Ljudsko dostojanstvo i sloboda ljudskog bića neotuđivi su i jedinstveni od Arktika do Antarktika. Bez obzira na pripadajuću socijalnu sredinu, religiju ili nacionalnost, u ljudskom biću postoji ono iskonsko i neotuđivo. Upravo zbog toga sirijski se narod digao na noge. Oni jednostavno žele promjenu.

Sirija je zemlja koju sam posjetio nekoliko puta i sigurno bih se u nju htio vratiti. Obradovala me je ljubaznost i dragost njenih stanovnika i ljepote koje iskaču iza svakog ugla. Otkako su u Siriji započeli nemiri za promjenu sustava kojemu je na čelu predsjednik Bashir Al-Asad želja za odlaskom povećala se sve više. Već sam spremio torbe, pripremio fotoaparat i bio na odlasku. No tad mi je sinulo: Halo čovječe pa tko će u Hrvatskoj objaviti tvoj tekst kad su svi zaokupljeni vijestima iz prošlosti i sisama i guzicama na naslovnicama raznih magazina. Sam sam sebi dao odgovor: Nitko!

sirija_2.jpg

Kad je situacija takva, morat ću napisati svoje impresije o zemlji koju sam posljednji put posjetio 2008. godine. Smatram da je potrebno napisati dva tri reda o stanju duha u toj arapskoj zemlji kako biste shvatili što se tamo događa.

sirija_1_f1d.jpg

No ipak, radi se kulturi bitno različitoj od naše. Arapski mentalitet u kojemu je potrebno imati vođu, starješinu ili pak oca još uvijek postoji. Taj isti mentalitet, posredstvom modernih medija danas se svjetlosnom brzinom mijenja.

sirija_3.jpg

Sa ulice do ušiju dopiru simfonije zvukova, ali i poziva na čaj iza svakog ugla. Dojam gostoljubivosti koji ostavlja čak i najobičnija šetnja ulicom, neizbrisiv je. Nisu to ponude iz koristoljublja, već ljudi jednostavno žele pričati i saznati nešto novo. Dokaz je to da se zemlja tek nedavno otvorila svijetu, na što upućuje i prvi internetski priključak uspostavljen oko 2000. godine.

sirija_4.jpg

Bolnice  i školstvo u Siriji su besplatni, što se lijepo slaže uz slogan vladajuće stranke  "Jedinstvo, sloboda i socijalizam". Doduše, jedinstvo je većinom vezano uz arapski svijet, dok je sloboda tek puka fraza kao i u svim autoritarnim režimima. Iako je država sekularna, dominantna vjera je dakako islam, dok u zemlji postoji veliki broj kršćana od oko 12 posto. Vjerska tolerancija izražena je u obliku armenskih crkava pored đamija u Alepu, ili cijelih kršćanskih zajednica poput Maloule u blizini Damaska. Stanovnici spomenutog sela  komuniciraju dijalektom aramejskog jezika kojim je govorio Isus Krist, i trude se da ga sačuvaju. Pripadnici su Grčke pravoslavne crkve i kako kaže moja sugovornica, mlada zaposlenica u suvenirnici samostana "nemamo nikakvih problema i svi zajedno živimo u slozi. Čak nam je predsjednik donirao sredstva za pokretanje instituta za aramejski jezik. "Recimo još i da se vladajuća stranka održala upravo uz pomoć manjinskih skupina, a sam predsjednik pripada islamskoj sekti Alawita".

sirija_8.jpg

Da svakodnevica u Siriji ne odgovara pojmu lakoga života, pokazuje događaj koji mi se  i te kako usjekao u sjećanje. Maglovito jutro grad Alep dočekao je s montažnim postoljem na centralnom trgu pored tornja sa satom, kako ga tamo svi zovu. U pet ujutro postavili su vješala i doveli pet mladića od kojih je najstariji imao možda dvadeset godina. Uz publiku koja je navijala, dok su se mnogi i zgražali, počinjeno je javno pogubljenje. Otac jednog od dječaka dovukao se u invalidskim kolicima i uz suze ispratio sina. Kasnije sam, od građana saznao da su im zločini bili ubijanje i pljačkanje vozača taksija. Njihovi zločini događali su se konstantno, pa se, prema riječima sirijskog predsjednika Bashara al-Asada u intervjuu jednim dnevnim novinama, to moralo učiniti. Praksa javnih pogubljenja u Siriji se uistinu događa rijetko, ali nikako nije nepoznanica. Kada bi se mlade delikvente usmjerilo na pravi put, možda i ne bi ispali ubojice i pljačkaši. Oni su ustvari tog jutra javno pogubili posljedicu, a ne uzrok. Ukoliko bi se išlo u potragu za uzrokom, javno pogubljenje trebalo bi doživjeti cijelo društvo.

sirija_7.jpg

Jasno je da se u nemire u Siriji miješaju i razne političke opcije, pa čak i terorističke skupine, ali sigurno je da se sustav mora mijenjati. Isto tako, promjena sustava može izazvati sukob puno većih razmjera, jer Sirija je u očima SAD-a već jako dugo okarakterizirana kao osovina zla, a odnosi s Izraelom su nikakvi, posebno zbog Golanske visoravni, oko koje se vodio i rat između dvije zemlje. S druge strane, Iran ne skriva simpatije prema Siriji, a znamo kakvi su odnosi Irana i SAD-a. Sve to zasad su otvorena pitanja koja u hrvatskim medijima  nikoga ne zanimaju.

Čovjek se onda pita jesmo li uistinu toliko egocentrični da nas ne zanima vijest o zemlji koja je kako bi Englezi rekli, "just around the corner" ili tek iza ugla? Zar je narod uistinu toliko tupav da guta samo šund?

sirija_6.jpg

I uistinu! Naučili smo gutati sranja na svakodnevnoj bazi tako da smo na njih već navikli. Sirija? Pa ko ju jebe, to je daleko... Jesmo li mi dio svijeta i želimo li biti dio ujedinjene Europe? Da svakako ali samo da ne znamo što se u tom svijetu događa i pod uvjetom da o svjetskim problemima ne razmišljamo. Za nas su dovoljne vijesti iz povijesti.