ivanaperic_copy97010.jpgIma jedna žena, više šuma nego žena. Nitko joj nikada nije vidio lice. Nosi periku i naočale. Predstavlja se tuđim imenom. Pjeva. Svira sve instrumente. Tijelo joj ide ulicama Tokija, studentskim barikadama, sanatorijima, birtijama, kazalištima. Koristi znakovni jezik na koncertima. Ona je "Reiko u tamnoj sobi dok zapadno nebo gori". Ona je Doji Morita, revolucionarna kantautorica, o čijoj se smrti prošle godine doznalo iz newslettera Japanskog društva za prava autora, skladatelja i izdavača.

Sjećam se dana. Padala je kiša, kasno ljeto. Jedna duga sezona usluživanja, pranja školjki i žuljeva bližila se kraju. Sjela sam na balkon, upalilaMojita Dori nikada nije otvrdnula. Možda nije pobjednica ovoga današnjeg svijeta, ali za takvu se titulu nikada nije ni borila. Njena je pobjeda nježnosti. Pobjeda ljubavi, boli unatoč. "Ako sutra dođe, na koji način ću te voljeti?", pita u pjesmi Za tebe sam postala usamljeni vjetar. Ljubav se transfomirala, ali nikada nije nestala. laptop tek da pustim muziku. Čitavo ljeto razvlačila sam japanske city pop veselice u kasnonoćnom zurenju u prazno na balkonu primorskog mjestašca koje je s vremenom postalo red zelenih, rozih i breskva apartmana. Dalmatinska voćna koš(m)ara.

S desne strane na YouTubeu nova preporuka. Piše Doji Morita – Wolf Boy. Plava naslovnica albuma, čupava žena s naočalama. Već sam u jednoj fusnoti pročitala njeno ime. Može, klikćem na link. Kreće pjesma. Zurim u kontejner pokraj magistrale, jednog turista koji se lagano u šlapama vuče na noćno kupanje, žutu lampu kraj marketa koja redovno "trokira".

Miriše naljepše poslijekišno i pjesma još nije ni gotova, a ja znam da ću idućih dana svaki slobodni trenutak iskoristiti da preslušam sve što u nazivu nosi Doji Morita.

Tako je i bilo. Uz pomoć intenzivnog guglanja, dopisivanja s tumblr entuzijasticama koje su dio njenih pjesama s japanskog prevele na engleski i zahvaljujući vrlim YouTube postavljačima sadržaja, zavoljela sam ženu-šumu, ženu-misteriju, Doji Moritu.

Tek sam nedavno, sa zakašnjenjem, doznala da je lani umrla. O tome je izvijestio samo jedan portal na engleskom jeziku, a u samom Japanu vijest se proširila tek kad je o njoj u svom newsletteru pisalo Japansko društvo za prava autora, skladatelja i izdavača.Paralizirajuću bol, smrt bliskih prijatelja i političko gušenje iluzija transformirala je u prekrasnu umjetnost, u način sjećanja, u zvučni ispis povijesti jednog mladenačkog sna. Ona je bila kanal, vrata, beskrajna šuma

Morita Doji, kako bi je po naški pisali, nije bila izrazito popularna, ali je na underground sceni njeno ime upisano velikim slovima. Vrhunska kvaliteta njene glazbe i poseban senzibilitet izričaja čine ju nezaobilaznim imenom japanske glazbe 20. stoljeća.

Izbjegavala je nastupati u velikim dvoranama i klubovima i zazirala od komercijalizacije svoga lika i djela. Njena je muzika puna toga, ali možda je najadekvatnije iskoristiti stih iz pjesme Portret Reiko – njena je muzika - Reiko u tamnoj sobi dok zapadno nebo gori.

Doji je rođena 1952. godine, njene je mlade dane obilježilo sudjelovanje u studentskom pokretu, i frustracija čitave jedne generacije čije su želje i snovi bili okrutno gušeni. Završio je Drugi svjetski rat, zatvoreni su rudnici ugljena, radnici su masovno bez posla, studenti se bune protiv autoriteta, traže slobodu "novog doba", traže pravdu.

Pjevala je i skladala u periodu od 1975. do 1983. godine, i za razliku od sličnih joj suvremenika, čija je muzika također melankolična i mračna, njena muzika je "šira" - ne radi se (samo) o izgubljenim osobnim ljubavima, partikularnim interesima i individualnom srcoderu. Doji oplakuje nestanak prijateljstva, nestanak solidarnosti, transformaciju Japana koja je boli, preobražaj poimanja ljudskog.Morita Doji pjevala je i skladala u periodu od 1975. do 1983. godine, i za razliku od sličnih joj suvremenika, čija je muzika također melankolična i mračna, njena muzika je "šira" - ne radi se (samo) o izgubljenim osobnim ljubavima, partikularnim interesima i individualnom srcoderu 

Njene su pjesme mračne, ali i nevjerojatno nježne. Ako čitate engleske prijevode, svako malo naići ćete na kind u stihovima. Nježnost se, naravno, čuje i u samom glasu i atmosferi koju stvara koristeći razne instrumente – gitare, klavire, violine, ali i šuštanje vode, lepet krila ptica, šumove prirode koji su nerijetko dio njenih pjesama (o značaju toga bi se, iz prizme šintoizma, dalo pisati zasebne tekstove).

Kad je studentski pokret nasilno ugušen, Morita Doji počela je nastupati. Paralizirajuću bol, smrt bliskih prijatelja i političko gušenje iluzija transformirala je u prekrasnu umjetnost, u način sjećanja, u zvučni ispis povijesti jednog mladenačkog sna.

Ona je bila kanal, vrata, beskrajna šuma. Skrila se iza perika i naočala i lažnih imena, kako bi otkrila ono dublje i dalje. Gledaj iza mene, potrči dalje u mrak, govori Morita Doji. Tek tada je vidiš. Zapravo vidiš sebe.

Foto: Yakata Takanashi Foto: Yakata Takanashi

"Koliko pomno mogu istražiti svoj svijet iznutra, koliko duboko mogu ići, samo to me zanima. Da se zakopam u tome možda zvuči jednolično, ali do svoje smrti želim samo to", rekla je na upit novinara nakon jednog koncerta. U pjesmi Naša propast pjeva: Umorili smo se od pričanja i u nekom trenutku ušutjeli, vrući tanjur na štednjaku gori crveno.O čemu se sve u Japanu šutjelo? Okrutna politika segregacije oboljelih od gube počela je 1930ih i nastavila se čitavo 20. stoljeća

O čemu se sve o Japanu šutjelo? O životu gubavaca, naprimjer. Od 2009. godine 2600 bivših bolesnika oboljelih od gube živi u 13 nacionalnih sanatorija i dvije privatne bolnice u Japanu. Njihova srednja dob je 80 godina. Priču jedne od takvih bolesnica prekrasno donosi film Sweat Bean Naomi Kawase, u kojem glumi legendarna, također nedavno preminula Kirin Kiki.

Okrutna politika segregacije oboljelih od gube počela je 1930ih i nastavila se čitavo 20. stoljeće. Sredinom stoljeća, zbog nestašice hrane, mnogi su bolesnici umrli od tuberkuloze u sanatorijima diljem zemlje. Pacijenti su se bunili, štrajkali glađu, a 1998. mnogi su tužili Vladu za naknadu štete, što su tri godine kasnije dobili kao "malu pobjedu".

U pjesmi Sanatorij Doji 1982. pjeva:

Kao u večer tuberkoloze, sanjam često isti san
Zbog toga se znojim
Zbog toga se
Moje lijevo plućno krilo puni vodom
Vrlo brzo
U mojim će plućima
Procvjetati tamni crveni cvjetovi

U jednom od rijetkih članaka o Doji iz 80ih, iz Jyohou Okayama, koji je s japanskog preveden na tumblru koji joj je posvećen, u izvještaju s koncerta piše: "Koristi znakovni jezik na koncertima. Također pjeva dok se njene pjesme prevode na znakovni jezik u dvorani gdje ljudi sa oštećenjem sluha mogu osjetiti zvukove pomoću svojih sjedala.

'Mislim da čak i 'normalni' ljudi sa svim osjetilima netaknutima imaju dijelove negdje u njima koji su krnji, nitko od nas nije kompletno ljudsko biće', kaže.”

U pjesmi Portret Reiko Doji pjeva:

Reiko u tamnoj sobi dok zapadno nebo gori
Reiko je porezala prst i zavezala mašnu bijelim flasterom
Reiko drhti od ljubavi za onim kojeg ne vidi

Reiko je bosa u vrtu, oblaci skrivaju mjesec
Reikino srce se lomi, njena bijela haljina crta krug
Pleše valcer, zaljubljena sama u sebe

Doji tu "nekompletnost" prihvaća, ona nam kroz svoju glazbu poručuje da je u redu biti bolan, da je u redu biti "nesavršen", da je u redu biti nježan, da je u redu da nam je stalo, da nam treba biti stalo. To je ona molitva iz Stalkera Andreja Tarkovskog:

"Pusti neka se sve što je planirano ostvari. Pusti neka vjeruju. I neka se smiju svojim strastima. Jer ono što zovu strast zapravo nije neka Morita Doji tu "nekompletnost" prihvaća, ona nam kroz svoju glazbu poručuje da je u redu biti bolan, da je u redu biti "nekompletan", da je u redu biti nježan, da je u redu da nam je stalo, da nam treba biti staloemocionalna energija, već trenje između njihovih duša i vanjskog svijeta. I najvažnije, neka vjeruju u sebe. Neka budu bespomoćni kao djeca, jer je slabost velika stvar, a snaga je ništa. Kada je čovjek tek rođen, on je slab i fleksibilan. Kada umre, on je tvrd i neosjetljiv. Kada drvo raste, nježno je i osjetljivo. Ali kada je suho i teško, umire. Tvrdoća i snaga su suputnici smrti. Gipkoća i slabost su izraz svježine bića. Jer ono što je otvrdnulo nikada neće pobijediti."

Morita Doji nikada nije otvrdnula. Možda nije pobjednica ovoga današnjeg svijeta, ali za takvu se titulu nikada nije ni borila. Njena je pobjeda nježnosti. Pobjeda ljubavi, boli unatoč.

"Ako sutra dođe, na koji način ću te voljeti?", pita u pjesmi Zbog tebe sam postala usamljeni vjetar. Ljubav se transformirala, ali nikada nije nestala. Počivaj u ljubavi, Doji Morita.

morita_1.jpg
<
Vezane vijesti