H-Alter
 Osam godina nakon slučaja Travno, identična se situacija događa u naselju Savica. Na dijelu prostora tamošnjeg središnjeg i jedinog uređenog javnog parka planira se izgradnja crkve za koju istovremeno ima mjesta na drugim lokacijama u naselju.

Logika gradske uprave bila je pronaći rješenje na način da se gradi na prvoj parceli iz koje se ne može izvući profit.

"Crkva da - u parku ne" bio je slogan građanske inicijative koja se 2005. godine, inicirana i predvođena stanovnicom Travnog Svjetlanom Lugar, pobunila protiv izgradnje ičega na integralnom prostoru tamošnjeg središnjeg parka. 

Da bi se shvatio razlog pobune, tj. odnos Parka Travno i najveće zgrade u Zagrebu i Hrvatskoj, potrebno je pojasniti urbanistički koncept naselja koje je projektirao Miroslav Kollenz, svojevremeno profesor na Katedri za urbanizam zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta.

Inicijativa za očuvanje parka i borbe protiv izgradnje ičega, pa tako i crkve, na prostoru parka, označila je početak vala otpora prostornim devastacijama karakterističnim za tranzicijski Zagreb. 

O tome arhitekt Nikša Božić piše: Kollenz je bio "vođen poetskim doživljajem prekosavske ravnice koju je u tim godinama (poslijeratnog razvoja) ubrzano osvajalo širenje Zagreba na jug. Nekadašnji pašnjaci i livade, isprekidani rukavcima Save ustupali su mjesto betonu i asfaltu, ujednačeno oblikovanim zgradama postavljenim u rigidnom geometrijskom sustavu. Autor je u svojoj urbanističkoj zamisli odlučio sačuvati dio memorije zatečenoga prostora u obliku velike slobodne livade, dok je urbanistički program (koji je tražio veliki broj stanovnika) ostvario koncentrirajući izgradnju na rubovima naselja. "Tratinčica" - kako je bio izvorni poetski naziv za zgradu kasnije nazvanu "Mamuticom" - bila je cijena koju je trebalo platiti da bi se sačuvalo komad nekadašnje zelene tratine u moru novozagrebačkog asfalta." Tako je nastao specifični odnos Mamutice i njenog parka, koji je s početkom 21. stoljeća dobio i crkvu.

Iz inicijative za očuvanje parka i borbe protiv izgradnje ičega, pa tako i crkve, na prostoru parka, proizašla je udruga Travno moj kvart koja je bitku za park u konačnici izgubila, ali je upravo njihova borba označila početak vala otpora prostornim devastacijama karakterističnim za tranzicijski Zagreb. Primjerice, inicijativa Pravo na grad uslijedila je nakon pobune u Travnom.

Slučaj Travno, odnosno izgradnja crkve na prostoru parka nije bio prvi ni jedini takav slučaj u Zagrebu - npr. crkva na Jarunu izgrađena je posred Parka prijateljstva koji danas više ne postoji tj. sveden je na istoimenu ulicu (Park prijateljstva nazvan je u čast svih gradova prijatelja Zagreba), ali je, gledajući s odmakom, poprimio određenu simboličku dimenziju.

savica-park.jpg savica-park.jpg

Danas, osam godina nakon slučaja Travno, identična situacija događa se u naselju Savica. Na dijelu prostora tamošnjeg središnjeg i jedinog uređenog javnog parka planira se izgradnja crkve iako za nju mjesta ima na alternativnoj lokaciji čime bi park sačuvao svoj prostorni integritet, a naselje dobilo crkvu.

Predmetni park u ovom trenutku još uvijek nema, niti je ikad imao službeno ime, a uskoro će biti imenovan u čast Marije Ružičke Strozzi, što je već u proceduri. Ime parka odabrano je s obzirom da su javne površine na Savici od (nepotrebnog) preimenovanja 1990-ih, umjesto Rose Luxemburg, Clare Zetkin itd, kako su se izvorno zvale od trenutka kada su izgrađene, preimenovane pretežno u čast osoba iz svijeta kazališta i opere, čime će skorašnje buduće ime parka nadopuniti i nadograditi postojeći nomenklaturni kontekst.

Početkom godine, za izgradnju crkve i (ponovno) uređenje (budućeg) parka Marije Ružičke Strozzi raspisan je javni natječaj koji je u tijeku. S planiranom izgradnjom crkve, baš kao i slučaju Travnog, i na Savici je sve legalno i sukladno GUP-u.
Prostor parka ima namjenu zelene površine - tematskog parka (Z4). Riječ je o prostorima na kojima je moguća izgradnja sportsko-rekreativnih, ali i vjerskih sadržaja, uz neka ograničenja koeficijenta izgrađenosti.

Dakle, osim samog izbora lokacije za crkvu, u čitavoj priči problematičan je i sam GUP koji za lokaciju koja bi trebala biti isključivo parkovna (Z1) dopušta tematsku izgradnju na zelenoj površini koja je odavno definirana i zaživjela kao javni park. Na takvim lokacijama vjerskim objektima jednostavno nije mjesto i to bi trebalo na taj način i regulirati. Pitanje se može postaviti i da li je, kada i zašto prostor prenamijenjen iz Z1 u Z4? Dakako, postavlja se i pitanje zašto bi se crkva uopće gradila na gradskom zemljištu? Izgradnja crkve, naime, nije javni interes kao što bi to bila izgradnja abulante ili škole koje su namijenjene svima.

Poštivanje javnog interesa pritom uopće ne mora biti u suprotnosti s interesima Crkve tj. tako bi moglo biti kada bi barem jedna strana zastupala interes javnosti, što je obaveza gradske uprave.

U konkretnom slučaju riječ je o planiranoj i nepotrebnoj devastaciji parka koja se vrlo lako mogla izbjeći odgovornijim pristupom u kojem bi na prvom mjestu bio interes Zagreba, a ne Crkve koja je, čini se, inzistirala na u naselju središnjoj lokaciji za crkvu.
Poštivanje javnog interesa pritom uopće ne mora biti u suprotnosti s interesima Crkve tj. tako bi moglo biti kada bi barem jedna strana zastupala interes javnosti, što je obaveza gradske uprave.

Činjenica je da za izgradnju crkve postoji volja i potreba vjernica i vjernika i to treba poštovati, no ta želja ne bi trebala biti ispunjavana nauštrb parka, već se može realizirati na alternativnoj lokciji u sklopu naselja.

No, logika gradske uprave bila je pronaći rješenje na način da se gradi na prvoj parceli iz koje se ne može izvući profit. U parku privatni investitori ne mogu graditi, ali Grad može, a druge gradske parcele u naselju na kojima je moguće graditi prodane su investitorima.

Tako je u tijeku i javni natječaj za poslovno-stambeni kompleks uz Prisavlje i Držićevu, čime će naselje Savica znatno povećati broj korisnika, a u tome će smislu i potreba za većim parkom biti nasumičnija. Sve to razlozi su zašto bi trebao biti imperativ park ne smanjivati uguravanjem ičega, pa tako ni crkve.

Problem, dakle, nije crkva kao takva, već gradnja u parku.

parkstrozzi_515.jpg

U promišljanjima mogućih rješenja valja spomenuti i svojevremenu ideju Fedora Kritovca koji je u nastojanju da se u naselju sačuva što veći broj zelenih površina tj. da se tamo gdje nema dovoljno slobodnog prostora crkva gradi u sklopu nekog budućeg objekta. Time crkva ne bi izgubila na vidljivosti ni kvaliteti prostora, a rješenje bi bilo i ekonomičnije po nizu parametara. Takav odgovorniji odnos građani svakako imaju pravo zahtjevati jer se Crkva u Hrvatskoj, na temelju tzv. Vatikanskih ugovora, dobrim dijelom financira javnim novcem svih građana i građanki, a ne samo vjernika i vjernica. Nadalje, takva praksa ne bi bila nikakva novina u Zagrebu budući da crkva postoji i u sklopu Zakladnog bloka u najjužem središtu grada gdje takav odnos funkcionira odlično.

No ako i uzmemo da Crkva inzistira na samostalnom objektu, crkva bi mogla biti izgrađena npr. u Lastovskoj ulici, a vrlo je važno istaknuti da je to i bila jedna od lokacija koje su promišljane. Takvim smještajem objekta park bi bio sačuvan u svom maksimumu, a manji bi problem bio i sa zvonjavom koja će u parku neminovno smetati stambenim objektima neposredno oko parka. Crkva u Lastovskoj bila bi ponešto izmaknuta od naselja te bi ujedno sam objekt crkve mogao poslužiti kao bukobran od Slavonske avenije. Ali takav scenarij nije usvojen.

Potpuno nerealno, nažalost, bilo bi i očekivati da se arhitekti ne odazovu na natječaj za crkvu koji je u tijeku. 

S raspisivanjem natječaja koji je u tijeku, organizirana je lokalna peticija koja nije protiv crkve, već je protiv gradnje u parku, a koja za sad nije polučila veću vidljivost i u tome smislu treba ohrabrenje aktera iz civilnog društva koji se i inače bave pitanjima (javnog) prostora. U postojećoj konstelaciji, aktivnu podršku zaštiti parka od gradskih zastupnika ili strukovnih udruženja potpuno je nerealno očekivati.

Potpuno nerealno, nažalost, bilo bi i očekivati da se arhitekti ne odazovu na natječaj za crkvu koji je u tijeku. Možda još gore je da natječaji koji nanose štetu javnom prostoru grada ne dožive osudu strukovnih organizacija, pa i društva u cjelini.
Jedina reakcija koja jest došla, ona je Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata zbog činjenice da u žiriranje za park nisu uključeni krajobrazni arhitekti (što u Zagrebu nije iznimka već pravilo), a ne zato što se gradi u parku.

A da pobune ne moraju uvijek biti uzaludne, pokazuje npr. slučaj kada su upravo građanski otpori spriječili izgradnju Obrtničkog doma na mjestu sportskih igrališta na Laništu, a dobar primjer "fleksibilnosti" gradske uprave je i svojevremeni natječaj za Arenu Zagreb koji je proveden za potpuno drugu lokaciju od one na kojoj je arena u konačnici, i po potpuno drugom projektu, izgrađena.
Ti slučajevi ukazuju da su zagrebačke urbanističke politike rezultat improvizacije, odnosno da (često) nisu uvjetovane strateškim planiranjem temeljenom na javnom interesu. Pritom je vrlo važno ukazati i da su takve prakse također velikim dijelom i rezultat negativne selekcije stručnoga kadra kao jedne od temeljnih odrednica zagrebačke gradske uprave. 

park_savica3.jpg

Dva navedena slučaja istovremeno mogu biti i pokazatelj kako s planiranom izgradnjom posred parka na Savici ništa nije gotovo ukoliko se građani organiziraju i pobune te u toj pobuni ustraju. No, ta pobuna mora, prije svega, biti kvartovska jer se tiče ljudi koji tamo žive. Utoliko je planiranu devastaciju parka Marije Ružičke Strozzi u ovom trenutku još uvijek moguće spriječiti i to na način da obje strane budu zadovoljne jer je veliki javni park i u interesu lokalnih građana-vjernika. Pritom ljudi koji urbanistički problem svaljuju na mržnju prema Crkvi su jednostavno zlonamjerni. Baš kao i u Travnom, npr. organizatori peticije jasno navode da su za izgradnju crkve, samo ne žele da se ona gradi u jedinom velikom parku u naselju.

Dva navedena slučaja istovremeno mogu biti i pokazatelj kako s planiranom izgradnjom posred parka na Savici ništa nije gotovo ukoliko se građani organiziraju i pobune te u toj pobuni ustraju. 

(Budući) park Marije Ružičke Strozzi krajobrazno je definiran prostor, s formiranim šetnicama, stablima i osnovnom komunalnom opremom, poput dječjeg igrališta koje je poklon grada Mainza Zagrebu. Mjesta krajobraznoj nadogradnji svakako ima, ponajviše u razradi biljnog materijala te dodatnih sadržaja u vidu komunalne opreme. Crkvu se može graditi drugdje, a park je samo jedan. Na Savici mjesta za druge parkove - nema. (Prostor južno od ulice Prisavlje namijenjen je za sportsko-rekreativni centar.)
Iz svega navedenog, čini se i da Zagrebu općenito treba nevladina organizacija koja bi se sustavno, možda i isključivo, bavila zagovaranjem i lobiranjem prenamjena zemljišta s ciljem očuvanja zelenih površina unutar urbanog tkiva grada. Na taj način zaštitile bi se neke od postojećih zelenih površina ali i zelenoj namjeni privele neke od njih koje to sada nisu, a trebale bi biti.

Općenito je za problematični način upravljanja Zagrebom vrlo indikativan recentni slučaj u kojem su s izmjenama GUP-a spriječene neke buduće devastacije i to kao posljedica angažmana civilnog društva, poput Zelene akcije.

Ono što se pritom ne ističe je činjenca da nikakvih velikih iskoraka nije bilo, već da su na inzistiranje i rad civilnih organizacije, stvari uglavnom vraćene na stanje koje je bilo onakvo kakvo je bilo prije nego ih je ista stranka koje je i danas na vlasti u Zagrebu izglasala. Prvo da bi omogućili devastacije, a potom da bi ih spriječili. Taj je podatak ključan u analizi rada zadnjeg saziva Gradske skupštine koja je, nominalno, napravila iskorak, ali je taj iskorak uvjetovan pritiskom i aktivnostima koje su došle s civilne scene.

U slučaju Savice gdje se na najavljenu devastaciju parka gotovo nitko nije oglasio, i gdje u ovom trenutku ne postoji značajnija građanska inicijativa koja bi se borila za park (a ne protiv crkve), postavlja se pitanje da li je ta bitka unaprijed izgubljena ili tek počinje?

Ključne riječi: urbanizam, zagreb, park
<
Vezane vijesti