Gita Blak: Zanimljivo je bilo pratiti kako su nekada pjesme s jakom socijalnom porukom bile nevjerojatno popularne, a nije slučajno da ih se i danas sluša. Ovim performansom stvaramo privremenu zonu slobodnog govora i dižemo privremeni spomenik građanskoj hrabrosti i energiji.

Željka Blakšić, poznata i kao Gita Blak, zagrebačka je umjetnica s američkom adresom koja se predstavlja na ovogodišnjem UrbanFestivalu performansom koji izvode djeca.

Vaš performans Šapći - pričaj - pjevaj - viči izvodi se kroz mjesec rujan na više lokacija u javnom prostoru Zagreba. O čemu se radi?

blaksic_uf.jpg

Performans ima i edukativni karakter samih sudionica, djece?

Naši su trgovi postali privatizirani izložbeni prostor različitih tipova stolica, stolova i šatora

Željela sam se odmaknuti od tipičnih stereotipa da djeca ne znaju i ne razumiju što se dogođa u njihovoj okolini. Kada su se djevojčice prvi puta susrele s tekstovima pjesama, jako dobro su razumjele o čemu svaka od njih govori. Zajedno s dramskom pedagoginjom Majom Katić koja je samnom surađivala na projektu, ostale smo doista začuđene dječjim razumijevanjem aktualne društvene i političke situacije. U procesu pripreme rada, s djecom smo komentirale svaki od tekstova pjesama, razgovarali što su o tim temama čuli kod kuće, u školi i na televiziji. Naravno, bilo je tu i riječi s kojima su se neke od njih po prvi puta susrele. No glavni koncept i poruka svake pjesme im je bila vrlo jasna i to su nam odmah dale do znanja. Imali smo točno 6 dana proba i cure su zajedno s nama osmišljavale veći dio performansa koji se odnosio na pokret, ali i na same djelove tekstova koje izvodimo. Stihovi i melodije su prilagođeni dječjem uzrastu, a kroz ples i igru pokušali smo educirali djevojčice o osnovnim terminima i konceptima demokratskog društva.

Na koji način, osim što se održava na nekim trgovima, vaš rad korespondira s ovogodišnjom temom UrbanFestivala, a to su trgovi?

Kustoski koncept UrbanFestivala bavi se istraživanjem uloge trga u kontekstu suvremenog grada te istraživanjem političkih okolnosti transformacije te urbanističke jedinice. U Hrvatskoj se s tranzicijom funkcija trga radikalno promijenila. Naši su trgovi postali privatizirani izložbeni prostor različitih tipova stolica, stolova i šatora. Kada sam razmišljala kako odgovoriti na taj kustoski okvir prvo sam pomislila na proteste, zanimala me morfologija protesta, točnije protestne pjesme. Istraživala sam ulogu protestnih pjesama u Americi 50-ih i 60-ih ali i mnoštvo domaćih angažiranih bendova i muzičara što me potaknulo da prepjevam aktivističke tekstove. Zanimljivo je bilo pratiti kako su nekada pjesme s jakom socijalnom porukom bile nevjerojatno popularne, a nije slučajno da ih se i danas sluša. Primjerice, pjesma Strange Fruit koju je napisao Abel Meeropol, i koja se često izvodila tijekom protesta 30-ih na Madison Square Gardenu, a u izvedbi Billie Holiday i danas ima kultni status.

A ako se sjetimo ovogodišnje afere oko Centra za azilante u Dugavama, očito je Strange Fruit i u današnjem Zagrebu vrlo aktualna. Krajnje uznemirujuća i ironična, spominje miris magnolije i smrad goručeg mesa te udara u bit rasizma tadašnje, ali i današnje Amerike. Kada ju je Billie prvi puta izvela u jednom malom klubu u New Yorku nitko se nije usudio odmah zapljeskati. To je tada bilo revolucionarno i pokazala je nevjerojatan čin hrabrosti, te je zadužila nadolazeće generacije umjetnika da aktivno promišljaju kontekst u kojem djeluju. Ekonomske i političke situacije koje se dešavaju kod nas danas i koje komentiramo pjesmama pokazatelji su da su i obrazovanje i dominantne prostorne politike u službi stjecanja kapitala. Ovim performansom stvaramo privremenu zonu slobodnog govora i dižemo privremeni spomenik građanskoj hrabrosti i energiji.

U kojoj mjeri i na koji način vidite potencijal umjetnosti u očuvanju javnih dobara i poticanja društvene transformacije?

Zapravo još od vremena kada sam bila tinejdžerka zanimala me glazba i njezin potencijal za izražavanje društvenog angažmana. Bila sam članica prvog zagrebačkog isključivo ženskog punk benda The Schizoid Wiklers. Bez obzira na to što smo bili djeca, u pjesmama smo nalazili snagu i način da izrazimo svoju poziciju, stajališta i nezadovoljstvo. Ovaj rad je bio eksperiment koji je poticao suradnju i sudjelovanje, kroz njega smo svi dugoročno učili jedni od drugih te učimo i dalje. Njime možemo otvoriti medijski prostor i učiniti vidljivim ljude koji se danas bore za pozitivne stvari i stvoriti okolinu u kojoj se stvari počinju shvaćati drugačije i mjenjati na bolje. Smatram da je to i moja umjetnička dužnost.

<
Vezane vijesti