cs.stanford.educs.stanford.eduUkoliko je ljudima unutar nekog društva moguće upravljati pomoću laži, demagogije i plamenih riječi, tada takvo društvo nije izvršilo jednu od svojih osnovnih funkcija: obrazovanje građana. Ono ionako neće dugo opstati, ili će život u njemu biti nedostojan čovjeka.

"Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine". Apsolutna sloboda izražavanja u Hrvatskoj ne postoji

Tema građanskih sloboda u Ruskoj Federaciji je postala toliko mučna da većina ruskih građana radije ne razmišlja o njoj. Otvorena invazija državnog aparata u sferu slobode izražavanja je započela s optužnicom protiv članica grupe Pussy Riot, kojima je moskovski sud za kratkotrajni nespretni ples pod maskama u pravoslavnom hramu Krista Spasitelja u centru Moskve "zalijepio" - kako se izrazio predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin - dvije godine zatvora. Obruč je zatvoren odredbama kaznenog zakona od 9. svibnja 2014. godine kojima je za javno pozivanje na aktivnosti koje ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost Ruske Federacije predviđena kazna do pet godina zatvora, čime je državno vodstvo jasno dalo do znanja javnosti u čijim rukama se nalazi sloboda javnog diskursa. Ovakav pristup je toliko široko prihvaćen da se neki slučajevi rješavaju izvan sudskog sistema: anketa nezavisne televizijske stanice TVRain prilikom godišnjice razbijanja Lenjingradske blokade u 2. Svjetskom ratu s pitanjem "Da li je Lenjingrad trebao biti ostavljen kako bi se spasile stotine tisuća života?" izazvala je bujicu pjene na ustima visokih državnih dužnosnika te službenu istragu Državnog tužiteljstva radi mogućeg narušavanja ruskog zakonodavstva (sama činjenica da je potrebna provjera kako bi se to utvrdilo je dovoljno uznemirujuća). Međutim, prije nego što je itko u tužiteljstvu stigao potražiti relevantne odredbe kaznenog zakona, najveći operateri kablovske televizije su bez objašnjenja jednostrano raskinuli ugovor s TVRain. Kad smo već kod vansudskog rješavanja slučajeva koji se tiču slobode izražavanja, treba se sjetiti i javnog bičevanja kojeg su članice grupe Pussy Riot doživjele od strane Kozaka prilikom njihovog nastupa u blizini Sočija za vrijeme održavanja zimskih Olimpijskih igara. Osudivši djevojke na dvije godine robije radi sličnog nastupa, država je pružila svojevrsno opravdanje svima koji žude da iskušaju bič na ženskim tijelima: Kozaci mogu s pravom reći da su nasiljem nad članicama grupe nastojali spriječiti izvršenje teškog kaznenog djela.

Opravdavanje suzbijanja slobode izražavanja zaštitom nacionalnih interesa, vjerskih zajednica i "tradicionalnih vrijednosti" nije novost niti u našoj sredini. Iako se zakonodavstvo Republike Hrvatske prilično razlikuje od onog u Ruskoj Federaciji, ono također sadrži ograničenja slobode izražavanja. Članak 39. Ustava zabranjuje "svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti". Ovdje je odmah primjetan paradoks: u vrijeme ratnog sukoba, državni vrh će vrlo teško izbjeći pozivanje na primjenu nasilja. Nadalje, izraz "poticanje na mržnju" zvuči kao da se ljudi nalaze u nestabilnoj emocionalnoj ravnoteži iz koje ih je moguće izbaciti pamfletom ili povikom. Ili zakonodavac ima vrlo loše mišljenje o masama, ili je svijet u kojem živimo puno strašniji nego što nam se čini.

U skladu s odredbama Ustava, hrvatski kazneni zakon predviđa kaznu do tri godine zatvora za javno pozivanje ili dijeljenje štampanih materijala kojima se poziva na nasilje ili mržnju prema određenoj osobi ili grupi osoba na osnovi rase, vjere, nacionalnosti, porijekla, boje kože, spola ili bilo kojih drugih karakteristika. Jednaka kazna je predviđena za javno odobravanje ili znatno umanjenje posljedica genocida, agresije ili zločina protiv čovječnosti izvršenih nad navedenim licima ili grupama ukoliko takve izjave mogu dovesti do nasilja ili širenja mržnje. Štoviše, kažnjiv je i sam pokušaj izvršenja navedenih djela. Treba napomenuti da sa simbolima našeg suvereniteta također nema šale: sukladno članku 349. Kaznenog zakona, "tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine". Apsolutna sloboda izražavanja u Hrvatskoj ne postoji.

ruanda_en.wikipedia.org.jpg ruanda_en.wikipedia.org.jpg

Iako živimo u vremenu kada je ograničenje slobode govora u većem dijelu civiliziranog svijeta postalo iznimkom, određena napetost na području zaštite slobode izražavanja je zamjetna i u zapadnim zemljama. Zakonodavci i sudovi u zapadnom svijetu pokušavaju suzbiti dvije osnovne kategorije izjava: poticanje na kaznena djela, posebno genocid i zločine protiv čovječanstva, te govor mržnje usmjeren protiv pripadnika vjerskih ili nacionalnih zajednica. Koliko god se ova nastojanja činila plemenitima, osnova na kojoj počiva zakonodavstvo koje ograničava takve izjave je vrlo nesigurna i često odvodi sudsku praksu u područje apsurda.

Sloboda izražavanja mora biti potpuna ili ona ne postoji. Sud se treba baviti isključivo sankcioniranjem posljedica izjava

Prema poznatom britanskom pravniku i sociologu Henryju Sumneru Maineu (1822.-1888; osnivaču antropološke jurisprudencije, poznato po tvrdnji da razvoj naprednih društava karakterizira smanjenje uloge statusa i uspon važnosti ugovora), zakoni se uvode i mijenjaju na osnovi triju koncepata: sudske fikcije, principa pravednosti i zakonodavstva. U spomenutom slučaju ograničenja slobode govora radi zaštite državnih interesa, država i mogućnost izvršenja kaznenog djela protiv nje predstavljaju fikciju, zakonodavstvo predviđa kaznu do jedne godine zatvora, a princip pravednosti je ostavljen sudovima. Paradoks se sastoji u tome da u svim slučajevima kada izjave ne dovode do odgovarajućih posljedica sudovi, primjenjujući princip pravednosti, nemaju razlog za donošenje kaznene presude, čime zabrana određenih izjava gubi svaki smisao. Ukoliko izjava nije dovela do posljedica, bilo bi gotovo smiješno kada bi sud radi same mogućnosti da se dogodi nešto što se nije dogodilo osudio čovjeka na zatvorsku kaznu. Sudovi se ne bave vidovnjaštvom i obavljaju svoju djelatnost post facto. Međutim, u suvremenoj sudskoj praksi postoje brojni primjeri ograničenja slobode izražavanja bez obzira na odsutstvo posljedica.

clear_present_danger.png

Doktrina "jasne i neposredne opasnosti" je zahtijevala doradu, koja je obavljena 1969. godine u slučaju Brandenburg v. Ohio, kada je član grupe Ku-Klux-Klan oslobođen odgovornosti za pozivanje na rasnu mržnju pošto njegov govor nije održan u uvjetima u kojima bi mogao dovesti do "posljedične nezakonite radnje". Kriterij "posljedične nezakonite radnje" do današnjeg dana predstavlja osnovu za određivanje kažnjivosti govora u SAD.

tarek-mehanna_occupyboston.org.jpg tarek-mehanna_occupyboston.org.jpg

Koliku ulogu igra namjera u ocjeni kažnjivosti određenog djela najbolje govori nedavna osuda američkog državljanina Tareka Mehanne iz okolice Bostona na 17,5 godina zatvora za stupanje u "zavjeru radi pružanje materijalne podrške" terorističkoj organizaciji te, između ostalog, prevođenje ekstremističkih tekstova na engleski jezik radi distribucije putem Interneta. Iako se pokazalo kako je optuženi zaista imao namjeru pristupiti terorističkoj ćeliji u Jemenu, to mu nije pošlo za rukom. Bez obzira na to, sud je odlučio kako Mehanna mora odgovarati za taj pokušaj, kao i za prijevod ekstremističkih materijala koji u trenutku suđenja nisu uzrokovali nikakvu štetu niti doveli do izvršenja kaznenih djela.

Uzročno-posljedične veze između fenomena u ljudskom svijetu su često nerazmrsive, pa bi revni zakonodavac mogao doći do zaključka da je neke teme najbolje potpuno zabraniti. Možda bi mediji trebali prestati pisati o bogatstvima korumpiranih činovnika ili beskonačnom podržavanju besmislenog državnog aparata putem visokih poreza da slučajno ne izazovu gnjev građana prema arogantnim predstavnicima vlasti?

Postoje slučajevi kada pozivi na nasilje zaista dovode do strašnih posljedica. Godine 1994. u Ruandi se prolomio jedan od najzlokobnijih poziva na genocid u novijoj povijesti. Vodeća radio stanica Radio Télévision Libre des Milles Collines (RTLM) je javno poticala članove plemena Hutu na ubojstvo svih pripadnika plemena Tutsi, objavljujući pojedinačna imena i mjesta na kojima se oni nalaze. U masovnim ubojstvima koja su trajala od travnja do srpnja 1994. godine stradalo je između 500 000 i milijun pripadnika plemena Tutsi. Godine 2003. sud Ujedinjenih Naroda za Ruandu (ICTR) je osudio urednika lokalnog časopisa Hassana Ngezea i vlasnika radio stanice RTLM Ferdinanda Nahimanu na 35 godina zatvora za poticanje na genocid i istrebljenje. Na suđenju je utvrđena direktna povezanost javnih poziva na ubojstva i genocida,  tim više što je objavljivanje imena i mjesta na kojima su se žrtve nalazile pomoglo ubojicama u izvršenju zločina. Presuda protiv Ngeze i Nahimane ne predstavlja presedan: još 1946. godine, Međunarodni vojni sud je osudio na smrt izdavača nacističkog časopisa Der Sturmer Juliusa Streichera za objavljivanje poziva na istrebljenje Židova. Kao i u slučaju RTLM, i ovdje je dokazana direktna veza između poziva i odgovarajućih posljedica, to jest "posljedične nezakonite radnje".

Odredbe Konvencije UN o prevenciji i kažnjavanju genocida definiraju poziv na genocid kao "zločin u začetku" (inchoate crime), to jest čin koji povlači kaznenu odgovornost bez obzira na odsutstvo samog kaznenog djela (genocida). Moglo bi se reći da ova odredba Konvencije UN u određenoj mjeri unaprijed ograničava apsolutnu slobodu izražavanja, iako treba imati u vidu da se ovdje govori o direktnom i nedvosmislenom pozivu u okolnostima koje predstavljaju neposrednu opasnost od izvršenja genocida. Izražavanje mržnje prema određenim grupama ne spada u ovu kategoriju. Ipak, definiranje poticanja na ubojstvo kao samostalnog kaznenog djela u slučajevima kada samo ubojstvo izostaje čini se sumnjivom idejom, a priznavanje velike uloge poticanja na izvršenje kaznenog djela umanjuje odgovornost neposrednog izvršitelja. Uostalom, možda se ovdje krije neprijatna spoznaja o našoj prirodi i instinktinvnoj sklonosti podčinjavanja autoritetima, čak i kada se od nas traži izvršenje neljudskih postupaka (npr. vidi pokus Milgrama; rezultati ovog eksperimenta su objavljeni 1963. godine u studiji sa zlokobnim naslovom Behavioristička studija podređivanja).

Na kraju, izjave u kojima država prepoznaje "jasnu i neposrednu opasnost" mogu biti kažnjene i bez sudjelovanja sudske vlasti, kao u slučaju radikalnog islamskog klerika Anwar al-Awlakia koji je 2011. godine ubijen u Jemenu zbog propagande i poticanja na terorizam (Awlaki je podržavao korespondenciju s majorom vojske SAD Nidal Malik Hasanom koji je 2009. godine ubio 13 i ranio 30 ljudi u vojnoj bazi Fort Hood; Awlaki je također sudjelovao u pripremi Umara Farouka Abdulmutallaba za neuspješan pokušaj rušenja leta 253 kompanije Northwest Airlines 25. prosinca 2009. godine). Pitanje da li su takva ubojstva opravdana - tim više što je Awlaki imao američko državljanstvo te s njime povezano pravo na pravedno suđenje - predstavljaju izazov za sve zainteresirane autore i analitičare.

Prvi princip ograničenja slobode izražavanja u modernom dobu je skovan upravo u Sjedinjenim Američkim Državama

Godine 2008, Savjet EU-a je prihvatio Opću deklaraciju o zabrani javnog poziva na mržnju prema licima druge rase, boje kože, vjere, nacionalnog ili etničkog porijekla, prema kojoj su države-članice EU dužne uvesti kaznenu odgovornost za odgovarajuća djela s predviđenom kaznom od jedne do tri godine zatvora. Deklaracija također zabranjuje javno odobravanje, odricanje ili umanjenje značaja raznih zločina protiv čovječanstva. U vezi s ovim ograničenjem neki čitatelji bi se mogli sjetiti kontroverznog britanskog povjesničara Davida Irvinga te njegovog upornog poricanja postojanja plana za sistematsko istrebljenje Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Irvinga je austrijski sud osudio na tri godine zatvora, a zatim izbacio iz zemlje ne samo radi toga što je rekao, već i radi onoga što bi mogao reći. Iako je prilično jasno da Irvingove tvrdnje o nepostojanju Holokausta i židovskim zavjerama spadaju u domenu iracionalnog, radi čega je Irving status povjesničara zamijenio statusom dežurne lude, nakon ove presude svi povjesničari u Austriji znaju kako je pri pisanju o Holokaustu poželjno ostati unutar okvira zadanih popularnom historiografijom. Pored besmislenosti ovakve zabrane (odricanje Holokausta najviše šteti onome tko izražava takva uvjerenja), ona na neki način pomaže pobornicima sličnih društveno nepoželjnih stavova: ne samo da odstranjivanje iz javne sfere niti jednog glupana ili antisemita nije naučilo pameti, već ga je zaštitilo od javnog rugla i prijezira kojima bi nedvojbeno bio izvrgnut kada bi uživao slobodu izražavanja.

Pri ograničavanju slobode izražavanja postoji još jedan nerješivi problem, a on se tiče delegiranja prava na određivanje izjava i stavova koji ne smiju biti javno izrečeni. Kome će biti predstavljeno to pravo i čime će ono biti ograničeno? Kako te osobe mogu znati kakve izjave mogu uzrokovati zločin ili mržnju? Uzročno-posljedične veze između fenomena u ljudskom svijetu su često nerazmrsive, pa bi revni zakonodavac mogao doći do zaključka da je neke teme najbolje potpuno zabraniti. Možda bi mediji trebali prestati pisati o bogatstvima korumpiranih činovnika ili beskonačnom podržavanju besmislenog državnog aparata putem visokih poreza da slučajno ne izazovu gnjev građana prema arogantnim predstavnicima vlasti? Nadalje, čak i iza naizgled jasnih pravnih formulacija krije se magla: na primjer, što znači znatno umanjenje posljedica genocida i kako odrediti kada optuženom za takvo djelo dosuditi jednu, a kada tri godine zatvora?

Iako živimo u vremenu kada je ograničenje slobode govora u većem dijelu civiliziranog svijeta postalo iznimkom, određena napetost na području zaštite slobode izražavanja je zamjetna i u zapadnim zemljama

Sve navedeno pokazuje u kakve probleme je moguće upasti jednom kada se zakonodavac počne baviti ograničenjima javnog diskursa. Sloboda izražavanja mora biti potpuna ili ona ne postoji. Sud se treba baviti isključivo sankcioniranjem posljedica izjava. Niti jedna tema ili način razmišljanja nisu zabranjeni. Ukoliko većina podržava određene stavove, tada je besmisleno zabranjivati njihovo izražavanje. Ukoliko ih većina odbacuje, tada će društvo samo izolirati njihove nositelje. Ukoliko je ljudima unutar nekog društva moguće upravljati pomoću laži, demagogije i plamenih riječi, tada takvo društvo nije izvršilo jednu od svojih osnovnih funkcija: obrazovanje građana. Ono ionako neće dugo opstati, ili će život u njemu biti nedostojan čovjeka.

I na kraju, ono od čega bi sloboda izražavanja trebala najmanje zavisiti je nečiji subjektivni osjećaj uvrijeđenosti izrečenim. U vezi s time postoji anegdota o Samuelu Johnsonu, autoru prvog rječnika modernog engleskog jezika: nakon što je završio svoje opsežno djelo, počeli su ga posjećivati ljudi sa svih strana Engleske kako bi mu čestitali i izrazili zahvalnost. Između ostalih, posjetila ga je i grupa pristojnih dama iz visokog londonskog društva. "Doktore Johnson," rekoše one, "vrlo nam je drago što u vaš rječnik niste uključili nepristojne i vulgarne riječi." "Dame," odgovori doktor, "čestitam vam na iskazanoj upornosti u potrazi za njima".


Esej je u ponešto izmijenjenom obliku objavljen u lipanjskom broju časopisa Razvoj i gospodarstvo. Za H-Alter ga je preveo autor, Miroslav Nikolac. (op. ur.)

Ključne riječi: sloboda medija, sloboda govora
<
Vezane vijesti