ytb-prtscytb-prtscSean McAllister, autor filma Sirijska ljubavna priča i gost Human Rights Film Festivala: Izgledalo je kao da Sirija ima snažnu ekonomiju, mnogo turista je posjećivalo zemlju. Ali tek kada sam se sprijateljio s Amerom shvatio sam koliko je moja slika bila pogrešna i koliko sam bio zaveden životom u Damasku. Zapad je predugo ignorirao rat, što je potpomoglo jačanju Daeša. Sada se svi bave Daešom, ali većina ljudi u Siriji i dalje ne umire od Daeša, već od Assada.

Human Rights Film Festival, koji se kroz angažirane i autorske filmove ove godine bavi temom "bez doma", otvoren je u ponedjeljak navečer u zagrebačkom kinu Europa dokumentarnim filmom "Sirijska ljubavna priča" Seana McAllistera. Film prikazuje sudbinu Amera, borca za palestinsku neovisnost, i sirijske ljevičarske aktivistkinje Raghde. Njih su dvoje vezu započeli u zatvoru, a petnaest godina kasnije putevi su im se isprepleli s McAllisterom, koji je idućih pet godina snimao njihovu ljubavnu priču, iza koje se u pozadini rasplamsao rat u Siriji. Amer i Raghda zajedno prolaze kroz urušavanje ideala, progon iz domovine i stanja potpune nemoći.

a_syrian_love_story_movie_poster.jpg

U čitavom tom procesu s kamerom ih prati McAllister, poznati britanski redatelj dokumentarnih filmova. S McAllisterom smo razgovarali o snimanju "Sirijske ljubavne priče", načinu na koji je film izmijenio živote glavnih protagonista, životu u Siriji prije i nakon revolucije te vladavini Bašara al-Assada.

Počnimo od početka. U Siriju ste došli zajedno s brojnim novinarima koji su 2009. i 2010. "uvezeni" kako bi snimili razvoj turizma i promovirali zemlju. Je li već tada postojala ideja o filmu koji bi pratio priče političkih zatvorenika i kako je do nje uopće došlo?

Zapravo sam želio sam snimiti film u nekoj diktatorskoj zemlji za koju se činilo da funkcionira dobro i da, za razliku od brojnih zemalja arapskog svijeta, nije u ratu. Zato sam izabrao Siriju u koju sam stigao 2009. godine. Došao sam u potragu za pričom, živio sam osam mjeseci u Damasku i zapravo tragao za pričom. Tek kada sam upoznao Amera i čuo njegovu priču, shvatio sam da imam film. U dokumentarnim filmovima kojima su glavni pogon likovi, stvarni ljudi, trebaju vam ljudi koji su sposobni otvoriti prozor, pustiti vas unutra. Amer je takav lik i njegova je priča bila nevjerojatno posebna, način na koji je upoznao Raghdu, njihova prošlost te situacija u kojoj je bio kada sam ga upoznao – otac koji se brinuo za troje djece dok je njegova žena revolucionarka bila u zatvoru. Amer i Raghda upoznali su se u zatvoru, komunicirajući kroz rupu u zidu koji je dijelio njihove ćelije. Oboje su bili revolucionari, a zbog kritičkog pisanja o Assadovom režimu i pisanja knjige o svom i Amerovom iskustvu, Raghda je ponovno završila u zatvoru. Amer se nadao da će uz moju pomoć i film, svijet čuti za Raghdu. Nadao se da će biti puštena iz zatvora, Amer i Raghda upoznali su se u zatvoru, komunicirajući kroz rupu u zidu koji je dijelio njihove ćelije. Oboje su bili revolucionaria naposljetku se dogodilo mnogo više od toga.

Jeste li imali mnogo problema s pridobivanjem povjerenja Amera, Raghde i ostatka obitelji? Koliko je to potrajalo?

Da. Vrlo je riskantno surađivati sa zapadnjacima i mislim da je trebalo oko godinu dana da u potpunosti dobijem Amerovo povjerenje, a onda još godinu dana da dobijem Raghdino, nakon što je izišla iz zatvora. Ali kada se ostvari ta razina povjerenja, to čini čudesa za film, otvara posebno intimnu sferu. I Amer i Raghda su naposljetku ovome filmu zaista dali sve, i u potpunosti se otvorili meni kao redatelju i prijatelju.

U Siriju ste stigli 2009. godine. Možete li opisati kako se živjelo u Siriji prije rata, kakvi su bili vaši dojmovi o zemlji?

Ja sam uglavnom živio u Damasku. Damask zbilja volim i mislim da je bio skriveni dragulj Bliskog istoka. Prekrasan grad, pun životnog šarenila i različitih ljudi. Prava je tragedija da je to uvelike izgubljeno i žrtvovano u ratu. Bašar al-Assad se ponašao kao benigni diktator, barem je tako djelovalo, život je bio sasvim normalan sve dok netko ne bi propitivao njegovu vlast. Primjerice, žene s dubokim dekolteima hodale su ulicama uz Sjetite se da je Assad upotrijebio kemijsko oružje protiv svojih ljudi, protiv djece, a da Zapad nije reagirao. To mu je bio poticaj da nastavi s bombardiranjem vlastitog narodaone s hidžabom, postojala je ta različitost i upravo je ona davala poseban štih gradu. Izgledalo je kao da Sirija ima snažnu ekonomiju, mnogo turista je posjećivalo zemlju. Ali tek kada sam se sprijateljio s Amerom shvatio sam koliko je moja slika o Siriji bila pogrešna i koliko sam bio zaveden životom u Damasku. Sirija nije samo Damask koji je netom prije ustanka bio prepun američkih, japanskih i britanskih turista. Čim smo izašli iz grada vidjeli smo drugo lice Sirije, ono mnogo jadnije, izuzetno siromašno. Sloboda je također bila iluzija, jer kad sam samo malo zagrebao ispod površine otvorio se sasvim drugi svijet - svijet represije i zemlje političkih zatvorenika.

Kakav je bio vaš dojam o Assadu, kako se on predstavljao ljudima u Siriji?

U Siriji su njegove slike posvuda, novinarima koji su turistički posjećivali zemlju prikazivalo se njegovo ljupko lice zajedno uz suvenire I love Syria. Uvijek vidite samo njegovu sliku, nikada ga niste čuli kako govori – on se svom narodu počeo obraćati tek nakon revolucije. Pristojni Bašar al-Assad lijepih manira tada se pokazao kao čista obmana. Bitno je reći kako je Assad došao na vlast 2000. godine nakon smrti njegova oca. Prije toga je radio u Velikoj Britaniji kao oftalmolog i oženio se s Britankom. Kada se vratio u Siriju obećao je reforme i promjene koje nikada nije proveo. Ironično, bilo je puno više političkih zatvorenika za vrijeme njegove vlasti nego za vladavine njegova oca. Kad je počelo Arapsko proljeće, ljudi koji su izašli na ulice nisu tražili rušenje Assada, već samo provedbu Sirijska ljubavna priča nije samo priča o ljubavi Amera i Raghde, priča je to o ljubavi Raghde prema zemlji i revoluciji, o mojoj ljubavi prema Siriji koja se razvila tijekom ovih dugih godinaobećanih reformi. On je pak odgovorio mecima i ubojstvima.

Bili ste u Damasku kada su počeli prvi prosvjedi. Je li već tada među prosvjednicima bilo i radikalnih islamista?

Na početku prosvjeda vidio sam Amera sa salafistima. Surađivao je s njima, čak se i šalio kako je on komunist, a oni salafisti, a ipak lijepo surađuju. Ja sam to cinično promatrao i pitao se što bi se moglo kasnije dogoditi, no oni su svi naivno vjerovali kako će sve biti u redu, kako se radi o pravoj revoluciji. No kasnije su razne sile "preuzele šou", došlo je do nevjerojatnih pokolja, tristo tisuća ubijenih ljudi u ovih nekoliko godina. Amerov sin Kaka dobro se osvrnuo na začetke revolucije i ono u što se ona pretvorila – od najboljih ideja i želja do noćne more. Oni koji su stvarno htjeli promjene izigrani su. Također, Zapad je predugo ignorirao rat u Siriji, što je potpomoglo jačanju Daeša. Sada se svi bave Daešom, ali većina ljudi u Siriji i dalje ne umire od Daeša, umire od strane Assada.

Radili ste i snimali i u Iraku, posebice u Bagdadu gdje ste snimili film Liberace of Baghdad. Možete li usporediti rat u Iraku i rat u Siriji? Postoji li mogućnost da Sirija doživi sudbinu Iraka – desetljeća nestabilnosti i konflikata?

Moj dojam iz Iraka jest da većini ljudi nije smetalo što je svrgnut Saddam Hussein, dapače. Smetalo im je to što su Amerikanci ostali nakon što je svrgnut Hussein, smetala im je okupacija. Irak je drugačija priča od Sirije primarno zbog nafte, ali moguće je da će Siriju dočekati sličan poslijeratni scenarij. Nisam više siguran što se u Siriji trebalo napraviti, zbog sebičnih sam razloga prije par godina bio za intervenciju Zapada. Bio Trebalo bi naći partnere među sirijskom oporbom, kako bi netko preuzeo zemlju nakon pada Assada. Jer jedno je sigurno – nakon svega, u Siriji budućnosti s Assadom na vlasti jednostavno nemasam tamo i zato to kažem. Znam da to nije popularan stav među ljevičarima, a sebe smatram ljevičarem, no tako razmišljam. Sjetite se da je Assad upotrijebio kemijsko oružje protiv svojih ljudi, protiv djece, a da Zapad nije reagirao. To mu je bio poticaj da nastavi s bombardiranjem vlastitog naroda, što radi i dan danas. Razumijem da vojna intervencija nije popularna, možda i nije trebalo intervenirati, no zato sada moramo platiti cijenu. U jednom trenutku Amer u filmu kaže da je u tišini ubijeno 250 tisuća ljudi i dodaje "jebeš Zapad, no problem će doći na Zapad". I problem se stvarno vratio, pokucao nam je na vrata naveliko.

Tijekom snimanja Sirijske ljubavne priče bili ste uhićeni i proveli ste nekoliko dana u zatvoru, o čemu su izvještavali i britanski mediji. U razgovoru sa sirijskim političkim zatvorenicima čula sam isključivo potresne i zastrašujuće priče iz zatvora. Je li i vaša takva, ili ste ipak dobili poseban tretman zato što ste Britanac?

Inače je u Damasku bilo teško snimati nakon što je počela revolucija. Čak je i snimanje mobilnim telefonom bilo previše riskantno, moglo se dogoditi da vas ubije tajna policija. Ja sam kupio naočale s kamerom i na taj način sam nastavio snimati. Tijekom uhićenja sam imao sastanak s jednom osobom koja je zapravo bila na meti tajne policije. Preko njega su došli i do mene. Uhapsili su nas u kafiću, zavezali oči i odveli u zatvor. Mene nisu mučili i nisu željeli da vidim mučenja, ali sam po cijele dane kroz zidove slušao mučenja drugih zatvorenika, čuo sam udarce, paranje Iako Amer i Raghda više nisu zajedno, još uvijek su bliski. Oni su suborci, mnogo toga ih vežezraka električnim kablovima, jauke, plač i zapomaganje. U životu sam snimao ljude koji umiru, no vjerujte mi da nema ništa gore od slušanja dugotrajnog plača i mučenja ljudi.

Upravo je zbog vašeg uhićenja došlo do velikog preokreta u filmu, ali i životima Amera i Raghde. Zbog materijala koji ste snimili oni su bili izloženi i morali su iz Sirije pobjeći u Libanon. Jeste li razmišljali kako bi njihov život izgledao da nije bilo vas i filma, je li vas to mučilo?

Osjećao sam se grozno, stvarno grozno. Njih dvoje su završili u Libanonu, bili su u opasnosti, ništa nisu mogli raditi, za njih nije bilo nikakve perspektive. Ja sam pak ostao bez novca za film i svi smo bili u nekakvom vakuumu. Uslijed svih pritisaka njihova se ljubav počela raspadati, sve je bilo grozno i djelovalo kao jedna velika katastrofa. Osjećao sam se odgovorno i zato sam bio s njima što sam više mogao. Na pola sam snimao film, a na pola im pomagao – kao prijatelj. Na sreću, uspjeli su dobiti azil u Francuskoj, iskoristivši činjenicu da sam ih ja gurnuo u rizičnu situaciju. Meni je drago da me nikada nisu krivili ni za što, jedina osoba koju krive je Bašar al-Assad. Njihova djeca sada imaju budućnost, a to je ono o čemu je Amer uvijek sanjao. Raghda je mnogo propatila u Francuskoj, udaljena od Sirije i svoje borbe, te se na kraju odlučila na razvod i otišla je živjeti u Istanbul, bliže revoluciji i idealima koje još uvijek živi. Amer je još uvijek u Francuskoj, s novom djevojkom, koju su djeca dobro prihvatila. Iako više nisu zajedno, još uvijek su bliski, oni su suborci, mnogo toga ih veže. Amer mi je upravo kazao da je Raghdin brat poginuo u Siriji i on se već ovaj tjedan sprema za Istanbul da bude uz nju u ovim teškim trenucima.

Amer i Bob (scena iz filma)<br> Amer i Bob (scena iz filma)

Jeste li očekivali da će se rastati, da će njihova ljubavna priča proći kroz tolike promjene?

Iskreno, nikada nisam očekivao da će se rastati. Mislim, bili su stvarno sjebani i bilo je grozno, što je posve razumljivo s obzirom na situaciju u koju ih je život stavio i sve što im se dogodilo. Kada smo montirali film, nakon pet godina snimanja, njihova je veza bila u najgoroj fazi, bilo je toliko puno prijezira, zvali su me svaki dan i svađali se. Međutim, na prvu premijeru filma, u Amsterdamu, oboje su došli i ja sam sjedio između njih. Shvatio sam da je iskustvo koje smo proživjeli skupa puno više od snimanja filma. Sirijska ljubavna priča nije samo priča o ljubavi Amera i Raghde, priča je to o ljubavi Raghde prema zemlji i revoluciji, o mojoj ljubavi prema Siriji koja se razvila tijekom ovih dugih godina... Film je Amera i Raghdu ponovno povezao, ne kao ljubavnike već kao drugove i suborce. Kasnije su ga iskoristili da u javnim nastupima pričaju o situaciji u Siriji i izbjegličkoj krizi, zbog čega se i ja osjećam bolje. Za mene je to najveći uspjeh i najveće priznanje - taj život filma koji je više od filma samog. U tom smislu – ovo je zbilja film na koji sam najviše ponosan i koji mi najviše znači.

Vidite li neko rješenje rata u Siriji, što je potrebno napraviti kako bi se zaustavio rat?

Amer kaže da bi trebalo kreirati sigurne zone gdje bi ljudi bili zaštićeni od bombardiranja i ne bi morali napuštati Siriju. Također, trebalo bi naći partnere među sirijskom oporbom, kako bi netko preuzeo zemlju nakon pada Assada. Jer jedno je sigurno – nakon svega, u Siriji budućnosti s Assadom na vlasti jednostavno nema.

Ključne riječi: Sirija, Human rights film festival
<
Vezane vijesti