Zahvaljujući dugogodišnjem ignoriranju stravičnih zločina, Tomislav Merčep se tek nakon 20 godina nalazi na optuženičkoj klupi Županijskog suda u Zagrebu. Oboljeli Vukovarski Napoleon pokazao je da i dalje ima snage za poricanje odgovornosti u počinjenju najokrutnijih zločina.

"Nakon što smo ujutro zajedno popili kavu, moj suprug je otišao kod doktora na pregled s kojeg se nije vratio kući. Cijeli dan sam ga čekala sama s dvogodišnjim djetetom. Navečer sam sjela na bicikl i prvo se odvezla do glavnog štaba u Poljani, a potom i do ambulante, gdje su mi doktori potvrdili da je pregledan i pušten kući. Savjetovali su mi da odem u drugi štab koji se nalazio kraj mjesne škole. Tamo sam vidjela gomilu vojnika, a zamjenik zapovjednika poručio mi je da se vratim sutra ujutro. Tu noć sam s djetetom otišla do prvog susjeda i u suzama mu rekla: 'Ostoja ti više nikad neće biti susjed. Neće se vratiti.' Moje sumnje potvrđene su sljedećeg dana kada sam se s prijateljem vratila u štab. 'Nema ti Ana ništa od toga, nema ga', rekao mi je prijatelj nakon razgovora s vojnikom. U potrazi za hranom, sljedećih dana sam s djetetom u rukama hodala ulicama Poljane. Jednog dana su me vojnici presreli i rekli: 'Kad ti supruga nije bilo do sada, neće ga niti biti. Pametnije ti je da se vratiš kući na sigurno i vodiš brigu o djetetu i sebi.' Dvadeset godina sinu nisam znala reći gdje mu je otac", tim je riječima Ana Arland opisala nestanak svog nevjenčanog supruga Ostoje Subanovića na jučerašnjem nastavku suđenja Tomislavu Merčepu. Arnald je tek prošle godine na sudu saznala da joj je suprug tog 16. listopada 1991. otet, mučen i ubijen od strane Merčepovih postrojbi.

mercep__755.jpg mercep__755.jpg

Podsjetimo, Tomislav Merčep uhićen je u prosincu 2010. godine zbog sumnje da je kao savjetnik ministra unutarnjih posla i zapovjednik jedinice pričuvnog sastava MUP-a od početka listopada do sredine prosinca 1991. na području Zagreba i Pakračke Poljane naredio ubijanje i mučenje civilnog stanovništva. Županijsko odvjetništvo tereti ga i da je znao da njegovi podređeni nezakonito uhićuju, pljačkaju, zlostavljaju, muče i ubijaju civile, ali nije ništa učinio da to spriječi i suzbije. Kako tvrdi Županijsko državno odvjetništvo, Merčep je, kao zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a smještene u Pakračkoj poljani, odgovoran za ubojstva 43 osobe, nestanak još tri, te mučenje i zlostavljanje još šest preživjelih.

Njegov ratni put počinje 1990. godine kada je kao novopečeni član HDZ-a postavljen za sekretara narodne obrane u Vukovaru. Vukovarski Napoleon, kako su ga nazivali, sudjelovao je u nabavci oružja, a tijekom njegove obrane grada pobijeno je nekoliko desetaka uglednih srpskih civila. "Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao nijedan leš, ali ih je bilo manje nego što je moglo biti", hvalio se Merčep. Povjerenik hrvatske vlade za tadašnju općinu Vukovar Marin Vidić Bili uputio je 18. kolovoza 1991. pismo predsjedniku Franji Tuđmanu i premijeru Franji Greguriću u kojemu ih je upozorio da se Merčep okružio ljudima sumnjiva morala i bivšim kriminalcima koji su preuzeli vlast u Vukovaru. Nakon toga je "kažnjen" premještajem u Zagreb, gdje utvrđuje svoj tabor u Paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma, poznatijim i kao sabirni centar u kojeg su prije Pakračke Poljane dovođeni ljudi uglavnom iz vojnog pritvora Kerestinec.

mercep_bojna.jpg

Za aktivnosti takozvanih merčepovaca, hrvatska javnost doznala je još početkom 1992. godine kad je uhićena skupina koja je likvidirala zagrebačku obitelj Zec. Stravično ubojstvo počinili su 7. prosinca 1991. godine danas pravomoćno osuđeni pripadnici Merčepovog eskadrona smrti. Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović, oko 23 sata dovezli su se pred stan obitelji Zec u Poljaničkoj ulici u Zagrebu i probudili Mihajla Zeca, naredili mu da se hitno odjene i pođe s njima. Zec se uplašio, pokušao pobjeći i oni su ga ustrijelili, a njegovu suprugu Mariju i 12-godišnju kćer Aleksandru Zec, koje su svjedočile ubojstvu, odvezli su kombijem na Sljeme, kraj doma Adolfovac, gdje su ubijene i zakopane. "Netko mi je rekao da djevojčici vežem oči", ispričao je istražiteljima ubojica Mihajla Zeca, Siniša Rimac te nastavio: "Uzeo sam komad plahte i kada sam joj zavezao oči rekao sam da ispale samo jedan metak. Ja sam se nakon toga okrenuo i nisam htio gledati. Nisam čuo jedan, nego više pucnjeva. Kada sam se okrenuo, curica je ležala na zemlji".

Kako piše Nacional, sud u Zagrebu proglasio ih je nedužnima zbog nedostatnih i nezakonito prikupljenih dokaza. Ključnima su se pokazali zapisnici sa saslušanja, u kojima su počinitelji detaljno opisali kako su likvidirali obitelj Zec, proširujući svoje iskaze i na neke druge torture i mučenja što su ih počinili. Te su iskaze vlastoručno potpisali i zato su, pravno gledano, i oslobođeni. Istražna sutkinja ih po zakonu nije imala pravo saslušavati bez prisutnosti odvjetnika, jer su bili osumnjičeni za kvalificirano, a ne obično ubojstvo, pa su njihova priznanja dobila status nevaljanih dokaza. Sudsko vijeće Okružnog suda odlučilo je da ostali prikupljeni dokazi nisu dovoljni da kazni osumnjičene. "To je bio potpuni promašaj pravosuđa jer se u većini takvih ili sličnih  slučajeva ne dobije priznanje okrivljenih, već se uz pomoć svjedoka i materijalnih dokaza pokuša doći do istine. U ovom slučaju je pak postojao niz materijalnih dokaza poput metaka u tijelima ubijenih", objasnio je Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava.

suljic_15050s1.jpg

Ovakav rasplet događaja zabrinuo je bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, koji je početkom 1992. godine o tom slučaju otišao razgovarati s pokojnim Franjom Tuđmanom. Mesić je bio zabrinut i zato što je djevojačko prezime Marije Zec bilo Mesić pa je zamolio Tuđmana da se svakako pobrine da krivci za taj zločin budu adekvatno procesuirani i kažnjeni. "Franjo Tuđman mi je odgovorio: 'Pusti, pusti, možda će mi ti dečki još trebati'", izjavio je u siječnju 2000. godine Mesić za Nacional.

Stravični zločini ponovno su isplivali na vidjelo 1997. godine kada je Miro Bajramović, nekadašnji pripadnik Merčepove postrojbe Jesenje kiše, priznao Ivici Đikiću, tadašnjem novinaru Feral Tribunea, da je odgovoran za smrt 86 ljudi, od kojih je 72 vlastoručno likvidirao većinom u Pakračkoj Poljani. "Zatvorenike smo držali u podrumu osnovne škole, a kad ih je bilo više, onda bismo ih stavljali i u učionice. Za njih su najgore bile noći, kad smo ih operativno obrađivali, a to je značilo da smo pokušavali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol kako bi što više priznali. Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika - plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se u guzicu znao gurati petožilni kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana sol ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti", svjedočio je Bajramović o zločinima koji su počinjeni u bazi u Poljani.


bajramovic.jpg bajramovic.jpg

"Merčep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali on je čitao sve što smo mu pisali u izvješćima, premda je većina informacija priopćavana usmeno. On je znao za svaku likvidaciju, jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmatična osoba. Nekoliko nam je puta rekao: 'Noćas očistite sva ta govna'", potvrdio je Bajramović, te dodao kako je skupina oslobođena kada je Vladimir Šeks postao javni tužitelj. No Šeks, kao i za ostale zločine za koje ga se sumnjiči da je odgovoran, i ovaj put odbacuje sve navode.

Bajramovićeva ispovijest bila je povod za suđenje u slučaju Pakračka Poljana njemu te još četvorici pripadnika Merčepove postrojbe. Sredinom 1999. godine Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac i Zoran Karlović nepravomoćno su oslobođeni krivnje za ubojstvo nepoznatog muškarca zvanog Saša, a Branko Šarić i Miro Bajramović osuđeni su zbog protupravnog lišavanja slobode i iznude nad trojicom zagrebačkih Srba koji su pronađeni mrtvi na Pakračkoj Poljani. Vrhovni sud ukinuo je presudu 2001. godine i predmet vratio na ponovno suđenje, ovaj put bez Karlovića. Četiri godine poslije, sva petorica optuženih proglašeni su krivima. Rimac je početkom 2010. godine pomilovan od strane tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, istog onog čovjeka koji je, kako je već navedeno, početkom devedesetih ukazao na počinjene zločine. "Iako redovito ističem niz pozitivnih djela Mesića, pomilovanje Rimca ukazom smatram neprimjerenim potezom kojeg nije trebalo poduzeti", rekao je u razgovoru za H-Alter Zoran Pusić.

mercep.jpg mercep.jpg

Prema napisima Nacionala, za ulogu merčepovaca u ratu bilo je zainteresirano i haaško tužiteljstvo, koje je u veljači 2006. DORH-u dostavilo, kako je tada rečeno, sirove materijale vezane uz ratne zločine počinjene u istočnoj Slavoniji i na Pakračkoj Poljani u drugoj polovici 1991, koje su haški istražitelji prikupljali godinama. No zašto je hrvatsko pravosuđe čekalo još četiri godine da podigne optužnicu protiv Tomislava Merčepa, objasnio je novinar Saša Kosanović koji je u Novostima prošle godine napisao da je optužnica zapravo plod dugogodišnjeg pritiska međunarodne zajednice, te da je DORH dobio nalog da u sklopu zatvaranja poglavlja 23 podigne nekoliko važnih optužnica za ratne zločine obiju strana u Domovinskom ratu.

Zahvaljujući dugogodišnjem ignoriranju stravičnih zločina, Tomislav Merčep se tek nakon 20 godina nalazi na optuženičkoj klupi Županijskog suda u Zagrebu. No oboljeli Vukovarski Napoleon i na nedavno započetoj glavnoj raspravi,  koja će se nastaviti idući tjedan, pokazao je da ima snage za nijekanje odgovornosti u počinjenju najokrutnijih zločina. A zakašnjela i nedovoljna pravda koja ga je sustigla s godinama tek je minorna satisfakcija žrtavama kojima su psi rata razorili sve životne snove. Ana Arland, svjedokinja s početka priča, danas je samohrana majka koja živi od 500 kuna socijalne pomoći, a njen, danas dvadesetrogodišnji sin, također je nezaposlen. S druge strane, osumnjičeni Merčep je 1995. godine, uz izravnu pomoć Gojka Šuška, Vice Vukojevića i Vladimira Šeksa, pučistički preuzeo vodstvo nad Udrugom hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Otada je imućan čovjek koji, po pisanju Ferala, ima prostran stan u predgrađu Zagreba, obiteljsku kuću s ribnjakom u Dragonošcu i luksuzni BMW. Osuđeni, i sada već pokojni, Munib Suljić se nakon rata vratio ugostiteljstvu i istarskom Novigradu otvorio dva ugostiteljska objekta. Nakon ubojstva supruga u ime "viših" ciljeva, sve što je Arnald dobila je sramotan odgovor od suca Zdravka Majerovića na pitanje ima li ona kao žrtva pravo na naknadu štete. On je glasio: "Ne znam".

<
Vezane vijesti