Na krilima korupcije u Evropsku Uniju: Katkad bi dovoljno bilo baciti pogled na novinske stranice i barem pomisliti da na njima ima ponešto istine, da korupcija melje Hrvatsku odozgo. Glavni državni odvjetnik nije niti morao do kioska. Dosta bi bilo da je zavirio u kaznene prijave što su mu se gomilale po radnom stolu.

 

Tko bi mogao ikome objasniti da ga baš sad maknemo - kazala je prije nekoliko dana Jadranka Kosor, govoreći o glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, u međuvremenu svakako potvrđenom za treći mandat na toj funkciji. Premijerka je dalje nastavila još i o tome kako "nama za to mjesto treba čovjek koji to može raditi, ne jedino stav protiv nekoga tko radi". Moramo razumjeti, naime, da je upravo Bajić taj koji "radi", i to "baš sad". Preostaje nam da vidimo što to sada on točno radi, a možemo se usput osvrnuti i na ponešto od onoga ranije, dok je bio samo onaj koji "to može".

Najbolji dokaz netom propupale efikasnosti Mladena Bajića - a mjerimo li ju otkako je na čelu vlade Jadranka Kosor - jest reakcija njegove institucije na poticaj da se istraži porijeklo imovine premijerke lično. Preciznije, radi se o stanu što ga je ona dobila od MORH-a još u vrijeme ministra Gojka Šuška, kada su iz njega izletjeli sinovi prethodnog korisnika stanarskog prava u spornom prostoru, izvjesnog oficira JNA, danas pokojnog. Spomenuti poticaj inicijalno je dao jedan saborski zastupnik SDP-a, a sama je Kosor potom također zatražila od Bajića promptnu istragu.

I, da skratimo osvrt na taj slučaj, nikad brže nije iz  DORH-a stigao službeni te cjeloviti odgovor. Premijerka je njime faktički abolirana, premda je otpočetka problem bio u naopako postavljenoj tezi oporbenog provokatora: i bez pomoći državne istrage znali smo da tu nema formalno-pravnih nepravilnosti, jer su ondašnji novi zakoni bili natezanjem tajminga prilagođeni sličnim pothvatima HDZ-ovih pretendenata na nekretnine. Utoliko se možemo lako sjetiti usporedivih primjera u slučajevima Franje Tuđmana ili Ive Sanadera. Hrvatska je bila pravna država kad god im je to ustrebalo, pa se ključno pitanje ovdje ne tiče zakona, nego etike političara na vlasti. Ali, idemo dalje o Bajiću.

Slijedom iskaza dvojice ključnih informatora o ratnim zločinima izvršenim nad srpskim civilima i zarobljenim srpskim te crnogorskim vojnicima u splitskoj vojnoj luci Lora, ondašnji zamjenik vojnog tužitelja za južni sektor, Mladen Bajić, glavni je krivac za opstrukciju sudskog procesa kojim se taj predmet već odavno prometnuo u mučnu lakrdiju

Područje njegova rada možemo, prema važnosti i učestalosti zadataka s kojima se (ne) suočava, ugrubo podijeliti na tri grupe: borba protiv korupcije, istraga ratnih zločina i zaštita socijalnih te radničkih prava. Taj redoslijed nije proizvoljan, već je uvjetovan tzv. političkom voljom ili makar modom, unutarnjom ili vanjskom, oglašenom u medijima. Prije aktualne konstelacije, recimo, na prvome je mjestu bio sadašnji drugi prioritet, uglavnom nametnut pritiskom izvana, tj. iz Europske Unije. A okosnica nove prve grupe, borbe protiv korupcije, u ovoj se priči tiče prvenstveno momenta odlaska Ive Sanadera iz vlade, što je opet stvar konteksta šireg negoli je hrvatski: evo, i sad je više nego izvjesno da će Sanader odgovarati za razne nezakonitosti isključivo ukoliko njega i domaće vlasti do toga dovedu pravosudni napori vlasti u Austriji i Njemačkoj.

Razvikana hrvatska koruptivna "hobotnica", međutim, daleko je krakatija nego što nam sugerira jedan predmet, pa bio on i tako obiman i transnacionalan kao što je onaj u vezi s Hypo Alpe Adria bankom. Premijerka nam se posljednjih dana stalno izvlači da nije znala što se događa u vladi čijom je ministricom bila za sve vrijeme Sanaderova vodstva, a bit će da to nisu znali ni Šuker, Kalmeta, Vukelić, Matulović-Dropulić, Pankretić ili Milinović, sve sami dugogodišnji ministri, pa niti sam glavni junak ovog članka, Mladen Bajić. Mimo onoga što su sami generirali, ispada kako oni nisu znali, recimo, niti za MORH-ove kamione i ulogu bivšeg ministra Berislava Rončevića, čak ni četiri godine otkako je tema javno potegnuta, te nakon pustih desetaka novinskih tekstova s detaljnim opisom te višemilijunske krađe.

Da ne pretvorimo ovaj tekst u nabrajanje svega onoga što nitko od njih nije znao - svih tih brodosplita, autocesta i javnih nabava - ponovimo samo još to da je bilo dovoljno katkad baciti pogled na rečene novinske stranice, i možda bar pomisliti da u nečemu od toga ima istine, da korupcija melje Hrvatsku odozgo. Glavni državni odvjetnik, pak, nije niti morao do kioska; bilo bi dosta da je zavirio u kaznene prijave što su mu se gomilale po radnom stolu. No, ako je u svemu tome i odgovoran za nečinjenje, u naznačenom drugom podskupu njegove domene, prema službenim ovlastima, trebao bi odgovarati već za ono što je sam učinio otkad je na ovoj poziciji, i dok je bio na onoj prethodnoj, nešto nižoj.

Slijedom iskaza dvojice ključnih informatora javnosti i pravosuđa o ratnim zločinima izvršenim nad srpskim civilima i zarobljenim srpskim te crnogorskim vojnicima u splitskoj vojnoj luci Lora, ondašnji zamjenik vojnog tužitelja za južni sektor, Mladen Bajić, glavni je krivac za opstrukciju sudskog procesa kojim se taj predmet već odavno prometnuo u mučnu lakrdiju. Tonči Majić, splitski ljudsko-pravaški aktivist, i Mario Barišić, bivši zapovjednik šibenske Vojne policije, u svojim su nebrojenim izjavama za medije i pravosuđe upravo Bajića često teretili zbog manipuliranja podacima i ovlastima, počinjenim u svrhu uspostave kontrole nad postupkom što bi se inače mogao okrenuti protiv njega, službeno suodgovornog za užas u Lori kojeg je Barišić uzaludno pokušavao prekinuti, da bi zatim godinama nastojao zločince usmjeriti na valjan sud, jednako uspješno.

Zašto nema ni traga alternativi tomu državnom odvjetniku, ako već on sam nije spreman sudski goniti samog sebe zbog aktivno pričinjene štete na toj funkciji? Drugo ime kao prijedlog za novoga glavnog državnog odvjetnika nema ni SDP, koji se izričito protivi novome mandatu za Bajića

Nešto veoma slično tome reći će oni i poneki drugi kad su posrijedi Grubori, selo pokraj Knina u kojem su vojnici HV-a također počinili zločin nad srpskim civilima, a da ne pričamo o Bajićevom grijehu nečinjenja povodom niza zločina nad Srbima u Sisku, gradu koji se odlikuje najraskošnijom zbirkom neriješenih slučajeva iz toga krvavog žanra, što se tiče Hrvatske. Naposljetku, o trećoj hrpetini pod tepihom glavnog državnog odvjetnika, zaštiti radničkih i socijalnih prava, jasno piše nezavisni saborski zastupnik i nekadašnji sindikalist Dragutin Lesar, koji navodi kako je Bajić u svom posljednjem godišnjem izvještaju tek u jednoj rečenici spomenuo ukupno 193 kaznene prijave po članku 114. KZ-a, koji navodi četrnaest mogućih nedjela protiv radnika ili građanina, od nepoštivanja njegova prava na dnevni ili godišnji odmor do gaženja beneficija za nezaposlene ili rodilje.

Blagi pad broja te vrste kaznenih prijava kroz posljednjih pet godina Lesar tumači padom povjerenja radništva prema državi, zbog izostanka iole pravičnog efekta - od 2004. godine samo je jedna osoba osuđena na zatvorsku kaznu zbog povrede radničkih prava, dok više od pola upućenih prijava DORH odmah odbacuje. Govoreći o tome, Dragutin Lesar će eksplicitno naglasiti kako ga doista muče i korupcija i organizirani kriminal i ratni zločini, ali da kaznena djela iz članka 114. prepoznaje kao posebnu domenu svog interesa. A to trebamo ovdje izdvojiti jer je u tome gotovo očajnički usamljen, jer se danas više procesuiraju čak i najteža zlodjela iz gornjih skupina, negoli ona kontra radnika, te je politička podrška radništvu proporcionalna tome, ujedno kao uzrok i posljedica ukupnoga društvenog stanja.

Za uspostavu odnosa o kojem je tu riječ moramo detektirati više razloga i vinovnika, da bismo uopće došli do odgovora na krunsko retoričko pitanje svakog tematiziranja Mladena Bajića: zašto nema ni traga od alternative tomu državnom odvjetniku, ako već on sam nije spreman sudski goniti samog sebe zbog aktivno pričinjene štete na toj funkciji? Drugo ime kao prijedlog za novoga glavnog državnog odvjetnika nema ni SDP, koji se izričito protivi novome mandatu za Bajića, mada to čini daleko prekasno, i s karakteristično lošim osjećajem za društveno-politički trenutak. Uostalom, sad podršku Bajiću ne daje samo vladajuća koalicija s HDZ-om na vrhu, nego i dio oporbe, kao i Stipe Mesić, koji ga je donedavno znao oštro kritizirati - primjerice, upravo zbog Rončevićevih kamiona - dok je Ivo Josipović, njegov skori nasljednik na Pantovčaku, reklo bi se, suzdržan.

Lista pobornika Mladena Bajića tu se nipošto ne završava, jer moramo baciti pogled i preko granice, na onaj fluidni centar moći što ga nazivaju međunarodnom zajednicom, a koji je u ovom slučaju ponajviše utjelovljen Europskom Unijom i Haškim sudom. I njihov odnos prema Bajiću je pozitivan, jer već odavno više-manje primjerno surađuje s Haagom te uživa naklonost svojeg tamošnjeg kolege Sergea Brammertza. A to je dovoljno da "međunarodna zajednica" načelno podrži treći Bajićev mandat; način na koji je on do jučer vršio dužnost u okvirima same Hrvatske, i na koji to velikim dijelom još čini, glavnog haškog tužitelja ionako ne zanima, a vodstvu EU-a očito je prihvatljiv. I ono je sretno što čovjek, eto, radi - makar proradio tek "baš sad".

Hrvatska ne može u EU s Antom Gotovinom, dakle, ali može s Mladenom Bajićem. S tom vrstom uvoznog placeta, u Hrvatskoj se dalje može sve što se hoće. No, ako EU to i ne postavlja tako zbog nečijih osobnih interesa, ono su bar domaći nam političari skloni Bajiću, ne računamo li dio opozicije, najčešće upravo zbog privatnog interesa, a što je nerijetko znao biti u sukobu s javnim, onim za čiju su zaštitu ovlašteni. Tu valja tražiti motive njihove blagonaklonosti spram glavnog državnog odvjetnika, a ne u beznadno jeftinom opravdanju kako je Bajić odjednom radoholičarski prionuo na borbu s korupcijom koja odvlači milijarde kuna iz javnog u privatni posjed. Ovdje je razmeđe što dijeli političare i kapitaliste, te pripadajuće im interese, srušeno već u tranziciji, kroz prvobitnu akumulaciju, i to tako svojski kao da ga niti konstitucionalno nismo predvidjeli. Ovdje bi nužno pospremanje tako poremećenih relacija moralo zadobiti razmjere onoga mitskog iz Augijevih štala, e da bi naglo preusmjereni riječni tok otplavio i Bajića i najveći dio vlade, a kako se na istoj razini Markova trga nalazi Sabor, dalo bi se o istom trošku i njih pustiti nizvodno.

Ali, nemamo inicijalna sredstva za taj luksuz, pa ćemo se i ovaj put zadovoljiti suštinskom lakirovkom gdje će svaki lupež i ratni zločinac dolijati isključivo ukoliko Bajiću po novome, ili po restratificiranju političkog utjecaja nakon Sanadera, ne bude presudan za opstanak vlasti koja ga podržava, te njegov. Bajić je pritom sasvim nagodan tip, pokazuju nam to dva olimpijska ciklusa njegove blistave simbioze s korumpiranom vlašću, i ne treba sumnjati da će u svom srcu opet naći dosta mjesta za sve koji se pokažu dovoljno žilavima u internim previranjima HDZ-a i koalicije na vlasti. Još ćemo se mi nagledati trgovine pravosudnim ovlastima i političkom moći, i zadugo baš nikome neće biti moguće objasniti kako i zašto maknuti Mladena Bajića.