H-Alter
Foto: ReutersFoto: ReutersNaoko, mnogo se toga u današnjoj venezuelanskoj politici čini nekoherentno, od proklamirane oštre antiimperijalističke kritike i prozivanja privatnog sektora do suradnje s biznismenom Lorenzom Mendozom i "Chevronom". Međutim, ako pogledamo Madurov inauguracijski govor, vidimo da je on i najavio ovakvu politiku.

Unatoč razmjerno nestabilnoj situaciji u Venezueli, Nicolás Maduro prisegnuo je u Nacionalnoj skupštini (Asamblea Nacional) 19. travnja, kao prvi chavistički predsjednik i prvi radnik na toj visokoj poziciji. U svom inauguracijskom govoru pozvao je na ujedinjenje svih slojeva venezuelanskog društva, pozvavši opoziciju, čak i Pedra Caromna, na dijalog.

Istaknuo je kako on nije Chávez, jer Chávez je cijela Venezuela. Sukladno tomu najavio je nastavak socijalnih programa (missions sociales) i "revoluciju mira". U svom govoru naveo je temelj buduće vlasti - gobierno de calle, koja podrazumijeva direktne kontakte sa stanovništvom u sve 23 pokrajine. Maduro je također pozvao na savezništvo u regiji te na multipolarni svijet "jer se samo tako može eliminirati rat i nuklearni sukob". Predstavnici oporbe bojkotirali su prisegu, tvrdeći da Maduro nije njihov predsjednik.

Jedan od glavnih elemenata koji oblikuju Venezuelu nakon Cháveza je nepriznavanje rezultata izbora od strane opozicije, te povezanost opozicije sa SAD-om i kolumbijskom desnicom

Iako je od predsjedničkih izbora prošlo nešto više od sto dana, jedan od glavnih elemenata koji oblikuju Venezuelu nakon Cháveza, je nepriznavanje rezultata izbora, koje je objavilo izborno povjerenstvo (El Consejo Nacional Electoral, CNE), od strane opozicije, te njezina povezanost sa SAD-om i kolumbijskom desnicom.  S druge strane, vlast se susreće s eklektičnom ekonomijom. Kako bi konsolidirala ekonomiju, vlast prvi put u posljednjih 14 godina pokušava, u suradnji s privatnim sektorom, riješiti probleme, poput visoke inflacije i reorganiziranja sustava distribucije hrane.

Nakon Chávezove smrti dogodilo se ono što su mnogi predviđali - oporba nije priznala rezultate izvanrednih predsjedničkih izbora, uslijed čega je zemlju zahvatio val nasilja. Na nizu konferencija za novinare, koje je organizirala opozicija, Capriles je iznosio navodne nepravilnosti na biračkim mjestima. Između ostalog, Capriles je optuživao vlast da je vršila pritisak na birače kako bi glasovali za Madura. Capriles je također optužio vlast da je uslijed kvara 535 glasačkih uređaja (izbori su u Venezueli potpuno automatizirani, tako da ne postoje klasični glasački listići), zakinula 189 982 birača za njihovo pravo glasa. Nakon toga Izborno povjerenstvo objavilo je kako postoji 3000 pričuvnih uređaja i da su pokvareni uređaji odmah zamijenjeni. Vlasti su optužile Caprilesa za krivotvorenje dokaza kako bi dokazao tobožnju izbornu prijevaru.

Nakon što su „dokazi o prijevari" gubili na vjerodostojnosti, Capriles  je pozvao svoje pristaše „da glasove brane na ulicama", što je rezultiralo postizbornim nasiljem. Vlast je tvrdila kako opozicija ima za cilj destabilizirati zemlju te stvoriti libijski scenarij, u kojemu bi bila potrebna strana (američka) intervencija.

Uslijedili su napadi na dijagonostičke centre u kojima rade kubanski liječnici te stranačka prostorije PSUV (Partido  Socialista Unido de Venezuela). Nasilje je posebno bilo usmjereno prema Kubancima. Pristaše opozicije napale su kuću predsjednice CNE-a te sjedište regionalne televizije TeleSUR.

U isto vrijeme dok je State Department pozivao venezuelanske vlasti da priznaju pravo opozicije na slobodu govora i mirno okupljanje, zemlja je tonula u kaos. Uslijed nasilja koje je zahvatilo Venezuelu, Maduro je optužio opoziciju, zajedno sa SAD-om, za pokušaj državnog udara, rekavši kako su vođe opozcije povezane s dugogodišnjim "scenaristima brojnih prevrata" u Latinskoj Americi, Rogerom Noriegom i Ottom Reichom.

U postizbornom nasilju, prema podacima koje je iznijela državna odvjetnica Luisa Ortega Díaz, devetero ljudi je ubijeno dok ih je 78 ozlijeđeno.

Dok je State Department pozivao venezuelanske vlasti da priznaju pravo opozicije na slobodu govora i mirno okupljanje, zemlja je tonula u kaos

Opozicija je početkom lipnja otišla korak naprijed u pokušaju pobijanja rezultata izbora, tvrdeći kako Maduro nije rođen u Venezueli, nego u Kolumbiji. Tako je i španjolski El Pais objavio članak Dóndenació Maduro?, dovodeći u pitanje Madurov legitimitet. Venezuelanski je ministar informiranja Villegas izjavu i novinske natpise komentirao kao dio „medijske kampanje protiv Predsjednika".

Nakon što se nova vlast pokazala tvrđim orahom no što se činila, opozicija se okrenula međunarodnom i reginalnom djelovanju. Tako je Capriles posjetio sve eventulane saveznike u regiji, poput Čile i Perua, tražeći potporu u borbi protiv nepriznavanja izbora. Posebne je tenzije izazvao Caprilesov posjet Kolumbiji, koju vlasti u Caracasu naziva logističkom platformom za destabilizaciju Venezuele, zbog prisutnosti amerčkih baza u toj zemlji.

Capriles je odbacio optužbe iz Caracasa za planiranje ekonomskih sabotaža u suradnji s kolumbijskim militantima,  ističući kako samo želi doprinjeti mirovnim pregovorima između kolumbijske vlade i FARC-a (Fuerzas Armadas Revolucionarisas  de Colombia - Ejercitodel Pueblo) koji se odvijaju u Havani.

Predsjednik Nacionalne skupštine (Asamblea Nacional) Diosdado Cabello zatražio je od kolumbijske vlade da se izjasni podupire li golpiste ili zakonitu vladu Nicolása  Madura. Sredinom srpnja, na sastanku dvojice predsjednika (Madura i Manzela Santosa) došlo je do rješavanja određenih sporova, u cilju, kako je Santos rekao, stvaranja  "plodonosnih odnosa između dviju zemalja". Dvojica su predsjednika također najavila ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa na najvišoj razini.

maduro_santos_nbcnews.jpg maduro_santos_nbcnews.jpg

 

Odnosi između Venezuele i Kolumbije, od 1999. godine, obilježeni su uzajamnim optuživanjem. Tako je Kolumbija optuživala Venezuelu za potporu FARC-u dok je Venezuela optuživala Kolumbiju za njezinu proameričku politiku i potporu rušenju Cháveza. Dvije su zemlje 2009. godine čak prekinule diplomatske odnose. Unatoč tomu strasti su se smirile dolaskom Manuela Santosa na mjesto kolumbijskog predsjednika.

Valja naglasiti kako su za vrijeme kolumbijskog predsjednika Álvara Uribea, česti  bili slučajevi zalutalih turista koji su zabunom prelazili na teritorij Venezuele. Tako je u svibnju 2004. godine, na privatnom imanju u blizini Caracasa otkrivena skupina od 120 ljudi, koja je došla iz Kolumbije. Slična situacija zbila se u travnju 2010. godine, kada su vlasti otkrile skupinu od osmero Kolumbijaca, kod kojih su pronađene fotografije elektroenergetskih postrojenja. Prema tadašnjim venezuelanskom ministru unutarnjih poslova Tareku El Aissaimiju, grupa je imala za cilj izvršiti sabotažu opskrbe električne energije. Uribe je izjavio kako je grupa u Venezueli bila isključivo "u službi turizma".

Stoga je Maduro početkom travnja, upozorio na postojanje određenih skupina na kolumijskom teritoriju, koje imaju za cilj destabilizirati Venezuelu, te na njihovu povezanost s bivšim kolumbijskim predsjenikom Uribeom, koji je oputžbe, baš kao i njegove američke kolege, nazvao "smiješnima"

U tom je grotlu smiješnih venezuelanskih optužaba, početkom svibnja 2013. godine SEBIN (El Servicio Bolivariano de Inteligencia Nacional) uhitila dvije kolumbijske militantne grupe, u pokrajinama Táchir i Portugues, pod sumnjom izazivanja nereda u zemlji.

Odnosi između Venezuele i Kolumbije od 1999. godine obilježeni su uzajamnim optuživanjem

Mnogi upozoravaju na negativni potencijal venezuelanske opozicije, uzimajući u obzir njezino internacionalno djelovanje, američko zalađe te militantna obilježja. Tako je veliku reakciju izazvao ugledni venezuelanski novinar te bivši potpredsjednik José Vicente Rangel, koji je optužio opoziciju za kupovinu oružja u San Antoniu (Teksas) krajem svibnja. Prema podacima koje je Rangel iznio u svojoj emisiji Jose Vicente Hoy, opozicija je kupila oružje koje se trenutno nalazi u jednoj od američkih baza smještenih u Kolumbiji. Uslijed toga Prensa Latina je 10. lipnja prenijela izjavu predsjednika Madura u kojoj se navodi kako se Venezuela „suočava s planom fašističke desnice koju podupiru nasilne grupe iz Kolumbije, s ciljem preuzimanja vlasti". Capriles je optužbe komentirao kao „dobru šalu".

Analizirajući u intervju za Democracy now venezuelansku oporbu, Mark Weisbrot naveo je njezinu specifičnost u odnosu na ostale opozicijske stranke u regiji. Naime, ona za razliku od, na primjer brazilske, uopće ne želi surađivati s vlasti. Henrique Capriles čak je bio umiješan u pokušaj državnog udara 2002. godine, kao i u izazivanje štrajkova diljem zemlje 2004. S druge stane, često se navodi kako je venezuelanska opozicija direktno financirana od strane Sjedinjenih Država, unatoč oštrim opovrgavanjima s obaju strana. Tako je Stephen Lendman, u članku Washington Supports Venezuelan Opposition, naveo kako je američko financiranje opozicije javna tajna.

Unatoč navedenomu činilo se kako će doći do normalizacije odnosa između SAD-a i Venezuele, nakon što su sredinom ožujka prekinuti diplomatski odnosi. Međutim uslijed Obaminih izjava, a pogotovo nakon izjave Samanthe Power koja je krajem srpnja, prilikom potvrde za američku ambasadoricu pri UN-u pred senatskim odborom rekla da će se boriti protiv represivnih režima, između ostalih i onoga u Venezueli, Maduro je objavio kako Venezuela prekida pregovore o normalizaciji odnosa s SAD-om. Takva je izjava samo potvrdila argumente o američkoj potpori destabilizacijskim snagama u Venezueli.

Osim djelovanje oporbe, mnogi analitičari kao najveći unutarnji problem Venezuele navode trenutno ekonomsko stanje

U prilog tezi službenog Caracasa da određeni "unutarnji i vanjski elementi" teže stvaranju kaosa u Venezueli, išlo je i uhićenje Amerikanca Tima Tracyja, početkom travnja. Tracy je, prema američkim medijima, u Venezueli snimao dokumentarac o političkoj podjeli. Međutim, vlasti u Caracasu su ga optužile za sudjelovanje u nasilju nakon predsjedničkih izbora. Cijeli se slučaj u SAD-u predstavljao kao slučaj mladog i naivnog redatelja koji je sasvim slučajno zalutao u burne venezuelanske izbore. Nakon niza diplomatskih zavrzlama Tracy je 6. svibnja pušten.

Osim djelovanje oporbe, mnogi analitičari kao najveći unutarnji problem Venezuele navode trenutno ekonomsko stanje. U okviru toga problema ističe se loša distribucija hrane, inflacija te centralizirana ekonomija.

Upravo je loša distribucija hrane, prema Davidu Smildeu, dovela do situacije da se pojedini proizvodi teško nabavljaju. Tako Smildeu, u emisiji Al Jazeere In Side Story - What is Behind Venezuela's Food Shortages, navodi kako u Venezueli ne vlada nestašica hrane, kako izvještava većina medija, nego da postoje određene poteškoće, u smislu pronalažanja određenih proizvoda u svim trgovinama. U članku Chrisa Carlsona, Venezuela's President Maduro Assures Food Shortages Are Due to'Economic Warfare,  kao razlog ovog problema, navodi se krijumčarenje jeftino kupljene hrane iz Venezuele u Kolumbiju,  gdje se prodaje po značajno višim cijenama. Tako s jedne strane, vlast trenutno stanje tumači kao dio "ekonomskog rata" koji se vodi protiv Venezuele dok, s druge strane, opozicija smatra kako je glavni krivac za trenutno stanje loše i centralizirano upravljanje ekonomijom.

Ovaj problem venezuelanske ekonomije čini se pomalo apsurdnim, ako uzmemo u obzir izvješće FAO-a (UN Food and Agriculture Organisation) prema kojemu je Venezuela ispunila jedan od milenijskih ciljeva, odnosno prepolovila broj ljudi koji pate od pothranjenosti. Marcelo Resende je ovu diskrepanciju objasnio kako se ostvarenje cilja evaluira putem podataka koji ukazuju na smanjenje socijalne nejednakosti te razvijanjem metoda koje omogućuju dostupnost hrane većem broju ljudi. Venezuela je u tom pogledu, izgradila 23 000 cenatra, te manjih trgovina. U tim se centrima prodaje hrana po bitno povoljnijim cijenama no što su inače na tržištu, dok vlada subvencionira razliku.

Uslijed relativno teške ekonomske i političke situacije Maduro je, za razliku od Cháveza, započeo pregovore s privatnim sektorom. Mnogi su ovaj potez označili kao izdaju i provokaciju radničke klase

Uz lošu distribuciju hrane, visoka inflacija je također jedan od elemenata koji, potkopava Madurovu vlast. Većina analitičara, poput Marka Weisbrota ili profesora Miguela Tinkera Salasa, tumači kako visoka inflacija Venezuelu prati kroz povijest, interpretirajući ju kao povijesni problem svih dosadašnjih venezuelanskih vlasti. Tako se u analizi koju je proveo Centar za ekonomske i političke studije, u dokumentu The Chávez Administration at 10 Years: The Economy and Social Indicators, pokazuje kako se Venezuela oduvijek bori s visokom stopom inflacije. Prema podacima u izvješću, stopa inflacije prilikom dolaska Cháveza na vlast iznosila je 29,5 posto dok je u iduće tri godine pala na 12,3 posto. Međutim, uslijed štrajka u naftnoj industriji, u veljači 2003. došlo je do njezinog porasta. Prema podacima Venezuelanske centralne banke, inflacija je krajem 2012. iznosila 27,6 posto, te je predstavljala najveću stopu u regiji. Prema posljednjem izvješću godišnja stopa inflacije, za prvih šest mjeseci, iznosila je gotovo 39.6 posto

Uslijed relativno teške ekonomske i političke situacije Maduro je, za razliku od Cháveza, započeo pregovore s privatnim sektorom. Mnogi su ovaj potez označili kao izdaju i provokaciju radničke klase. Tako se u članku Venezuela's Maduro reaches out to big business and Washington, objavljenom na stranicama WSW (World Socialist Web) navodi kako se iza Madurove ljevičarske retorike i umjerenih socijalnih reformi krije dobar posao s businessom.

S druge strane, Georgy Wilpert smatra kako je to iznimno mudar Madurov potez, kojim želi oslabiti opoziciju i njezino uporište u privatnim sektoru.

Neovisno o ovim promišljanjima, predstavnici vlade su se u svibnju, sastali s jednim  od najbogatijih ljudi u Venezueli, Lorenzom Mendozom, vlasnikom najveće prehrambene kompanije, Polar. Sastanak je uslijedio nakon što je Centralna banka Venezuele objavila kako se zemlja susreće s najvećim postotkom nedostatka hrane (food shortages) od travnja 2009. godine.

Maduro je također krajem svibnja dogovorio zajam u iznosu od 2 milijarde dolara od Chevrona, za financiranje Petroboscana.

Ovaj je potez venezuelanske vlasti također izazvao dvojake reakcije. Stoga, dok neki ističu Madurovu pragmatičnost te u suradnji s kapitalistima vide politiku slabljenjena opozicije, drugi ističu da se iza njegove glasne crvene retorike krije puno pragmatičniji ekonomist no što je bio Chávez.

mendoza-maduro_globovision.com.jpg mendoza-maduro_globovision.com.jpg

 

Naoko, mnogo se toga u današnjoj venezuelanskoj politici čini nekoherentno. Od proklamirane oštre antiimperijalističke kritike i prozivanja privatnog sektora do suradnje s Mendozom i Chevronom. Međutim, ako pogledamo Madurov inauguracijski govor, vidljivo je kako je on najavio ovakvu politiku. U govoru je istaknuo kako pruža ruku i onima koji nisu glasovali za njega kako bi se prevladao jaz mržnje koji postoji među stanovništvom Venezuele. Tom je prilikom pozvao na jedinstvo kulturnih djelatnika, političara i radnika, kako bi Venezuela što lakše prošla kroz tranzicijski period, nakon Chávezove smrti.

Ekonomsko stanje uvelike potkopava Madurovo predsjedništvo. U situaciji u kojoj se Venezuela našla, prvo suočena s Chávezovom bolešću, potom njegovom smrću, pa izborima, a naposlijetku i postizbornim repovima, mnogi smatraju kako je politički vrh zaspao za volanom što se tiče ekonomskih pitanja.

Dok jedni ističu Madurovu pragmatičnost te u suradnji s kapitalistima vide politiku slabljenjena opozicije, drugi ističu da se iza njegove glasne crvene retorike krije puno pragmatičniji ekonomist no što je bio Chávez

S druge stane, Maduro nastavlja Chávezovu politiku gradnje socijalizma putem socijalnih programa (missionssociales). Tako je jedna od prvih Madurovih zadaća bila nastavak Mission Vivienda. Naime, novcem od prodaje nafte financira se izgradnja stanova, u koje bi trebale useliti obitelji koje nemaju riješeno stambeno pitanje. Kako bi se riješio problem opskrbe električnom energijom, Maduro je  najavio realizaciju projekta pod nazivom Great Electrical Mission.

Na regionalnom planu Maduro također slijedi zacrtanu politiku bolivarijanske revolucije. Tako je Venezuela zadržala svoju ulogu u okviru regionalnih organizacija, poput CELAC-a (Community of Latin American and Caribbean States) te MERCOSUR-a (Southern Common Market). Također je ostvarena Chávezova ideja osnivanja posebne banke za Južnu Ameriku - Banco del Sur, kao alternativu Svjetskoj banci i MMF-u, koja je ove godine, nakon potpisivanja početnih sporazuma, počela djelovati.

Što se tiče regionalne suradnje, Argentina, Bolivija, Ekvador i Urugvaj su već tradicionalni saveznici vlasti u Caracasu. S druge strane, zemlje poput Kolumbije, Paragvaja, Čile ili Perua stvaraju protutežu bolivarijanskoj alijansi. Tenzije između Venezuele i Paragvaja očitovale su se pri paragvajskom uvjetovanju ponovnog pristupanja MERCOSUR-u (Paragvaj je suspendiran nakon državnog udara 2012. godine), ako Venezuela bude predsjedateljica. Spor je riješen urugvajskim posredovanjem, tako što je Paragvaju omogućeno da bude predsjedatelj tijekom prve polovice 2014. godine. Tenzije su također bile prisutne na relaciji Peru-Venezuela, početkom svibnja, kada je Peru opozvao svoga veleposlanika u Caracasu zbog „prekomjerne iskazane potpore vlastima u Caracasu" te zbog „slabe zaštite peruanskih interesa u Caracasu". Iz Čilea također dolaze znakovi uzbune; prema pisanju Correadel Orinoca, postoje dokazi da venezuelanska desnica zajedno s Jovinom Novoaem (glavni tajnik nekadašnjeg Pinochetovog režima) planira diverziju. Stoga je Maduro prilikom obilježavanja Chávezovog rođendana (28. srpnja) pozvao stanovništvo na oprez.

U međunarodnoj je politici Venezuela također zadržala Chávezov kurs, što se očituje, između ostaloga, kroz davanje azila Edwardu Snowdenu, nastavku suradnje s Kubom, Kinom, Iranom i Rusijom.

Novcem od prodaje nafte financira se izgradnja  stanova u koje bi trebale useliti obitelji koje nemaju riješeno stambeno pitanje. Kako bi se riješio problem opskrbe električnom energijom, Maduro je  najavio realizaciju projekta pod nazivom "Great Electrical Mission"

Unatoč, turbulentnom razdoblju, prema istraživanjima koje je provela agencija Hinterlaces, 62 posto stanovništva Venezuele podupire Madurovu politiku. Razlog se potpori vjerojatno nalazi u brojnim vladinim inicijativama, poput Misión Patria Segura, u okviru koje je pojačana briga za sigurnost na ulicama. Analitičari ipak vjeruju kako je glavni razlog potpore gobierno de calle, zbog direktnog kontakta političara sa stanovništvom.

Analizirajući trenutnu situaciju u Venezueli, Aram Aharonian navodi kako je Maduro, unatoč tijesnoj izbornoj pobjedi, uspio prevladati iznimno tešku situaciju. Međutim, prema pisanju lista Correadel Orinoca, Revolucija se opet nalazi na početku, ovoga puta bez Cháveza. Maduro mora ponovno, kako su izbori pokazali, uvjeriti Venezuelance u ispravnost puta u 21. stoljeće te pokazati kako chavismo nije bio one man show.

Ostaje da vidimo hoće li jaka socijalna baza koju je ostavio Chávez, te politički potencijal integracije Južne Amerike, biti dovoljan za Madurovu borbu protiv oporbene politike destabilizacije zemlje i eklektične ekonomije. Stoga, po pitanju razvoja situacije u Venezueli, trebamo biti oprezni optimisti.

Ključne riječi: venezuela, Nicolás Maduro
<
Vezane vijesti