Najglasnijim Ganićevim braniteljima, naročito onima na pozicijama političke moći, bolje bi bilo da se upitaju o stupnju vlastite krivice za situaciju u kojoj se našao njihov branjenik

 

U ovim martovskim danima 2010. godine, kad događaji zgusnutošću podsjećaju na rane devedesete godine prošlog stoljeća, čitam knjigu Sabrine P. Ramet "Balkan Babel" s podnaslovom "Raspad Jugoslavije od Titove smrti do pada Miloševića". U prvom dijelu knjige u poglavlju "Bratstvo i nejedinstvo", postoji potpoglavlje s naslovom "Posljednja šansa?" koje započinje ovako: "Jedno od najvećih 'šta bi bilo, da je bilo' pitanja u istoriji južnih Slavena vezano je za deveti mart 1991. godine, kad je više od 40.000 srpskih demonstranata, uglavnom simpatizera opozicionog SPO-a kojeg je predvodio Vuk Drašković, izišlo na beogradske ulice tražeći da Milošević odstupi.

Šta bi bilo da su uspjeli u svojoj namjeri? Šta bi bilo da su ovi protesti združili lidere iz ostalih republika? Šta bi bilo da je Milošević oboren? Da li je bilo moguće izbjeći rat? Ili su mržnje već bile dosegle tačku usijanja, a ostali lideri (poput Borisava Jovića, Milana Babića i Radovana Karadžića) odveć posvećeni borbi za Veliku Srbiju da bi rušenje Miloševića u posljednjem momentu napravilo ikakvu razliku. Milošević, međutim, nije bio spreman odstupiti zbog uličnih demonstracija, makar je i sam koristio tu taktiku u rušenju nenacionalističkih rukovodstava u Novom Sadu, Titogradu i Prištini..." Rametova kasnije podsjeća na tenkove JNA koji su razbili demonstracije i nastavlja s pričom o ratu koji je uslijedio.

Tačno je devetnaest godina prošlo od tog devetog marta, desilo se sve što se desilo, a pitanja koja je prije koju godinu u svojoj knjizi postavila profesorica Ramet su, naravno, akademski i istorijski legitimna, ali u praktičnom smislu irelevantna. Eventualni odgovori na njih spadaju u ono što se na engleskom jeziku naziva counterfactual history i što je često bliže književnosti i filmu negoli nauci. Slična tehnika zna biti zahvalna i za nepretenciozne a zgodne novinske tekstove poput onog iz jučerašnje sportske rubrike zagrebačkog Jutarnjeg lista u kojem se pokušava odgovoriti na pitanje šta bi se desilo u deset čuvenih fubalskih utakmica da su sudije, kao što nisu, imali pomoć kamera. To, kažem, može biti zanimljivo, ali je kad su ozbiljne stvari u pitanju, vrlo je opasno predugo plakati nad poslovičnim prolivenim mlijekom.

Sindrom "naknadne pameti" ukazuje se ovih dana u svoj svojoj raskošnosti povodom londonskog hapšenja Ejupa Ganića. Eh, da smo samo mi sami na vrijeme adaktirali slučaj Dobrovoljačka, ovo se ne bi dešavalo, čuje se često ovih dana, i to od onih koje ritam nacionalnih bubnjeva nije posve lišio sluha za realnost. Oni drugi iznova variraju žvake o "perfidnoj engleskoj politici", o "tradicionalnom englesko-srpskom prijateljstvu", a stvar kulminira u farsičnim ocjenama "kako sve što dolazi iz Engleske - smrdi".

Velike bošnjačke eksperte, akademike i intelektualce, britanski je ministar Chris Bryant ovih dana čak morao podsjetiti i na ono što bi trebao znati svaki gimnazijalac koji je makar u prolazu čuo za Montesquieua rekavši kako je u Velikoj Britaniji, kao i u svim pravim demokratijama uostalom, pravosuđe potpuno nezavisno od vlade ili političkog utjecaja. U tom smislu su sve demonstracije pred britanskom i svim drugim ambasadama besmislene i služe samo za unutrašnju upotrebu.

Pričom o slučaju Dobrovoljačka počela su se baviti inostrana pravosuđa nakon što tu priču naše pravosuđe nije okončalo. Međutim, za razliku od pravosuđa u Velikoj Britaniji, bosanskohercegovačko pravosuđe daleko je od nezavisnosti od političkih utjecaja. Ko ne vjeruje, neka se sjeti Čovića ili Dodika. Licemjerno bi, dakle, bilo nerješavanje Dobrovoljačke fakturisati samo pravosuđu. Najglasnijim Ganićevim braniteljima, naročito onima koji su u posljednje dvije decenije gotovo non-stop na pozicijama političke moći, bolje bi bilo da se upitaju o stupnju vlastite krivice za situaciju u kojoj se našao njihov branjenik.

Plakanje nad prolivenim mlijekom, odnosno šlagersko zazivanje kako je "sve možda moglo bit i drugačije" ne ograničava se ipak samo na trenutnu aferu Ganić, odnosno slučaj Dobrovoljačka. Tek primjera radi, svima je jasno da je obaranje tzv. aprilskog paketa bilo najpogrešniji mogući potez za sve one koji se zaklinju u privrženost Bosni i Hercegovini. Podsjetio je na to ovih dana i Tim Judah. Jedno je, međutim, govoriti o tome iz komentatorske ili analitičarske perspektive, a drugo je ono što sve češće radi Sulejman Tihić koji tekuće političke probleme pokušava riješiti tako što podsjeća kako ih ne bi ni bilo da je usvojen aprilski paket. To je vjerovatno tačno, ali je politički irelevantno; to je tek ona gore pomenuta counterfactual history. Takvo ponašanje nije samo politički nezrelo nego je i opasno i vodi zapravo tek novom plakanju za prolivenim mlijekom, odnosno ka budućnosti nekoliko godina unaprijed i tadašnjem nostalgičnom prisjećanju na 2010. godinu kad se još moglo napraviti nešto samo da se energija nije trošila na jalove da smo ovako-da smo onako priče.