H-Alter
Foto: theblaze.comFoto: theblaze.comTel Aviv i Rijad bili su antagonizirani iznenadnim američkim otvaranjem prema Iranu i početkom pregovora o njegovu nuklearnom programu u Ženevi, u kojima oni ne sudjeluju. A Turci i Saudijci nisu razumjeli Obamino neočekivano odustajanje od dugo pripremanog napada na Siriju.

Tradicionalnim bliskoistočnim izvoznicima nafte može se dogoditi da im europski uvoznici u narednim godinama okrenu leđa

Na Bliskom Istoku pušu neki novi vjetrovi. Obamina je administracija, zaokupljena problemima domaće politike i budžetskog deficita, počela vući neke nove poteze u regiji.  Ovdašnji američki saveznici su zbunjeni, čak ljuti, najviše Izraelci, Saudijci i Turci. Tel Aviv i Rijad su bili antagonizirani iznenadnim američkim otvaranjem prema Iranu i početkom pregovora o njegovu nuklearnom programu u Ženevi, u kojima ne sudjeluju. Iako su im motivi različiti, obje su vlade negodovale zbog zamrzavanja američke vojne pomoći privremenoj administraciji koju su u Kairu instalirali egipatski generali. Turci i Saudijci također nisu razumjeli Obamino neočekivano odustajanje od dugo pripremanog napada na Siriju, niti svođenje sirijskih problema na proces uništavanja njezina kemijskog oružja.

Turci, a osobno i premijer Erdogan, najoštrije su osudili vojni udar u Egiptu i smjenjivanje demokratski izabranog predsjednika Mursija. Suprotno njima, vladajuće su dinastije Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kuvajta milijardama dolara pritekle u pomoć novoj administraciji u Kairu. Podržale su vojno-policijski obračun sa Mursijevim Muslimanskim bratstvom, čijih su se "subverzivnih" aktivnosti bojale, jednako kao i "šijtske opasnosti" -  osovine Teherana, Damaska i  libanonskog Hizbulaha, s Malikijevom vladom u Bagdadu negdje između.

Militarizacija vanjske politike Washingtona poslije terorističkog napada od 11 septembra 2001, koja je itekako koristila američkom vojno-industrijskom kompleksu, jedan je od uzroka prekomjernog zaduživanja države i financijske krize u koju je upala. Bijela kuća je već ove fiskalne godine srezala budžet Pentagonu. Zbog protivljenja Republikanaca izašla je s desetogodišnjim planom postupnih ušteda do jednog trilijuna dolara ukupno. U slijedećoj fiskalnoj godini davanja Pentagonu bi bila smanjena za 52 milijarde dolara. To međutim za sada nije prošlo Kongres. Tomu se je, neuobičajeno za američke uzuse, javno usprotivio sekretar (ministar)  za obranu Hagel, izjavivši kako su ti rezovi "previše nagli, preoštri i preduboki". Upozorio je kako će ta smanjenja "ugroziti sigurnost SAD i globalnu ulogu njezinih vojnih snaga". Dodao je kako je to "neodgovoran način upravljanja" zemljom.     

Militarizacija vanjske politike Washingtona poslije terorističkog napada od 11 septembra 2001, koja je itekako koristila američkom vojno-industrijskom kompleksu, jedan je od uzroka prekomjernog zaduživanja države i financijske krize

Najveći dio astronomskoga duga prema inozemstvu otpada na Kinu, koja je do listopada o.g. akumulirala 3,66 trilijuna američkih dolarskih obveznica. Drugim riječima - Amerika je dužnica Kine, dvije su ekonomije povezane monetarnom vrpcom. Kada bi Kinezi sve te dolare bacili na tržište - srušili bi SAD, svjetski ekonomski poredak, ali i sebe same. Dolar je još uvijek univerzalno sredstvo plaćanja, i pored nastojanja Kineza i nekih drugih da u bilateralnim transakcijama postupno bude zamijenjen sa nacionalnim valutama. Formula za alternativnu univerzalnu valutu još nije pronađena. Vrijednost dolara je pak dobrim dijelom vezana za tržišnu cijenu nafte koja ovisi o ponudi proizvođača i potražnji potrošača. Ključan regulator te ponude, pa samim tim i cijene nafte, do sada je bila Organizacija zemalja-izvoznica nafte (OPEC), u kojoj Saudijska Arabija kao najveći proizvođač među članicama i jedina koja raspolaže ekstra proizvodnim kapacitetima igra središnju ulogu. Kada je, na primjer, zbog rata u Iraku ili kasnije u Libiji njihov izvoz bio obustavljen, Saudijci su nadoknadili taj manjak povećavajući svoju proizvodnju i ponudu. Tako se tržišna cijena nafte održava na razini prihvatljivoj, ne samo uvoznicima, već i proizvođačima nafte, na primjer u Sjevernom moru ili Meksičkom zaljevu, gdje je pumpanje nafte puno skuplje nego u Saudijskoj Arabiji.

SAD su do ove godine bile najveći svjetski uvoznik nafte. Washington je upravo zbog nafte njegovao savezničke odnose sa saudijskom dinastijom. Koristio se njezinim  političkim uslugama u suprotstavljanju naserističkom Egiptu i procesu emancipacije arapskih zemalja. Njezinim je novcem kasnije plaćao dio troškova antisovjetskog rata u Afganistanu. Saudijski je teritorij bio 1990.-91. godine  polazna baza za napad na iračke trupe što su okupirale Kuvajt. Osim toga, arapske su petromonarhije milijardama dolara podmazivale američke proizvođače i izvoznike oružja.

Američka Peta flota, što patrolira Perzijskim zaljevom, Indijskim oceanom i dalje, te vojne baze i sidrišta raspoređene od Maroka na zapadu do Omana na istoku, ne osigurava samo izvozne putove nafte i ukapljenoga plina, već ih  vladari arabijskih petromonarhija smatraju garancijom svoga opstanka (protiv Irana i "šijtske opasnosti" i protiv unutrašnjih neprijatelja). 

E sad, ove je godine Kina prestigla SAD kao najveći svjetski uvoznik nafte, i to uglavnom s Bliskoga Istoka. S druge strane, zahvaljujući novim tehnologijama ispumpavanja nafte iz škriljevca, puštanjem u pogon novih nalazišta prirodnoga plina na svom teritoriju, te ulaganjima u bio-goriva, Amerikanci su na putu zadovoljiti svoje potrebe u ovim gorivima. Pretekli su Saudijce, a još je važnije što za razliku od njih raspolažu kapacitetima za preradu nafte i proizvodnju derivata. To znači da će uloga bliskoistočne nafte i OPEC-a u reguliranju vrijednosti dolara biti umanjena, te da savezništvo sa saudijskom dinastijom neće više biti važno kao što je bilo do sada.

Ako se unutrašnja situacija u Iraku stabilizira i vlada u Bagdadu bude u mogućnosti osposobiti sve svoje proizvodne naftne kapacitete, Irak će postati ozbiljan konkurent saudijskim izvoznicima

Tradicionalnim bliskoistočnim izvoznicima nafte dodatno se može dogoditi da im europski uvoznici u narednim godinama okrenu leđa. U podmorju istočnog Mediterana, uz obale Gaze, Izraela, Libanona i Cipra, otkrivena su, naime, velika nalazišta nafte i plina. U partnerstvu s američkim kompanijama Izrael je počeo s proizvodnjom, i koliko sam shvatio već pokriva vlastite potrebe. Nedavno je ponudio Egiptu isporuke prirodnoga plina istim onim cjevovodom kojim su do prije tri godine Egipćani slali svoj plin Izraelcima! Egipćani su to odbili, dok je njihovo ministarstvo energetike prvi puta poslije 2010. godine sklopilo devet sporazuma za istraživanje njihova akvatorija i kopna, u što će inozemne kompanije investirati 470 milijuna dolara. Izrael bi u dogledno vrijeme mogao snabdijevati i južnoeuropske potrošače, pogotovu ako bude pumpao i u podmorju Gaze i Libanona. Po svemu sudeći, ti su podmorski rezervoari spojeni. Protežu se do Cipra i vjerojatno uz sirijsku obalu, gdje su prije krize u ovoj zemlji već vršena bušenja.  

Turci već godinama pokušavaju postati glavnim razvodnikom bliskoistočne i kaspijske nafte i plina prema Europi (preko svoga sredozemnog terminala u Ceyhanu i tada planiranoga europskoga plinovoda  Nabucco). Prvo su računali s dovodom saudijske nafte i katarskoga plina preko sirijskoga teritorija, čemu se tada ispriječio baasistički režim u Damasku, opredjeljujući se za iransku i iračku naftu koja bi se pumpala do njegovih morskih terminala i odatle izvozila. To je bio jedan od razloga iznenadnog neprijateljstva Ankare prema Damasku i njezine suradnje s Katarcima i Saudijcima u osposobljavanju sirijske oružane i političke opozicije (formiranje t.zv. Sirijske slobodne vojske i Sirijskoga nacionalnoga vijeća, te olakšavanje tranzita i ubacivanja u Siriju džihadista i drugih "dobrovoljaca").

Novi fokus vanjskopolitičke strategije Obamine administracije je azijsko-pacifička regija, ali prije svega na Kina, koja je glavni konkurent Americi

Nalazišta oko Cipra se po svoj prilici protežu i uz obale Turske Republike Sjevernoga Cipra koja je zapravo ispostava Ankare. Međunarodna zajednica, međutim, ne priznaje tu kvazi-državu. Da bi ciparski Turci imali neke koristi od tih nalazišta, trebali bi se ujediniti s grčkim dijelom otoka, odnosno vratiti se Republici Cipar od koje su ih turske trupe odvojile daleke 1974-75. Sami ciparski Turci bi to htjeli, i Ankara ih gura u tom pravcu, ali su njihovi grčki suotočani nepovjerljivi. Dogovoreni pregovori u kojima UN bezuspješno posreduje već četiri decenije, a u njima sudjeluju Turska i Grčka, za sada se odlažu. Bankrotiranu vladu Republike Cipar nije odobrovoljila ni ponuda Ankare da joj financijski pomogne i stavi na raspolaganje svoju ekspertizu u izgradnji cjevovoda. Uzgred, sličnu su ponudu prije Turaka učinili i Rusi.      

Izvoz nafte i plina iz istočnog Sredozemlja prema Europi bio bi jeftiniji kada bi išao cjevovodima preko turskog teritorija, jer dobar dio te cjevovodne infrastrukture već postoji, ali loši bilateralni odnosi Ankare s Nikozijom i Tel Avivom za sada to ne dopuštaju.

Uz gore opisani uspon SAD kao velikog proizvođača i potencijalnog izvoznika energenata, te uz uvećanje ponude nafte i plina iz istočnog Sredozemlja prema Europi, izvoznici s Arabijskog poluotoka, iz Iraka i Irana bit će prisiljeni skoro isključivo orijentirati se na Aziju. Azijske su im zemlje, a prije svih Kina i Indija, i do sada bile najveći kupci.

Ako se unutrašnja situacija u Iraku stabilizira i vlada u Bagdadu bude u mogućnosti osposobiti sve svoje proizvodne naftne kapacitete, Irak će postati ozbiljan konkurent saudijskim izvoznicima. Također i Iran, ukoliko mu budu bitno ublažene ili ukinute sankcije. To je, uz vehabijske averzije prema šijtima, razlog saudijskoga financiranja sunitske opozicije Malikijevoj vladi i protesta zbog iznenadnog početka pregovora Grupe 5 + 1 (pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a plus Njemačka) s Iranom o njegovu nuklearnom programu. Protiv ovih je pregovora još glasnije protestirao izraelski premijer Netanyahu koji s tom galamom odvraća  pažnju sa izraelskog (nedeklariranog) nuklearnog arsenala.    

U Afganistanu borbe protiv Talibana ne prestaju, a ako se Amerikanci vojno dezangažiraju - marionetski režim kojega su ondje namjestili biti će izgubljen

Novi fokus vanjskopolitičke strategije Obamine administracije je azijsko-pacifička regija, ali prije svega na Kina, koja je glavni konkurent Americi. No, nerješiv problem za američkog predsjednika jeste kako Kinu "suzdržavati" (contain) u njezinoj ekonomskoj ekspanziji. Dolarima što ih je akumulirala, Kina investira svuda po svijetu u sve moguće projekte, i tako se  pokušava osigurati u slučaju kolapsa te univerzalne valute plaćanja. Ekonomski je u usponu. Jedino što je može zaustaviti unutrašnje su proturječnosti. Suprotstaviti joj se vojnim sredstvima, usprkos saveza SAD s Japanom, Južnom Korejom, Tajvanom, Filipinima i Australijom, ne dolazi u obzir.  Amerikanci bi, doduše, svojim vojnim flotama mogli otežati Kinezima snabdijevanje bliskoistočnom naftom, ali bi time dodatno antagonizirali bliskoistočne izvoznike.

Sankcije nametnute Iranu nisu spriječile Kinu i Indiju da kupuju njegovu naftu, a ukoliko se započeti pregovori o demontiranju njegova nuklearnog programa završe pozitivno - i te će sankcije biti ukinute. Relevantno, Obamina je administracija ovih dana, dok pregovori još traju, zatražila od Kongresa da odloži izglasavanje dodatnih sankcija Teheranu.  

Borba za nacionalne nezavisnosti i dekolonizaciju arapskih zemalja, kao i stvaranje izraelske države na arapskom tlu, bile su dvije primarne komponente krize koja od kraja Drugog svjetskog rata do današnjih dana potresa Bliski Istok. Šira je regija, kojoj uz arapske zemlje pripadaju i Turska, Iran i Afganistan, bila u godinama Hladnoga rata uvučena u nadmetanja velikih sila. Poslije raspada SSSR-a, od krupnih vanjskih igrača na regionalnoj sceni su ostale samo SAD. Washington je krenuo sa svojom vojnom silom, sankcijama i pritiscima "sređivati" ovdašnje prilike. Njegovo rušenje talibanskog emirata u Afganistanu, te Huseina u Iraku i Gadafija u Libiji, imalo je katastrofalne posljedice po  stanovništvo tih zemalja, izazvalo je unutrašnje sektaške i plemenske sukobe koji se ne smiruju. Washington je od svega toga imao malo koristi, puno ga je koštalo, antagonizirao je široke slojeve stanovništva regije, a bliskoistočna kriza je poprimila nove dimenzije.         

Bespilotne letjelice i njihovi projektili, koji ubijaju "teroriste" po Afganistanu i susjednom Pakistanu, ne mogu nadomjestiti trupe na terenu

Obama je za svoga prvog mandata najavio vojno dezangažiranje iz Afganistana i Iraka. Washington je s iračkom vladom potpisao sporazum i zvanično povukao svoje borbene jedinice. Zadržao je ipak na licu mjesta više baza. U Afganistanu borbe protiv Talibana ne prestaju, a ako se Amerikanci vojno dezangažiraju - marionetski režim kojega su ondje namjestili biti će izgubljen. Bespilotne letjelice i njihovi projektili, koji ubijaju "teroriste" po Afganistanu i susjednom Pakistanu, ne mogu nadomjestiti trupe na terenu. Vode se, doduše, pregovori o povlačenju tih trupa negdje slijedeće godine.

A na dnevnom redu, ako ne Obame i njegove administracije onda njihovih regionalnih saveznika, bila su do nedavno još dva rata - napad na Iran i vojna intervencija protiv sirijskoga režima. Od toga se za sada odustalo i dogovorom Amerikanaca i Rusa sporna se pitanja pokušavaju riješiti diplomatskim putom.

Rušenjem predsjednika Mursija počelo je demontiranje projekta t.zv. "umjerenog islamizma" što su ga promovirali Turska i Katar, ne samo u Egiptu već i u Siriji.  I tu je pokrenuta nekakva tranzicija prema nepoznatom.

Ključne riječi: SAD, nafta, Bliski istok
<
Vezane vijesti