Foto: t.o.Foto: t.o.Ivan Padjen, redoviti sveučilišni profesor prava: Pritisci EU i Njemačke na RH i Vlade RH na hrvatske sudove pružaju valjan temelj za nagađanja u rasponu od toga da je u predmetima Perković i Mustač svaki od hrvatskih pravosudnih organa otpravio svoju nadležnost samostalno po vlastitoj savjesti, do toga da su prividno nesuglasne odluke tri organa usklađena posljedica nevidljivog kompromisa na transnacionalnoj i nacionalnoj razini.

U stvari koja se mjesecima promovira kao prvorazredni nacionalni interes, u dva odvojena procesa, pred Županijskim sudom u Zagrebu i Županijskim sudom u Velikoj Gorici, u razmaku od nekoliko dana - dvije dijametralno suprotne presude. Na kraju, Vrhovni sud presuđuje da zastara po domaćem pravu nije razlog za odbijanje EU-uhidbenog naloga. Što se to ustvari zbiva s hrvatskim sudstvom?

Nije li vrh SKH, da se spasi od vrha SK Srbije krajem 1980-ih, poveo svoje podanike u HDZ te ih putem svojih doušnika potakao u krajnje rodoljublje, da bi ih tokom obrane od srpske agresije izdao, ukinuvši ono malo radničkog i društvenog samoupravljanja koje je ionako preko volje dopustio, te omogućivši vodećima komunističkim kadrovima da praktično besplatno privatiziraju društveno vlasništvo?

Ništa posebno u odnosu na čitavu zemlju i državu. Pravosuđe može otpravljati svoju funkciju samo ako su njegove odluke javno i jasno raspravljane od vodećih stručnjaka, a to je moguće samo ako javni mediji takvu raspravu potiču, omogućavaju i prenose. Dakako, mediji pri tom ne smiju ometati pravosuđe u ustanovljavanju činjeničnog stanja. Ne mogu ga ometati u nalaženju mjerodavnog prava, jer je načelo kontinentalnoevropskih prava da sud zna pravo. Upravo su pravna pitanja, počevši sa značenjem zastare, bila sporna u slučaju Perković i Mustač. No hrvatski su javni mediji o njima pitali ili nepravnike ili pravnike neposredno uključene u njihovo rješavanje, a rijetko neovisne pravne stručnjake. Odluku pak Vrhovnog suda u slučaju Perković prenijeli su novinari sami tako da to što je pisalo u nekima vodećim dnevnicima ne bi razumjeli, vjerujem, niti suci koji su odluku donijeli, iako potonji - kao što ću to za tili čas pokazati - imaju zamjernu sposobnost snalaženja u pravnim tekstovima.

Državno odvjetništvo, ne može, baš kao niti takvi organi drugih pravnih poredaka, kazneno goniti samo po načelu zakonitosti, po kojemu je dužno pokrenuti kazneni postupak kad god utemeljeno sumnja da je počinjeno kazneno djelo, nego samo ako slijedi i načelo svrsishodnosti. U svrhu ograničavanja državnoodvjetničke slobodne ocjene, u raspravama prije ustavnih promjena iz 2000. godine predloženo je i to da se u Hrvatskom saboru ustanovi odbor zastupnika i stručnjaka koji će ispitivati i ocjenjivati zašto DORH neke već zaključene slučajeve nije gonio. Takav bi naknadni nadzor potakao DORH da vlastitima općim mjerama unaprijed ograničava svoju slobodnu ocjenu, naročito onda kad je vrše županijska i općinska državna odvjetništva. U raspravama prije ustavnih promjena iz 2010. predloženo je i to da se, po uzoru na Italiju, svakome državnom odvjetniku i njegovom zamjeniku dade vlast da o predmetu iz svoje mjesne i stvarne nadležnosti samostalno odlučuje da li će pokrenuti ili obustaviti kazneni progon te koje će istražne radnje sam provesti ili tražiti od policije ili drugih organa da ih provedu. Upravo ta samostalnost omogućila je, primjerice, da u svakom trenutku nekoliko talijanskih javnih tužitelja goni Berlusconija. Nitko od nadležnih u Hrvatskoj nije niti jedan od tih ili drugih takvih prijedloga raspravio pa je tako DORH ostao djelovati u fikciji zakonitosti. Stoga ne iznenađuje da DORH nije uložio žalbu protiv odluke Županijskog suda u Velikoj Gorici kojom je odlučeno da Zdravko Mustač ne može biti predan Njemačkoj na suđenje uslijed zastare djela za koje ga Njemačka traži.

Rješenje Vrhovnog suda u vezi Josipa Perkovića pokazuje nesigurnost, pa time ostavlja dojam i da bi njemu i suprotne odluke koje su donijeli Županijski sud u Velikoj Gorici i DORH možda mogle biti ispravne, a dijelom pokazuje mogućnosti pritiska na pravosuđe

Vrhovni sud RH donio je u slučaju Perković Rješenje broj Kž-eun 2/14-5 od 17. 01.2014. (Vrhovni sud RH, Priopćenje za javnost od 21.01.2014;, koje je u svojemu glavnom dijelu gotovo školski jednostavno (iako je objavljeno jezično još nedotjerano): "...kada se radi o kaznenom djelu ubojstva (neovisno o pravnoj kvalifikaciji djela u našem Kaznenom zakonu), treba primijeniti odredbu članka 10. ZKPS-EU", tj. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije, NN91/10, 81/13, 124/13. "Taj članak određuje da se kod trideset dva kažnjiva djela navedenim u općim kategorijama, koja se nalaze na popisu navedene odredbe, ne ispituje dvostruka kažnjivost. To iz razloga, što je ova zakonska odredba u potpunom suglasju s odredbom člankom 2. stavkom 2. Okvirne odluke Vijeća o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica od...". No, nakon tako jasnoga, a i potpunog obrazloženja, Rješenje nastavlja "Tu je potrebno naglasiti..." pa na str. 3.-5. navodi razloge koji nisu pozitivni temelj Rješenja, a nisu označeni niti kao odgovor na razloge Perkovićeve žalbe (koju VSRH nije objavio), pa izgledaju kao poduka iz prava te nameću pitanje: kome? Da li javnosti ili pak Županijskom sudu u Velikoj Gorici i DORH-u koji su odlučili različito od Rješenja? Ili to Vrhovni sud samog sebe dodatno uvjerava u ispravnost vlastite odluke? Ma što bio točan odgovor, Rješenje pokazuje nesigurnost, pa time ostavlja dojam i da bi njemu i suprotne odluke koje su donijeli Županijski sud u Velikoj Gorici i DORH možda mogle biti ispravne, a dijelom pokazuje mogućnosti pritiska na pravosuđe.

Napokon, politički pritisci EU i Njemačke na RH i Vlade RH na hrvatske sudove te prosvjedi nekih sudaca protiv pritisaka bili su toliko snažni i glasni da pružaju valjan temelj za nagađanja u rasponu od toga da je u predmetima Perković i Mustač svaki od hrvatskih pravosudnih organa otpravio svoju nadležnost samostalno po vlastitoj savjesti, pa toga da je poneki od njih podlegao vanjskim pritiscima, do toga da su prividno nesuglasne odluke tri organa usklađena posljedica nevidljivog kompromisa na transnacionalnoj i nacionalnoj razini. Ako je posljednje slučaj, teške riječi koje još uvijek kruže medijima, predstava su za dokone promatrače ili pak čudo pravne naive.

Godinama smo se nadali da će proces ulaska Hrvatske u EU za rezultat imati, između ostaloga, i stručno, ažurno sudstvo, koje će suditi u skladu sa zakonima, a koji će opet svi zajedno činiti sustav, dobro usklađen s načelima vladavine prava. Perković, sada je izvjesno, ide u Njemačku, a Mustač zasad ne. To ukazuje na zabrinjavajuće odsustvo pravne izvjesnosti / sigurnosti?

Stalna je nepremostiva teškoća hrvatskog pravosuđa, kao i manje ili više svega ostalog - od poljoprivrede do školstva - da treba nadoknaditi velik zaostatak za zapadnom Evropom koji se povećava i uslijed njezinoga bržeg razvoja

Zahvaljujući utjecaju EU, hrvatsko pravosuđe a time i pravni sistem doista su u značajnoj mjeri unaprijeđeni: mnogo je bolje pravno informiranje, smanjeni su zaostaci, ubrzani postupci, priprema se integracija sudova radi daljnjeg ubrzanja postupaka. No neke su dobre promjene neprovedive. Najvažnija je sudska kontrola uprave. Uprava je u mnogo gorem stanju od pravosuđa, počevši s tim da je središnja državna uprava gotovo potpuno znanstveno neistražena, od kad postoji. Stoga bi sudskom kontrolom mogla biti barem malo, ali značajno, unaprijeđena. U tu svrhu ustanovljena su četiri prvostupanjska upravna suda, no nema novca da budu popunjena propisanim brojem sudaca. Stoga ti sudovi od kad su otvoreni gomilaju zaostatke. Stalna je nepremostiva teškoća hrvatskog pravosuđa, kao i manje ili više svega ostalog - od poljoprivrede do školstva - da treba nadoknaditi velik zaostatak za zapadnom Evropom koji se povećava i uslijed njezinoga bržeg razvoja. Dodatna je teškoća samo naoko premostiva, a to je politika Hrvatskog sabora da svojim zakonodavstvom više ruši nego gradi pravni poredak. Njemačka živi po načelu "Novi zakon smije se donijeti samo kad je to apsolutno nužno, a tako je samo kad si ne možemo zamisliti da živimo bez novog zakona". Donedavni visoki dužnosnik Sabora hvalio se brojem novih zakona koje je donio. Samoobmana je da su svi bili nužni radi pristupanja EU. Još gore od toga, gotovo svi se zakoni donose po skraćenom postupku, čime se izigrava smisao, tj. svrha zakonodavca kao demokratskog organa. Najgore, po osviještenoj i obznanjenoj zakonodavnoj praksi samog Sabora, čim se prijedlogom promjene zakona predlaže izmjena više od jedne trećine postojećeg zakona donosi se potpuno novi zakon, u pravilu s potpuno novom sistematikom. S obzirom na to da je zakon samo, slikovito rečeno, filter ili katalizator između, s jedne strane, dotadanje sudske (a nerijetko i poslovne i/ili upravne) prakse i, s druge, doktrine, koja je dobrim dijelom nataložena ali pročišćena i sistematizirana praksa, donošenjem potpuno novog zakona ta se veza između prakse i doktrine briše pa pravo u odnosima uređenima novim zakonom počinje iznova, kao da ga ranije nije niti bilo. Upravo to se, s kobnim posljedicama, sprema novim Obiteljskim zakonom. Koja to zemlja na svijetu, osim Hrvatske, ima potrebu da u petnaest godina tri puta donese novi Obiteljski zakon?

Koliko je takvo stanje posljedica političkih mjera koje je HDZ još devedesetih godina provodio u sudstvu, a koliko je u korijenu problema neadekvatan rad pravnih fakulteta, ili nešto treće...?

Politika Hrvatskog sabora je da svojim zakonodavstvom više ruši nego gradi pravni poredak

To treće je najvažnije. Kao što je to zapaženo već u antici, a ponovio je Rousseau, ustav je to što je zapisano u srcima ljudi. Da se to što je u srcima doista promijenilo, tj. ustalilo, svatko će primijetiti kad i naši građani, pa makar ih je samo dvoje, stanu, kao u Velikoj Britaniji, u red zato da dočekaju autobus, tramvaj ili vlak. Činjenica da danas tako ne stoje ne pokazuje to da su zaostali, zli, glupi ili ludi, nego to da znaju da im malo što u društvenom poretku jamči da će se vozilo koje čekaju doista pojaviti, nekmoli da će u njemu i za njih biti mjesta, makar stajaćih. I to ne toliko zbog oskudnosti dobara koliko zbog stalnih promjena voznog reda.

Kaos koji je HDZ unio u pravosuđe treba mjeriti i prirodom poretka koji je postojao prije HDZ-a. Kao što je to pokazalo jedno od rijetkih empirijskih istraživanja političkog sistema u socijalističkoj Jugoslaviji, a to je ono koje su oko 1988. u Gradu Zagrebu kao predmetu proveli Eugen Pusić i suradnici, Partija, tj. SK, kadrovskim komisijama SSRN-a temeljito je provjeravala osam od deset kandidata za pravosudne dužnosnike, a samo četiri od deset kandidata za načelnike gradske uprave. HDZ je taj nadzor nad pravosuđem u devedesetima pojačao, jer je to bilo vrijeme prevrata. No HDZ je, protivno raširenim glasinama, promijenio malen broj sudaca, barem u Zagrebu, a mijenjao je uglavnom tužioce. Pritom je ne mali broj smijenjenih pravosudnih dužnosnika zbrinuo, neke čak bolje, u javnom bilježništvu, a drugi su se sasvim dobro snašli u odvjetništvu.

Ustav je to što je zapisano u srcima ljudi. Da se to što je u srcima doista promijenilo, tj. ustalilo, svatko će primijetiti kad i naši građani, pa makar ih je samo dvoje, stanu, kao u Velikoj Britaniji, u red zato da dočekaju autobus, tramvaj ili vlak

Najosjetljivije je pravno obrazovanje. Wilhelm Wundt, osnivač znanstvene psihologije, prije gotovo stoljeće i pol bio je kazao: pravna znanost je jedna od najjednostavnijih znanosti, no u ne dalekoj budućnosti postat će jedna od najsloženijih. U međuvremenu je postala. Stoga bi vodeći hrvatski pravnik trebao dobiti još bolju naobrazbu u temeljnima društvenim znanostima od one koju je nekada nudio Pravni fakultet u Zagrebu, u kojemu su najstariji nastavni predmeti politička ekonomija, javne financije, statistika (što je bio naziv za poredbeni studij političkih vladavina) i sociologija, prva u K.u K. sveučilištima te, nakratko, psihologija. Trebao bi naizust naučiti doktrine građanskog prava od nekoliko tisuća stranica, jer su one pravniku to što je liječniku interna medicina. No trebao bi naučiti i pravo govoriti i pisati tako kao što danas hrvatski studenti stranih jezika nauče govoriti i pisati te jezike - što se niti od njih prije sedamdeset godina nije očekivalo, baš kao niti od studenata prava.

Šok bi trebala izazivati - a, zanimljivo, ne izaziva - činjenica da već skoro četvrt stoljeća gotovo čitava hrvatska javnost, drži da se 1990. dogodila epohalna promjena u hrvatskoj politici, počevši s tim da je raskinuto s komunizmom i da je nastala hrvatska država

No, čak da u Hrvatskoj ima dovoljno nastavnika koji su u stanju i još k tome voljni ponuditi tako raznoliku, a povezanu nastavu, ostalo bi otvorenim pitanje u kojoj mjeri je socijalno prihvatljivo da pravo postane mnogo zahtjevnijim studijem, koji je dostupan samo najbolje obrazovanima, a to su u pravilu djeca najobrazovanijih i najimućnijih roditelja. Studij prava ne samo u Hrvatskoj i srednjeevropskim uzorima koje slijedi nego i u Harvard Law School, koja je najvažniji uzor sveučilišne pravne škole u čitavoj Sjevernoj Americi, sličan je mogućnostima koje je nudila carska služba u tisuću ili više godina kineske povijesti: i seljački sin mogao je tim putem napredovati do carskog kancelara. Koliko je to važno ne samo za socijalnu strukturu nego i za svakodnevno pravosuđenje oslikava suđenje vlasniku Ivanečkih ugljenokopa neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kako ga je opisao prof. Siniša Triva, koji ga je pratio kao sudski vježbenik. Javno tužilaštvo teretilo je vlasnika za suradnju s okupatorom koja se sastojala u tom da je proizvodio ugljen, koji je pokretao generatore, koji su proizvodili struju, koja je pokretala zagrebačke tramvaje, kojima su se vozili okupatorski vojnici. Predsjednik sudskog vijeća, po struci radnik koji je bio sekretar ćelije Komunističke Partije u današnjem Gredelju, odbio je optužnicu kao nategnutu. Potom je predmet predan na suđenje doktoru prava čiji su otac i djed bili doktori prava, a taj je optužnicu prihvatio.

U nedavnom intervjuu istaknuli ste kao problem odsustvo prava na pristup informacijama koje se odnose na sudsku praksu. Zašto bi prvostupanjske presude trebale biti redovito objavljivane?

Nekoliko desetaka tisuća izabranih presuda Općinskoga građanskoga suda u Zagrebu koje su odlučene i od Županijskog suda u Zagrebu a neke i od Vrhovnog suda RH, trebaju biti odmah učinjene dostupnima javnosti, ili barem stručnoj javnosti (odvjetnicima, pravnim znanstvenicima i studentima prava) zbog toga što su dostupne sucima putem portala Udruge hrvatskih sudaca. Time suci imaju pred strankama i njihovim odvjetnicima nedopustivu spoznajnu prednost, koja podsjeća na Kafkin proces, u kojemu je sud metafora Jobovoga Boga Nedokučivog. Ne govoreći o prednosti koju pritom ima i nemali broj odvjetnika u braku sa sucima - o čijim prednostima se inače u Hrvatskoj ne govori. Mnogo važnije, pravo nije moguće naučiti bez analize prvostupanjskih sudskih odluka, čija je zadaća da ustanove i činjenično stanje. Njihov pravni značaj pokazuje latinska maksima čiji je smisao da je poznavanje činjenica, čak i bez poznavanja zakona, dovoljno za donošenje presude. Još važnije, objava prvostupanjskih sudskih odluka (dakako, bez podataka o imenima i drugima strogo osobnim značajkama stranaka) omogućila bi da budu analizirane od drugih pravnika pa time utjecala na povišenje kakvoće ne samo budućih presuda nego i cjelokupnog pravosuđenja.

Kako biste prokomentirali odnos aktualne vlasti (na čijem je čelu pravnik, kao predsjednik Vlade i stranke koja ima većinu u parlamentu) prema pravu? Ne čini li se da ga prečesto ignorira - recimo, stavom da Sabor može ne uvažiti inicijativu za referendum U ime obitelji, ili uvođenjem (protuustvne) radne obaveze liječnicima u štrajku - što god mi mislili o svjetonazoru za koji se zalaže U ime obitelji ili o političkoj pozadini vodstva liječničkog sindikata?

SDP se predstavlja kao lijevi i liberalni nasljednik Saveza komunista, ali bez približno valjanih razloga. Bez njih SDP je kao liberalni nasljednik SK po vlastitim mjerilima kapitalistička, tj. desna, a ne lijeva stranka

Jugoslavenski komunisti poveli su svoje seljake i radnike 1941. u narodnooslobodilačku borbu, da bi potom seljake po već prokušanom obrascu izdali, a izdali bi i ono malo radnika da jugoslavenski komunisti nisu morali, spašavajući se od sovjetskih, pridobiti svoje radnike dajući im nešto samoupravljanja

Vlada može savladati ekonomsku krizu samo, šahovski rečeno, gambitom, tj. žrtvovanjem jedne ili dvije figure zato da bi preostale razvila u nezaustavljivi borbeni raspored, npr. smanjenjem javnih troškova za poticaje gospodarstvu zato da bi se smanjenjem državnog proračuna potakla privatna ulaganja. Umjesto toga, sadašnja vlada pokušava igrati nekonvencionalni šah, i to čak ne takav u kojemu bi ploču rastegla na 10x10 polja, nego onaj u kojemu ploča ima samo dvije beskonačno dugačke stranice, na kojoj protiv zamišljenog protivnika s neprozirnom matematskom profinjenošču i blagim štihom autizma u predasima između svojih dugogodišnjih partija igra velemajstor dopisnog šaha. Po prilici takav učinak imaju vladina protuustavna nastojanja mijenjanja svjetonazorskih pretpostavki hrvatskoga ustavnog poretka nametanjem zdravstvenog i građanskog odgoja, obezvređivanjem konvencionalnog braka i obitelji ili podvrgavanjem humanističkih i društvenih znanosti mjerilima prirodnih. Istina je da dugotrajna gospodarska kriza može biti savladana samo na taj način da vlada rutinski pragmatizam, koji je primjeren liberalnoj demokraciji u vrijeme socijalnog mira, zamijeni pokušajima i pogreškama, koje je moguće povezati i ocjenjivati samo unutar velike društvene teorije, kakve su odbačene jer su nedokazive, a zavodljive. No vlada si ne smije dopustiti da prihvaćajući provizorno takvu teoriju, a pogotovo ako je niti nije prihvatila ili osvijestila, podlegne porivu za religijom, tj. izmišljanjem svetog, pa makar to bio prividno svjetovni svjetonazor. Ne samo svjetonazori, nego i filozofije, pravno su jednako uređeni kao i religije, jer svi pokušavaju - durkheimovski rečeno - objasniti tajne veze što ljude povezuju u zajednicu. Moderni pravni poredak ne može, doduše, postojati bez minimuma javnog morala, koji i sam neizbježno ima minimalni religijski sadržaj. No taj, ako i nije zajednički svim svjetonazorima i religijama obuhvaćenima poretkom, može biti temeljem poretka samo ako nije toliko jednostran da neke stalno izaziva na prevrat - kao što to svjetonazor ispovijedan od današnje hrvatske vlade stalno izaziva većinu građana RH.

SDP je sam sebe predodredio na prevratništvo time što nije izgradio svoj identitet, jer nema integritet. Samo budala uvijek misli i radi isto. Pametnoga odlikuje integritet, tj. da se mijenja zbog valjanih razloga. SDP se predstavlja kao lijevi i liberalni nasljednik Saveza komunista, ali bez približno valjanih razloga. Bez njih SDP je kao liberalni nasljednik SK po vlastitim mjerilima kapitalistička, tj. desna, a ne lijeva stranka. Ako je kapitalistička, treba priznati da je to što je radio od Kongresa ujedinjenja 1919. do 1990. bilo toliko promašeno koliko u 16. stoljeću seljački ratovi za stare pravice, tj. naturalne rente umjesto novčanih, primjerenih kapitalizmu. Ako je i danas kritičan spram kapitalizma, treba pokazati zašto i kako. Ako je s valjanim razlozima postao politički liberalan, treba razotkrivati zločine koje je počinio SK, a ne ih umanjivati ili čak prikrivati te štititi njihove počinioce. A pogotovo treba biti tolerantan spram današnjih neistomišljenika ili ih barem pustiti da odgajaju svoju djecu kako drže potrebnim, dotle dok time ne vrijeđaju javni moral.

Pomanjkanje integriteta današnjega SDP ne sudim po izvanjskima, njemu stranim mjerilima, nego po nastojanjima onih članova SDP-a koji nastoje procijeniti što je to SDP bio te može i treba biti. Današnje vodstvo SDP-a, umjesto da omogući takve svoje članove i potakne druge da takvima postanu, traži i dobiva podršku politički korektnih. To su oni koji vrhuncem emancipacije drže zamjenu plemenske pripadnosti suverenošću pojedinca. Potonja je moguća samo u šahu s dvije beskonačne strane. No u njemu, jer nema granica, ne može biti niti građana. Građaninom može biti samo onaj koji je u stanju svoju slobodu ostvarivati kao pripadnik konkurentnih skupina, od obiteljske, svjetonazorske, poslovne i stranačke do lokalne, nacionalne, transnacionalne i internacionalne.

Stvar dodatno otežava činjenica da niti Ustavni sud nema u javnosti osobiti kredibilitet. Znamo da se od 1999. godine njegovi članovi i članice prečesto imenuju iz redova političkih stranaka - da ne ulazimo u razdoblje vladavine Franje Tuđmana.

Koja to zemlja na svijetu, osim Hrvatske, ima potrebu da u petnaest godina tri puta donese novi Obiteljski zakon?

Sve je pravosuđe i političko. Još je Aristotel pokazao da se krivično pravosuđe ne ravna samo po načelu "oko za oko", nego i po statusu počinioca i statusu žrtve. Ustavni sud RH ukinuo je, iz političkih ali pravno valjanih razloga, odluku Vrhovnog suda RH po kojoj banka kao vjerovnik radi namirenja svoje tražbine ima pravo na prodaju nekretnine koja je trebala biti upisana na ime oba bračna druga, a upisana je samo na ime supruga. Glavna nadležnost svakoga ustavnog suda, a to je ocjena ustavnosti zakona i drugih propisa, gotovo je isključivo ispravljanje diobene pravednosti, kojom se raspodjeljuju javna dobra i javni tereti među pripadnike političke zajednice. Takva dioba samo je središte politike.

Zbog toga, suci ustavnih sudova redovito se imenuju prvenstveno po političkim mjerilima. Međutim, trebaju ispunjavati zahtjevne stručne uvjete. Iskustvo Vrhovnog suda Japana, koji ima pretežno ustavnu nadležnost, pokazuje da je najbolje djelovao kad se sastojao od po tri političara, suca i profesora. Ne mogu procijeniti kredibilitet sadašnjeg sastava Ustavnog suda RH. No, koliko mogu primijetiti, njegova je vjerodostojnost povećana, a ne smanjena, odlukama kojima je ukinuo određene mjere Vlade RH.

Vratimo se još malo Perkoviću i Mustaču. Šok izaziva činjenica da se radi o ljudima koji su 1990. godine automatski prešli iz, dosta opravdano ozloglašene, jugoslavenske obavještajne službe, u "obavještajnu zajednicu" nove hrvatske države, koja je trebala imati demokratski legitimitet. Iz vašeg rada "Vjera u narod bez vlasti i vlasništva: Crkvena šutnja 1961. - 1971. i glasnost 1990.-", objavljenog 2012. godine u časopisu "Politička misao", proizlazi da se ne bismo trebali previše čuditi?

Činjenica da ljudi u Hrvatskoj danas ne stoje u redu ne pokazuje da su zaostali, zli, glupi ili ludi, nego da znaju da im malo što u društvenom poretku jamči da će se vozilo koje čekaju doista pojaviti, nekmoli da će u njemu i za njih biti mjesta, makar stajaćih

Šok bi trebala izazivati - a, zanimljivo, ne izaziva - činjenica da već skoro četvrt stoljeća gotovo čitava hrvatska javnost, od jedne na drugu stranu ne samo političkognego i emocionalnog te intelektualnog spektra, tj. od uravnoteženih do neuravnoteženih i od razboritih do nerazboritih, drži da se 1990. dogodila epohalna promjena u hrvatskoj politici, počevši s tim da je raskinuto s komunizmom i da je nastala hrvatska država. Samo kad se tako vide zbivanja 1990. smisleno je govoriti o tom da je UDBA prešla Tuđmanu, da je nedugo nakon prvih višestranačkih izbora većina članova Saveza komunista prešla u HDZ, a samo manjina ostala u SKH/SDP-u, da je - najbolje od svega - već samom pobjedom HDZ-a na tim izborima nastala hrvatska država, što se čak obilježavalo tako da se taj dan slavio kao dan državnosti, a ne dan kad je RH prvi put u lipnju ili drugi put u listopadu 1991. proglasila neovisnost ili pak postigla internacionalno priznanje u zimi 1991.-92.

ivan-padjen-foto-to2.jpg ivan-padjen-foto-to2.jpg

Dakako da se dogodila promjena, no u jugoslavenskome komunističkom sistemu, kao i svakom totalitarnom sistemu, mogla se dogoditi ili izvana, kao što su Saveznici srušili Hitlerovu vladavinu i započeli denacifikaciju, koja je dovršena tek 1960.-ih, ili iznutra, kao što je to još 1953. za SSSR nakon Staljinove smrti pokazao Isaac Deutscher. U Jugoslaviji se dogodila pretežno iznutra, uz naknadnu vanjsku intervenciju SAD-a i njegovih saveznika. Nadalje, po samorazumijevanju komunizma njegovo zamiranje kao svjetskog procesa moralo je završiti u nacionalizmima, prvo ruskome pod prilikom prve zemlje socijalizma, potom jugoslavenskom (ali i rumunjskom, albanskom itd.) i, unutar Jugoslavije, srpskom, hrvatskom itd. Oni su i ustavno priznati 1974, štoviše, tada na račun srpskoga, da ne prevlada. Napokon, oni koji su pažljivo čitali i slušali Dušana Bilandžića mogli su saznati da je u to isto vrijeme u partijsko-državnom vrhu sazrio uvid da socijalizam nema budućnosti, ali da će pripadnici tog vrha to što su namrli ostaviti svojoj djeci i unucima.

Oni koji drže da imaju pravo na duhovnu potporu u vojnoj i redarstvenoj službi mogli bi se pitati je li opravdano da vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga nema pravno sredstvo da spriječi vojnog ordinarija tih istih snaga da daje političke izjave protivne politici RH

U svjetlu tih činjenica, teško je izbjeći zaključak da je Savez komunista Hrvatske postupio po sljedećemu već ustaljenom obrascu: ruski boljševici poveli su svoje seljake i radnike u prvu socijalističku revoluciju 1917, da bi potom seljake (koji su tražili da im se podijeli zemlja) potpuno, a radnike (koji su okusili početke samoupravljanja) uglavnom izdali; jugoslavenski komunisti poveli su svoje seljake i radnike u narodnooslobodilačku borbu 1941., da bi potom seljake po već prokušanom obrascu izdali, a izdali bi i ono malo radnika da jugoslavenski komunisti nisu morali, spašavajući se od sovjetskih, pridobiti svoje radnike dajući im nešto samoupravljanja; Tito je, da se spasi od "sukarnizacije" od strane vrha SK Srbije, zatražio pomoć vrha SKH, koji je 1970. poveo svoje podanike u "Hrvatsko proljeće" da bi ih - pogotovo nakon što je Tito putem svojih doušnika potakao "hrvatske proljećare" u krajnje rodoljublje 1971. - izdali, baš kao što je netom prije toga Tito izdao vođe SKH kao svoj ulog u smjenjivanju vrha SK Srbije. Nije li, po tom istom obrascu, vrh SKH, da se spasi od vrha SK Srbije krajem 1980.-ih, poveo svoje podanike u HDZ te ih putem svojih doušnika potakao u krajnje rodoljublje (koje je bilo ne samo suvišno nego i štetno, jer se za obranu RH tražilo domoljublje), da bi ih tokom obrane od srpske agresije izdao, ukinuvši ono malo radničkog i društvenog samoupravljanja koje je ionako preko volje dopustio te omogućivši vodećima komunističkim kadrovima da praktično besplatno privatiziraju društveno vlasništvo? A da je kojim slučajem RH izgubila rat, ne bi ti isti kadrovi hrvatske rodoljube koji su ginuli po bojišnicama izdali u ime novoiskovanog bratstva i jedinstva?

Teško da hrvatski rodoljubi mogu pozitivno odgovoriti na ta pitanja, jer nije lako priznati da su bili u pravu, ali ne baš i razboriti, jer su toliko toga radili radi krive stvari (rodoljublja umjesto domoljublja), a na kraju još i toliko toga izgubili. Nije lako niti Crkvi u Hrvata, kako se nazivala u vrijeme kad je podrška njezinih vjernika HDZ-u bila to veća što su bili veći vjernici. Nije lako priznati da je bila ne samo u pravu nego i razborita jer je sve radila radi prave stvari (toga što je tražila i od prve i od druge Jugoslavije) pa je to na kraju zahvaljujući HDZ-u dobila (akoprem ne još i svu imovinu čiji povrat očekuje). Mnogo je lakše proglasiti da je neovisna i samostalna RH djelo Hrvata i katolika u koje su se udbaši nepozvani uvukli, ali se i to predajom udbaša Njemačkoj rješava.

Nekoliko desetaka tisuća izabranih presuda Općinskoga građanskoga suda u Zagrebu koje su odlučene i od Županijskog suda u Zagrebu a neke i od Vrhovnog suda RH, trebaju biti odmah učinjene dostupnima javnosti, ili barem stručnoj javnosti

U nedavnom intervjuu Novom listu predbacili ste SDP-HNS-ovoj vladi da se tako neprijazno odnosi prema Crkvi, "kao da je od nje potplaćena da pokaže da je Crkva u pravu kad se ne zadovoljava pravnim položajem koji joj u Hrvatskoj jamči opće internacionalno pravo i hrvatsko ustavno pravo". Međutim, postoje i drugačiji indikatori, koji ukazuju na to da Crkva za SDP-HNS-ove vlade dobiva čak i povlastice koje proširuju sadržaj konkordata. Recimo, novi Zakon o računovodstvu neprofitnih organizacija izuzima vjerske neprofitne organizacije iz "financijske transparentnosti". Ili, H-Alterov suradnik Boris Knežević argumentira da Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima utanačuje da "Republika Hrvatska priznaje i jamči katoličkoj crkvi pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u zatvorima, bolnicama, lječilištima" itd, ali ističe da jamčenje prava na dušobrižništvo ne podrazumijeva nužno i obvezu financiranja svećenika koji to obavljaju.

Teško je da bilo koji zakon od "financijske transparentnosti" izuzima bilo kog subjekta čije poslovanje uređuje, jer bi to bilo protivno svrsi takvog zakona. To vrijedi i za Nacrt zakona o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija, koji, koliko sam uspio ustanoviti pregledavajući Narodne novine, još nije donesen.

Primjer koji navodite, pretpostavljam zbog toga što se pojavljuje u javnosti, pokazuje dubinu javnih nesporazuma o odnosima države i vjerskih zajednica u RH. Zagovornici vjerskih zajednica ne vide problem u opsegu i načinu državne pomoći vjerskim zajednicama, koja je propisana čl. 41. st.2. Ustava i konkretizirana ugovorima između Svete Stolice i RH te između Vlade RH i svih većih vjerskih zajednica koje su takve ugovore htjele zaključiti. Kritičari takve pomoći nalaze, kao da taj ustavni propis ne postoji, da država nije dovoljno ili nije uopće revna u ograničavanju vjerskih zajednica. Umjesto da su toliko međusobno isključivi, ne bi bilo zgorega da i jedni i drugi ispitaju zašto RH ne vodi dovoljno podrobnu evidenciju svoje financijske i druge imovinske pomoći vjerskim zajednicama.

Suci imaju pred strankama i njihovim odvjetnicima nedopustivu spoznajnu prednost, koja podsjeća na Kafkin proces, u kojemu je sud metafora Jobovoga Boga Nedokučivog

Dovoljno je pogledati Državni proračun RH za 2013. s projekcijama za 2014. i 2015., NN 145/13, koji predviđa prihode od oko 110 milijardi i rashode od oko 125 milijardi kuna te navodi da Ministarstvo financija, treba dati potpore vjerskim zajednicama u visini od oko 392 milijuna kuna, od toga na temelju međunarodnih sporazuma sa Svetom Stolicom - očito Katoličkoj Crkvi - oko 289 milijuna, zaostatke na istom temelju 70 milijuna, naknadu pravnim osobama Katoličke Crkve za oduzetu imovinu oko 16 milijuna i poticaje drugim vjerskim zajednicama na temelju ugovora koje su zaključile s Vladom RH 17 milijuna. U proračunu Ministarstva kulture postoji stavka "Kultura, religija, sport", no bez bilo koje podrobnosti glede religije. U proračunu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta navodi se glede vjerskih zajednica samo potpora Hrvatskome katoličkom sveučilištu u iznosu od oko 8,5 milijuna kuna.

Neprozirnost proračuna RH potakla je nagađanja o razmjerima proračunskih davanja Katoličkoj Crkvi. Boris Knežević je na H-Alteru procijenio da plaće nastavnicima katoličkog vjeronauka u javnim školama, zajedno s gore navedenim iznosima, povećava potpore RH Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj na jednu milijardu kuna. Kritika te procjene povećava gore navedene iznose plaćama nastavnika katoličkog vjeronauka za 188 milijuna kuna, tj. na ukupno oko 500 milijuna kuna. Taj je iznos - koji ne uključuje potpore RH Katoličkoj Crkvi za posebne namjene kao što je to popravak vjerskih objekata koji su i spomenici kulture - jednak iznosu oko 20 posto državnog proračuna za srednje i visoko obrazovanje.

Smatrate li da su konkordatima na Crkvu prenesene neke javne ovlasti - poput sklapanja brakova ili vjerskog rada u javnim ustanovama od škole do vojske i policije?

Sasvim je u neskladu s duhom vremena, u kojemu je najveći dio kapitala anoniman, očekivati da vjerske zajednice ili druge nedobitne ustanove posluju prozirno ili makar javno. No to niti nije bilo ikada važno u pogledu Katoličke Crkve

Svrha je konkordata da se Crkvi preda ili prizna vlast da uređuje određene društvene odnose koje država - moderna, dakako - inače nastoji podvrgnuti svojoj vlasti. Onaj tko drži da je takva dioba vrijedna propitivanja, trebao bi pomnije nego što se to uobičajeno čini izučiti pravne podrobnosti problema. S jedne strane, neki kritičari svjetovnopravnih učinaka crkvenog braka možda bi se mogli pitati ne samo o tom u kojemu je odnosu njihovo nisko vrednovanje konvencionalnog braka s njihovim zalaganjem da se pravo na zaključivanje tako malo vrijedne ustanove prizna kao temeljno ljudsko pravo, nego i o tom tko je sve diskriminiran kad to pravo nije tako priznato. To zbog toga što su u posljednjih najmanje šest desetljeća fizičke i pravne osobe pravno izjednačene u svemu osim u tom u čemu po prirodi stvari ne mogu biti izjednačene, pa je stoga referendum od 1. prosinca diskriminirao i pravne osobe. S druge strane, oni koji drže da imaju pravo na duhovnu potporu u vojnoj i redarstvenoj službi mogli bi se pitati da li je opravdano i to da vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga nema pravno sredstvo da spriječi vojnog ordinarija tih istih snaga da daje političke izjave protivne politici RH.

Kakav je odnos Crkve prema javnosti? Bi li i na nju trebala primjenjivati obveza transparentnosti?  

Već sam izraz transparentnost, umjesto ustaljenog javnost ili prijevoda prozirnost, koji uključuje potrebu da se pokaže u čemu je prozirnost zahtjevnija od uobičajene javnosti, pokazuje da nisu dobra vremena za javnost poslova od interesa javnosti. Sasvim je u neskladu s duhom vremena, u kojemu je najveći dio kapitala anoniman, očekivati da vjerske zajednice ili druge nedobitne ustanove posluju prozirno ili makar javno. No to niti nije bilo ikada važno u pogledu Katoličke Crkve, jer je to najstarija politička institucija Zapada s internacionalnopravnim subjektivitetom države i najstarijom evropskom diplomacijom, koja već zbog toga uživa pravo na tajnost, uključujući tajnost komunikacija između Svete Stolice i mjesnih crkava. To ne može biti drugačije, pa stoga niti problem. Teškoća je u tom da malo tko od hrvatskih katoličkih vjernika primjećuje da je Crkva, uz to što je to što jest, još i politička institucija koja je nasljednica najvećega evropskog carstva.


Članak je objavljen u okviru projekta Udruge za nezavisnu medijsku kulturu Pravo novinara na pristup informacijama, koji financira Balkan Trust for Democracy.

<
Vezane vijesti