Predložena energetska strategija nastavak je fundamentalno pogrešne politike kakva se već desetljećima provodi u Hrvatskoj, koja je rezultirala rastom bez razvoja. Političke elite guraju ovakvu energetsku strategiju jer ona osigurava održivi razvoj njihove vlasti, na opće zadovoljstvo podanika koji to sve više plaćaju, ostajući žedni usprkos obilju vode koja ih okružuje.

U dosadašnjim tekstovima ukazao sam na nekoliko dogmi koje predstavljaju okosnicu za kreiranje nove dogme, predstavljene kao Energetska strategija Hrvatske. Za početak, da podsjetim što znači pojam dogma ili njezinih istoznačnica pod nazivima, etablirana istina, sveto znanje i slično. Dogma je znanje (istina) koje se bez kritičkog provjeravanja i bez obzira na posljedice primjene toga znanja, prihvaća kao nešto neoborivo i neupitno. To je istina koju se ne može i ne smije kritizirati, jer se smatra moralno i znanstveno točnom, a oni koji ju se usude preispitivati ili kritizirati, prikazuju se kao moralno i znanstveno izopačene ili u najboljem slučaju malo retardirane osobe. Primjerice, na predavanju o sigurnosti nuklearnih elektrana, održanom u ožujku ove godine, predavač je u svrhu ojačavanja dogme o toj temi, usputno spomenuo: Naši zeleni prijatelji misle da kada tijekom havarije progori jezgra reaktora, ona izađe na drugoj strani zemaljske kugle van. Naravno, na pitanja o očiglednim metodološkim nepravilnostima pri dobivanju nekih od prezentiranih podataka, nije bilo odgovora. Sam predavač nije bio kriv za te nepravilnosti i uz podatke je bio naveden njihov izvor, ali su bili nekritički preneseni jer podržavaju dogmu. Nakon preispitivanja dogme o stabilnosti, predvidivosti i konkurentnosti cijene električne energije iz nuklearki, te dogme o demokratičnosti i transparentnosti donošenja odluka, krenimo u preispitivanje jedne od dogmi koje predstavljaju malo širi kontekst koji objašnjava zašto su osnovne pretpostavke predložene Energetske strategije Hrvatske potpuno pogrešne. Povijest dogme rasta U devetnaetom, a posebice dvadesetom stoljeću nakon Drugog svjetskog rata, djelatnosti ljudi na kojima se temelje svjetski ekonomski i politički sustavi, kapitalistički i komunistički podjednako, počele su sve očiglednije i ozbiljnije potkopavati ekološki kapacitet našeg planeta koji predstavlja osnovu svih (pa i ekonomskih) procesa koji se odvijaju na njemu. Da bi se ublažile kritike i sukobi, sa sve većim dijelom svjetske populacije koji je izravno ugrožen devastacijom okoliša, a s druge strane zadovoljile potrebe postojećih ekonomskih i političkih sustava koji ne mogu funkcionirati bez stalnog rasta, u optjecaj je puštena sintagma i ideja (dogma) održivog rasta. Dogma održivog rasta se pod naletom jednostavnih kritika, koje su uputili njeni protivnici, vrlo brzo urušila. Potrebe za geometrijskim rastom koji održava postojeći sustav, bile su u narastajućoj kontradikciji sa sve očiglednijom istinom da postoje ekološke granice rasta i da više nije daleko trenutak kada će ih naša civilizacija doseći, pa i preći preko njih. Masovni prelazak na neoliberalni kapitalizam samo je dodatno pogoršao stanje.

rast_2.jpg

Zbog potrebe za ponovnim ublažavanjem kritika, sintagma održivog rasta zamijenjena je sintagmom održivog razvoja, ali praktična implementacija te nove sintagme nije se odmakla daleko od temeljno krive ideje o stalnom rastu. Tek u zadnje vrijeme mogu se uočiti primjeri najnaprednijih država, pri čemu kao mjeru naprednosti ne uzimam bogatstvo pojedine države, koje polako (ali možda i one, prepolako) usmjeravaju svoju ekonomsku i političku djelatnost prema malo snažnijoj održivosti. Rast nam raste, razvoj nam pada Kako bi se u daljnjem tekstu lakše razumjelo neke stvari, prvo ću objasniti u čemu se očituje temeljna razlika između pojmova rasta i razvoja. Rast predstavlja kvantitativnu veličinu (kvantitetu), koju nam sadašnja ekonomska doktrina sažima u obliku podatka o porastu (mada u zadnje vrijeme, sve češće padu) sveprisutnog nam BDP-a (bruto društvenog proizvoda). Razvoj predstavlja kvalitativnu veličinu (kvalitetu) i ogleda se, primjerice, u porastu kvalitete života i standarda, te raznim inovacijama. Rast i BDP kao prihvaćena jedinica mjere te kvantitativne veličine, nam gotovo uopće ne može ukazivati na kvalitativne karakteristike onoga na što se odnosi. U praksi bi to značilo da iznos i rast BDP-a slabo ukazuje na kvalitetu i standard života ljudi na koje se odnosi. Čak što više, kvaliteta i standard života se mogu smanjivati s porastom BDP-a, što nemam namjeru posebno objašnjavati, jer to manje-više svi osjećate na svojoj koži. Da bude još jasnije o čemu govorim dat ću i drugačiji primjer. Ako imate bačvu u kojoj se nalazi voda, i netko vam da kvantitativnu informaciju kako se u njoj nalazi, primjerice, 100 litara vode, tada i dalje nećete znati da li je ta voda pogodna za piće, ili je njezina kvaliteta takva da je za tu svrhu potpuno neupotrebljiva. Međutim, vještim propagandnim miješanjem pojmova kvantitete i kvalitete (rasta i razvoja) može nas se uvjeriti da, ako vode ima puno, to automatski prihvatimo kao činjenicu da je ujedno i pogodna za piće. U stvarnosti, s podatkom o količini vode možemo zaključivati samo na razini da ćemo, ukoliko vode ima jako malo, sigurno biti žedni, ali ako znamo da vode ima puno, to još ne znači da ćemo ugasiti žeđ, jer to ovisi i o kvaliteti vode.

Foto: Političke <em>elite</em> guraju ovakvu Energetsku strategiju jer ona osigurava <em>održivi razvoj</em> njihove vlasti Foto: Političke elite guraju ovakvu Energetsku strategiju jer ona osigurava održivi razvoj njihove vlasti

Sa aspekta energetike, pojmove rasta i razvoja možemo razdvojiti na slijedeći način. Kao kvantitativna veličina rast doista zahtjeva stalni porast potrošnje energije da bi se mogao održati, ali za poticanje razvoja, koji predstavlja kvalitativnu veličinu, porast potrošnje energije nije nužan preduvjet. Čak štoviše, upravo razvoj stvara pretpostavke za smanjenje njene neracionalne potrošnje. Iz tog konteksta izgleda nevjerojatno i paradoksalno kako su pristalice stalnog rasta propagandnim sredstvima uspjeli nametnuti mišljenje da su upravo zastupnici koncepcije razvoja (ali bez daljnjeg rasta) oni koji žele baciti svijet u regresiju, i da su oni ti koji se boje napretka. Žedni preko vode S obzirom da se u Hrvatskoj (a nažalost i velikom broju drugih država), već desetljećima provodi fundamentalno pogrešna politika, koja je rezultirala rastom bez razvoja, predložena energetska strategija može se jedino sagledavati kao podrška i nastavak takve pogrešne politike. To je ujedno i najvažniji razlog zašto ta strategija ne smije biti prihvaćena ni u jednom od svojih oblika, ali i razlog zbog kojeg će biti beskompromisno nametana od strane Vlade. Potencijalni rizik energetske nestašice (koji ni ova, krivo postavljena strategija ne može otkloniti), koliko god nam se sada čini tragičan, mogao bi Hrvatsku, iz nužde, i nehotice okrenuti u smjeru razvoja, a ne rasta, što sadašnje političke elite ne bi mogle preživjeti. Zbog toga političke elite i guraju ovakvu energetsku strategiju, jer ona osigurava održivi razvoj njihove vlasti, na opće zadovoljstvo podanika koji to sve više plaćaju, i za uzvrat ostaju žedni usprkos obilju vode koja ih okružuje. Zato, svi vi koji intuitivno razumijete razlike između rasta i razvoja, mada to često ne možete jasno artikulirati jer ste izloženi stalnom propagandnom pritisku koji se vrši na vašu svijest i volju, nemojte se osjećati bespomoćno ili gubiti samopoštovanje. Preduvjeti za veći utjecaj razuma i razvoja, ukoliko ne skončamo u ratnoj ili nekoj drugoj kataklizmi, polako ali sigurno će postajati sve bolji, jer ideologije zasnovane na rastu, same sebi pile granu na kojoj sjede. Nažalost, na toj grani sjedimo zajedno s njima, pa je sprečavanje takvog predvidivog slijeda događaja vrijedno truda, borbe i žrtve. Uostalom, povoljan ishod te borbe Davida i Golijata (razvoja i rasta), jedina nam je nada za održivu budućnost.

Ključne riječi: energetska strategija, BDP
<
Vezane vijesti