njenim zamislima, ona zaista na tome predano radi. Međutim, meni se ne sviđa njezin stil rada. No to se ne odnosi samo na gospođu Ramljak jer se takav stil progurao u sve pore našeg društva. Svugdje imate odnos podređenosti i nadređenosti, a to je nedozvoljivo u javnom sektoru. Znanost je u tom pogledu još specifičnija budući da ona po svojoj prirodi ne može biti neslobodna. Znanosti je inherentno samoupravljanje, budući da znanstvenici trebaju slobodno odlučivati što će istraživati i kako će svoj rad organizirati. Znanost se ne može raditi pod nikakvom prisilom. To je ono što mi nemamo. Posljedice toga počinju se osjećati.

blagus-004.jpg blagus-004.jpg

Stanje je katastrofalno. Tu nije riječ samo o nedovoljnom ulaganju financijskih sredstava u znanost već tom sektoru štete i zakonski okviri koji se uporno pokušaju progurati. Nacrtom novog zakona znanost se želi svrstati u komercijalnu kategoriju, no to nije ništa čudno, jer živimo u horizontu upotrebne vrijednosti, a odnos podređenosti i nadređenosti postao je osnovni princip na kojem je zasnovano odnošenje među ljudima. Znanost je već poprilično komercijalizirana i privatizirana, a kompeticija je u nju uvedena kao nešto sasvim normalno. Već sada se nalazimo u situaciji u kojoj znanstvenik vrijedi onoliko koliko uprihodi novca. To postaje kriterijem izvrsnosti. Predloženim nacrtima zakona takvo se stanje zapravo želi samo formalno potvrditi. No takav proces tranzicije se odvija sporo, budući da se dio znanstvenika tome ipak protivi, pogotovo oni stariji koji se sjećaju kako su u bivšem sistemu radili puno slobodnije.

Daje li se u takvoj situaciji mladim i školovanim ljudima da napreduju u polju znanosti i koliko se njihova pozicija  razlikuje od vaše kada ste bili u njihovim godinama?

Svugdje imate odnos podređenosti i nadređenosti, a to je nedozvoljivo u javnom sektoru. Znanost je u tom pogledu još specifičnija, budući da ona po svojoj prirodi ne može biti neslobodna

Razlikuje se jako puno. Kad sam tek došao na Institut prvo sam kratko vrijeme bio na stipendiji, a potom sam dobio status pripravnika koji je sa sobom nosio normalnu plaću i socijalno osiguranje. Stalno radno mjesto sam dobio u trenutku kada sam magistrirao. Današnji znanstveni novaci zapravo ne znaju hoće li ikad dobiti radno mjesto. Nacrtima novih zakona je, na primjer, predviđeno da se ugovor o radu prekida u trenutku kada osoba doktorira. Predložen piramidalni sustav radnih mjesta bit će uzrokom nemogućnosti napredovanja za većinu znanstvenih i sveučilišnih radnika. Često se kaže da se tim postupkom želi spriječiti inflacija znanstvenih radnika, no to nije točno. I u moje vrijeme je dosta ljudi studiralo prirodne znanosti, no dosta njih, kako nekad, tako i danas, tokom studiranja ili rada odustanu od tog poziva.

Pojedini mediji i javni dužnosnici često ističu kako se obrazovanje, ali i znanost trebaju prilagoditi tržištu. Smatrate li da je to ispravno razmišljanje?

To je besmislica koja ne ide uz znanost budući da znanstveni rad ne može biti prilagođen potrebama privrede, odnosno korporacije. Cilj privrede je gotov proizvod na polici trgovine. Znanost ne može funkcionirati na tom principu. To je zato što znanost po svojoj prirodi ne može djelovati u horizontu bitka, to jest u horizontu datog, zgotovljenog već znanog, dakle u horizontu znanja. To je domena tehnike, tehnologije i takozvanih usmjerenih istraživanja. Znanost, pak, je  uvijek stvar budućnosti, iskorak u novo još nespoznato. Ona je stvaranje novog znanja. Valja biti na oprezu sa sintagmom društvo znanja, jer je znanje moguće samo o onom što je tu već dano. U horizontu znanja se krećemo samo po gotovosti ne pitajući se po čemu je to. Znanje je apsolutno neprimjereno stvaralaštvu. Primjereniji bi bio izraz društvo stvaralaštva. To se osobito drastično odnosi na društvene i humanističke znanosti. Kada je riječ o djelatnosti instituta kao što je IRB, bitno je naglasiti da oni moraju biti orijentirani na fundamentalna istraživanja, odnosno na iskoraku u novo. Vidim veliku opasnost u pristupu koji usko vezuje znanost uz tržište jer to vodi do smrti znanosti.

U medijima ste izjavljivali kako je novi nacrt zakona smrt za znanost. Što pronalazite kao najveću zamjerku nacrtu i procesu njegovog donošenja?

Novi zakon je baziran na tri točke - privatizaciji, komercijalizaciji i kompeticiji. To je ideologija novog svijetskog poretka, a nameću ga  krugovi svjetske moći, odnosno financijska oligarhija. Nažalost uvijek se nađe ljudi koji pristaju biti serviseri takvog poretka.

Znanost je već poprilično komercijalizirana i privatizirana, a kompeticija je u nju uvedena kao nešto sasvim normalno. Već sada se nalazimo u situaciji u kojoj znanstvenik vrijedi onoliko koliko uprihodi novca

Znanost je proces timskog rada i danas teško da možete raditi kao pojedinac i zato se tu nikako ne uklapa natjecateljski karakter. U prijedlozima novih zakona katastrofalan je i način financiranja. Financiranje po projektima, kakvo imamo trenutno, pokušava se zamijeniti programskim ugovorima. To znači da bi Institucije s Ministarstvom sklapale ugovore o proračunskom financiranju istraživanja od takozvanog  strateškog značaja za RH. Tu bi bili uključeni svi troškovi, pa i plaće. Međutim, predviđeno je da se tako pokriva samo 80 posto troškova, a za ostalih 20 posto bi se instituti morali sami snaći. Nacrtima zakona je bilo predviđeno da na institucijama sredstva raspodjeljuje ravnatelj instituta, pa bi tako on mogao odlučivati i o plaćama znanstvenika. To je izrazito pogubno, jer ne isključuje faktor pristranosti i samovolje. 

Sam proces donošenja zakona je netransparentan budući da nije osigurana istinska javna rasprava. Do većine ljudi iz znanosti i visokog obrazovanja dolaze informacije na kapaljku što rade prosudbene skupine čiji su sudionici neadekvatno imenovani. Usprkos što je akademska zajednica već u prvoj fazi takozvane javne rasprave kompletno odbacila prijedloge nacrta zakona, prosudbena povjerenstva trenutno zapravo samo krpare postojeće nacrte.

Gospođa Ramljak je na konferenciji isticala kako u procesu donošenja zakona sudjeluje kako bi poboljšala položaj znanosti. Smatrate li da je to uistinu tako ili je pak riječ o nekakvim drugim interesima? 

Sastav prosudbenih skupina o nacrtima zakona je šarolik i nije rezultat hijerarhije meritornosti na koju se u praksi svi vrlo često pozivaju. Niti sama gospođa Ramljak nije u najvišem znanstvenom zvanju. Stoga se ne može reći da se tu radi isključivo o interesima  znanosti. Vjerujem da se takvi zakoni zapravo donose pod pritiscima Europske unije, jer je ona zapravo organizacija krupnog financijskog kapitala. Stav da je Europska unije udruženje slobodnih građana ideološka je floskula.

U tekstu Car je gol poprilično ste se obrušili na Nezavisni sindikati znanosti i visokog obrazovanja koji je pristao na kompromise u procesu donošenja zakona. Sličnoj situaciju svjedočili smo i u jeku skupljanja potpisa za referendum o izmjeni Zakona o radu budući da su i ostali birokratizirani sindikati olako pristajali na dogovore s Vladom. Da li takvi sindikati uopće imaju legitimitet da sami sebi pripisuju ulogu predstavnika svih radnika?

Hrvatski sindikati su radnicima isprali mozgove fantazmom o socijalnom partnerstvu, koje je samo faktor pacifikacije nevlasničke klase

Nemaju taj legitimitet budući da su se rukovodstva sindikata u potpunosti odvojila od sindikalne baze. Ovdje posebno treba ukazati na nedopustivu samovolju dijela rukovodstva Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, jer su pristali na kolaboraciju s državom i rade na popravljanju zakona koje je akademska zajednica odbacila en generale. Sindikalna baza u svom jadu i nemoći u sindikatima ipak još uvijek vidi nekakvu šansu za spas, uredno plaća sindikalnu članarinu i s nadom promatra svaki potez sindikalnih vođa. To je zatvoreni krug u kojem se određeni ljudi nameću kao lideri. Sindikat po svojoj biti nikad ne bi smio surađivati s poslodavcem, već bi uvijek trebao biti nasuprot poslodavcu, bilo da je riječ o državi ili privatnom vlasniku. Hrvatski sindikati su radnicima isprali mozgove fantazmom o socijalnom partnerstvu, koje je samo faktor pacifikacije nevlasničke klase. Na rubu pameti je govoriti da će radnicima biti bolje ako budu imali manja prava, jer da će se tako lakše kontrolirati provođenje istih. No ljudi su nažalost podložni olako pristajati na takve sumanute ideje, budući da im se mozak sustavno ispire već 20 godina. U trenutku kada ljudima dođe voda do grla i kada više neće moći niti htjeti živjeti onako kako žive, neće pitati vladu niti sindikat da li je štrajk legalan. Tako započinje socijalna revolucija.

Mislite li da do takve situacije uopće može doći u Hrvatskoj?

Teško, jer naši su ljudi još uvijek opterećeni državotvorstvom i prihvaćanjem odnosa  podređenosti i nadređenosti, pa će, na primjer, radije jesti travu nego li ići protiv ovakve države kakva već jest. Na tu kartu igraju poslodavci, kao i sindikati koji to zapravo nisu. Spas jedino vidim u promijeni čitave paradigme društva i države kakvi su sada, to jest u transcendiranju privatnog vlasništva koje je uzrok svog zla u čovjekovom svijetu.

Nezadovoljstvo akademske zajednice je svake godine sve veće što ukazuje na to da bi se nekakve reforme ipak trebale poduzeti na polju znanosti i obrazovanja. Koje reforme smatrate najpotrebnijima?

Da se situacija poboljša trebalo bi hitno povećati financiranje znanosti i visokog obrazovanja od strane države. Važno je da izvor financiranja bude stabilan, a ne nesiguran kakav je sad, zbog čega trpe znanstveni projekti. Također bi svim znanstvenicima trebalo omogućiti da odlučuju o organizaciji znanstvenog rada i da o tome slobodno govore. Na razini sveučilišta bi trebalo apsolutno ukinuti bilo kakvo plaćanje školarina. Zamjeram mnogima koji su danas u visokim znanstvenim zvanjima i koji su studirali besplatno, a sada tvrde da se školovanje treba plaćati. To je licemjerno. Podržavam zahtjeve studenata i žao mi je što je na neki način njihova akcija izgubila zamah. No vjerujem da će se duh te akcije ponovno probuditi.

< >
Vezane vijesti