Vedran Horvat, organizator Zelene akademije na temu javnih dobara, o prijedlogu Zakona o strateškim investicijama: "Obrana javnih dobara je obrana onoga što je u demokraciji najbolje, i porazno je što se to mora objašnjavati socijaldemokratskoj vladi."

Žestoki napad na javna dobra kroz prijedlog Zakona o strateškim investicijama komentirao je za H-Alter organizator ovogodišnjeg velikog međunarodnog skupa na temu zajedničkih i javnih dobara koji je održan u rujnu na otoku Vis, Vedran Horvat iz zagrebačkog ureda Heinrich Boell Stiftunga.

U intervjuu za H-Alter u srpnju,  rekli ste: "Na prvi pogled moglo bi se reći da je pozitivno što je Vlada odustala od privatizacije voda i  šuma. Međutim, smatram da oni tu samo još nisu spremni izaći prema javnosti s pravim namjerama, te da u ovoj vladi, na žalost, postoji dovoljno struja koje će to prije ili kasnije pokušati." Čini se da se ova izjava ostvaruje preko Zakona o strateškim investicijama.

Naša oteta budućnost se više neće moći temeljiti na onome što je u našem, dakle javnom vlasništvu, a to su danas još uvijek barem neka javna poduzeća i neki resursi, u lavovskom dijelu oštećeni prvim valovima takozvanih pretvorbi

Umjesto da se barem  pokaže volja za kreativnošću u rješavanju trenutnih okolnosti, ide se prema najlakšem rješenju za one koji su danas na vlasti (nisam siguran da bi se oni koje su smijenili ponašali bitno drugačije). U slučaju da taj i takav zakon bude implementiran, on će pokrenuti val rastvaranja budućnosti koji je supstanca tzv. financijalizacije prirode. Naša oteta budućnost se više neće moći temeljiti na onome što je u našem, dakle javnom vlasništvu, a to su danas još uvijek barem neka javna poduzeća i neki resursi, u lavovskom dijelu oštećeni prvim valovima takozvanih pretvorbi. Treba se jače prihvatiti zahtjeva za korištenjem demokratskih procedura i koristiti sve raspoložive nenasilne alate zauzimanja za očuvanje javnih dobara, referendume, javne rasprave, peticije - sve što se sada želi zaobići i izigrati. Financijska kriza jednostavno nije dovoljno dobar izgovor da bi se u tako kratkom roku pod umjetno stvorenim, ali ne zato manje stvarnim, pritiskom natjeralo Vladu da u bescijenje preda/proda najvrijednije resurse i imovinu da bi kupila još nekoliko mjeseci socijalnog mira. Zato je ultimativni politički zahtjev zaustaviti štetni proces ucjene privatizacijom javnih dobara i investicijama koje su daleko od trenutnih potreba hrvatske privrede ili socijalne politike.

Rasprava o zajedničkim dobrima može otvoriti relevantna pitanja kojima se dolazi do modela kojim se mogu smanjiti razlike i doći do sasvim novog tipa razvoja, istaknuto je ljetos na Visu. S obzirom na obrnut trend koji se naznačuje ovim zakonskim prijedlogom, hoće li on odvesti Hrvatsku u dalje raslojavanje i povećanje razlika između bogatih i siromašnih?

Financijska kriza jednostavno nije dovoljno dobar izgovor da bi se u tako kratkom roku pod umjetno stvorenim, ali ne zato manje stvarnim, pritiskom natjeralo Vladu da u bescijenje preda/proda najvrijednije resurse i imovinu da bi kupila još nekoliko mjeseci socijalnog mira

Kroz nekoliko godina može zadužene i iscrpljene hrvatske građane ostaviti bez nužne i već bitno stanjene podloge za stvaranje, ili čak samo održavanje bazičnih životnih uvjeta za buduće generacije. Nezadovoljstvo građanina, koji je desetljećima ulagao u javnu infrastrukturu koja će se jednim potezom privatizirati da bi se popunila proračunska rupa ili da bi se određena životna sredina modificirala u odnosu na zahtjeve investitora, sasvim je opravdano. Vlada se ponaša kao mahniti vozač autobusa koji vozi u suprotnom smjeru i ne obazire se na uzvike i upozorenja putnika. Jedan scenarij je da vozač posluša upozorenja, drugi je da putnici preuzmu kontrolu, a treći je da autobus doživi nesreću s ozbiljnim posljedicama. Bojim se i pomisliti u kojem bi intenzitetu primjena ovog Zakona pacificirala i ušutkala sve one koji smatraju da se o velikim investicijama mora raspravljati radi njihovog dugotrajnog i dalekosežnog utjecaja na život ljudi u nekoj zajednici. Utoliko se i ova vlada ponaša kao prošla, koja je svaku dubinsku raspravu o ulasku u EU ili NATO - ili barem pokušaje da se ona dogodi - doživljavala kao usporavanje ili osporavanje. I sad nije čudo da se dovoljno ljudi ne osjeća dobitnicima ulaska u EU, i da se ne vide stvarni benefiti ulaska u NATO.

Može li ovakav zakon dobiti odobrenje Europske komisije s obzirom da isključuje javnost iz donošenja odluka kao i lokalnu zajednicu te je u suprotnosti s, u najmanju ruku, Aarhuškom konvencijom?

U ovom trenutku obrana javnih dobara je obrana onoga što je u demokraciji najbolje. Porazno je što se to mora objašnjavati socijaldemokratskoj vladi. Ako podrži zakonski prijedlog u sadašnjem obliku i pusti ga u daljnju proceduru,  onda pokazuje da očito nije sposobna pružiti otpor čvrstom pritisku neoliberalne paradigme na lokalnu privrednu i financijsku situaciju. Svojom rigidnom i isključivom top down logikom, ovaj zakon je udar na lokalnu demokraciju, odluke i potrebe građana gdje Vlada odlučuje i misli umjesto njih o tome što je njihovo ili javno dobro. Ne moramo se posebno slagati sa Žižekom da utvrdimo kako se ovakvim aktima obznanjuje kraj braka između kapitalizma u kakvom smo se zatekli i demokracije koju moramo pokušati održati i zadržati. Posebno zabrinjava što se iz perspektive protagonista zakonskog prijedloga na čudan način izjednačavaju birokratske zapreke i demokratske procedure, pa se kaos i masovni birokratski aparat izjednačava s građanskim uključivanjem, javnim raspravama i nužnim pristankom građana da se neki projekti podrže.

Vlada se ponaša kao mahniti vozač autobusa koji vozi u suprotnom smjeru i ne obazire se na uzvike i upozorenja putnika

Međutim, odnos Europske komisije tek treba provjeriti. Već sada se u nekim klubovima zastupnika u Europskom parlamentu pomno prati procedura oko tog zakona. Treba provjeriti prelazi li se ovime preko pravne stečevine EU koja je prenesena u naše zakonodavstvo. Ostaje i mogućnost da će i EK po ovom pitanju biti ambivalentna ili čak nekonzistentna, budući da će pokušati štititi interese svojih ulagača. To je očekivano, iako nije uvijek i pravedno. Međutim, strani investitori nisu krivi što dolaze iz EU zemalja. Oni koji žele ulagati u održivu budućnost u Hrvatskoj neće imati bitnih problema s raspravom i demokratskom procedurom (osim u mjeri u kojoj će se sukobiti s onima koji žele zadržati status quo). Veću pozornost moramo usmjeriti na to da se zaštitimo od projekata koji nisu u javnom interesu, od lokalnih elita koje uz blagoslov ministarstava izigravaju demokratsku proceduru i projekata koji će voditi daljnjem zaduženju ili ovisnosti lokalnih vlasti ili privrednika.

Postoje li u drugim europskim državama slični pokušaji otimanja javnih resursa kroz zakonodavni okvir?

horvatvedran.jpg horvatvedran.jpg

Evidentno štetna privatizacija nekih javnih usluga (zdravstvo, željeznica, električna energija, vodoopskrba) dogodila se u nekim zemljama osamdesetih i devedesetih godina, pa se u tim razvijenim europskim zemljama sada trend nastoji obrnuti i ponovno rekomunalizirati javna dobra i neke usluge. Taj put izgleda skoro pa nepovratan, i u rijetkim trenucima je uspješan. Dakle, suvremena Europa je već doživjela greške privatizacije i umjesto da od njih učimo, mi želimo krenuti istim putem. Naravno, financijska kriza ove dubine i opsega nije postojala tih godina i nije zahvalno uspoređivati te različite periode, pored ostalih razlika. Međutim, i Grčka i Španjolska i Mađarska na različite načine već doživljavaju štetne efekte pritiska na javna dobra koji ima dimenziju novog feudalizma. Ti procesi se, naravno, ne događaju dok se ne postave zakoni koji ih opravdavaju a mi još uvijek imamo priliku ne krenuti tim smjerom.

<
Vezane vijesti