Foto: Zdravko BudimirFoto: Zdravko BudimirŠto je nama Dalmatinka dala - "hraniteljica" i istinski generator transformacije Sinja. Impresivan i temeljit postav izložbe u sinjskoj Galeriji Sikirica možete pogledati do siječnja, a razmjere utjecaja tvornice, otvorene 1951. godine i zbrisane u tranzicijskom ludilu, osjetit ćete čim kročite u cetinski kraj. Sjećanje je u ovom slučaju moćan emancipatorski kapital i utoliko je ova izložba vrijedna ne samo kao sjajan dokumentarni rad, već i kao točka iz koje će se ponovno promišljati budućnost.

Impresivan i temeljit postav izložbe sugestivnog naziva Što je nama Dalmatinka dala u sinjskoj Galeriji Sikirica možete pogledati do siječnja, a razmjere utjecaja tvornice, otvorene 1951. godine i zbrisane u tranzicijskom ludilu, osjetit ćete čim kročite u cetinski kraj.Regresija proizvodnih i društvenih odnosa, a naročito retradicionalizacija uloge žena, posljedice su poništavanja ne samo socijalističkog, nego svakog oblika privredne djelatnosti osim usluga, pa se tako i Sinj lagano turistificira, ali brže iseljava

Od samog pokretanja proizvodnje konca, a naročito na vrhuncu sedamdesetih i osamdesetih prošloga stoljeća, s više od 2000 zaposlenih i osiguranim domaćim i inozemnim tržištem, Dalmatinka je gradila stanove za radnike, gradsku infrastrukturu, osnivala sportska i kulturna društva, uložila u izgradnju olimpijskog bazena – što sve postoji i danas - no ključni pomak u ruralnoj, siromašnoj i patrijarhalnoj okolini dogodio se masovnim zapošljavanjem žena koje su činile više od 80 posto svih zaposlenih.

Sve se to kroz četrdeset godina odvijalo i u revolucionarnom, emancipatorskom, samoupravljačkom okviru pa je tako tvornica, osim što je bila "hraniteljica", bila i obrazovni i društveni centar te generator transformacije Sinja u urbano središte kakvo je ostao do danas, kada proizvodnje više nema. Žene su zatvaranjem tvornice većinom vraćene u "svoja četiri zida", ali su i stvarna, fizička prisutnost posljedica razvoja, kao i sjećanja, toliko još snažni da ih je nemoguće previdjeti. Ako je proizvodnja konca započela imaginarnim poljima pamuka Vice Buljana, može li sjećanje na tvornicu sačuvati grad?

Kako piše Chiara Bonfiglioli u jednom od tekstova kataloga izložbe, "na strukturu osjećaja radnika (...) je utjecao simboličan pomak u doživljavanju industrijske radničke klase, koja je iz pozicije političkog fokusa prešla u Žene su zatvaranjem tvornice većinom vraćene u "svoja četiri zida", ali su i stvarna, fizička prisutnost posljedica razvoja, kao i sjećanja, toliko još snažni da ih je nemoguće previdjeti. Ako je proizvodnja konca započela imaginarnim poljima pamuka Vice Buljana, može li sjećanje na tvornicu sačuvati grad?sveopću nevidljivost i marginalizaciju". Ipak, ta bivša radnička klasa i danas posredno i neposredno hrani nove generacije čije su poslovne i društvene mogućnosti znatno ograničene.

Mladi Sinjani i Sinjanke rastrčali su se po svijetu u potrazi za kruhom, ali i okolinama koje u nekim aspektima reflektiraju grad njihovih majki i baka jer - ne odlaze mladi (iz Hrvatske) samo zbog para. Sjećanje je u ovom slučaju moćan emancipatorski kapital i utoliko je ova izložba vrijedna ne samo kao sjajan dokumentarni rad, već i kao točka iz koje će se ponovno promišljati budućnost. U Sinju ili drugdje.

Izložba je rezultat višegodišnjeg istraživačkog rada Dragane Modrić, Jelene Pavlinušić i Nikole Križanca, a koncepcijski je podijeljena u nekoliko cjelina. Na samom ulazu postavljen je kip Prelje, Vide, rad kipara Pavla Perića, koja se nekada nalazila ispred tvornice i jedno je od rijetkih sačuvanih umjetničkih djela iz kruga tvornice, jer je velik dio slika, reljefa i fotografija, čiju je izradu financirala tvornica, u vremenu tranzicije uništen ili otuđen.

Na infotablama, postavljenima tako da asociraju na šed krov tvornice, prikazani su faktografski podaci prikupljeni iz tvorničkih biltena i intervjua s bivšim radnicima: proizvodnja pamučnog prediva i konca, stambena politika, počeci ženske emancipacije u ruralnom kraju, važnost arhitekture, ulaganja u zajednicu, kulturna i sportska društva, edukacija, priča o Vici Buljanu te samoupravljanju i aktivu žena.

Na zidovima su postavljene fotografije velikog formata iz ranih pedesetih, vezane uz izgradnju i same početke rada tvornice, koje je ustupio Muzej Jugoslavije, te fotografije s obljetničkih proslava.

U drugom dijelu su prikazane osnovne informacije vezane za složen tehnološki proces proizvodnje pamučnog prediva i konca i neki od strojeva zatečenih u tvornici - poput aparata za ispitivanje čvrstoće konca i kvalitete pamuka – te primjerci proizvoda po kojima je Dalmatinka bila glasovita u Jugoslaviji i svijetu.Sve se to kroz četrdeset godina odvijalo i u revolucionarnom, emancipatorskom, samoupravljačkom okviru pa je tako tvornica, osim što je bila "hraniteljica", bila i obrazovni i društveni centar te generator transformacije Sinja

Dio postava čine i osobni predmeti bivših radnika i radnica, od fotografija do iskaznica, potvrda, ali i slika dvoje umjetnika, Nede Mandac i Damira Jenjića, koji su umjetničkim radovima dokumentirali tvornički rad.

Dva potresna, međusobno dopunjujuća videa o kraju proizvodnje - jedan je rad umjetnice Neli Ružić snimljen u praznim pogonima, a drugi osobna snimka Dunje Marasović, jedne od posljednjih radnica Dalmatinke koja kamerom bilježi vlastiti izlazak iz tvornice - postavljeni su nasuprot obimnog pregleda kataloga, priznanica i medalja koji svjedoče o proizvodnim i trgovačkim uspjesima. Simbolički sublimiraju jednako potresan materijal sa stečajnih ročišta i nalaza revizije pretvorbe, a zaključuju kronološki postav s upitnikom.

Naime, koju god ekonomsku školu zastupali i što god mislili o mogućnostima tekstilne ili bilo koje druge industrije u Hrvatskoj ili Evropi danas, gledate li na Jugoslaviju i samoupravljanje s nostalgijom ili prezirom, ostaje činjenica da se suvremeni Sinj, kao i niz drugih dalmatinskih deindustrijaliziranih sredina, noktima drži urbanosti samo kroz kulturnu proizvodnju i kulturu sjećanja.Sjećanje je u ovom slučaju moćan emancipatorski kapital i utoliko je ova izložba vrijedna ne samo kao sjajan dokumentarni rad, već i kao točka iz koje će se ponovno promišljati budućnost

Regresija proizvodnih i društvenih odnosa, a naročito retradicionalizacija uloge žena, posljedice su poništavanja ne samo socijalističkog, nego svakog oblika privredne djelatnosti osim usluga, pa se tako i Sinj lagano turistificira, ali brže iseljava.

No, čak i da je to jedina budućnost grada, golemi tvornički pogon Lavoslava Horvata i snažno iskustvo ponosne radničke klase i dalje su tu pa, kad je već tu industrijsku baštinu nemoguće ignorirati, suočavanjem i interpretacijom mogao bi se graditi novi grad. Ova je izložba sasvim dobar početak.

 

aem_copy24425.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Ključne riječi: Jugoslavija, sinj, tvornice, dalmatinka
<
Vezane vijesti