Radnice Plavice na pauzi (Foto: Osobni arhiv obitelji Koljevina)Radnice Plavice na pauzi (Foto: Osobni arhiv obitelji Koljevina)I kako vam je bilo u tvornici? "Bilo je prekrasno", ganuto, sa sjetom u glasu i raznježenim licem kaže gospođa koja moli da je predstavimo inicijalima, K. K. Danas živi u Lošinju, kamo je došla 1958. s Paga, s još desetak cura iz cela Stara Vas raditi u tvornici ribljih konzervi Kvarner na Malom Lošinju. Radnu snagu u tvornici s jedne su strane činile mlade, siromašne i često nepismene žene iz težačkih krajeva, a s druge – "žene s problemima". "Ostavljene" ili razvedene žene, samohrane majke, žene koje su pobjegle od muževa ili ostavile djecu. Službenica u upravi creske Plavice ispod glasa priča o tome kako su ih znali zvati i tražiti odbjegle žene.

I kako vam je bilo u tvornici? "Bilo je prekrasno", ganuto, sa sjetom u glasu i raznježenim licem kaže gospođa koja je zamolila da je predstavimo inicijalima, dakle K. K. Danas živi u Lošinju, kamo je došla 1958. sa Paga, s još desetak cura iz cela Stara Vas raditi u tvornici ribljih konzervi Kvarner na Malom Lošinju. Rad u tvornici iz današnje perspektive zvuči sve samo ne prekrasno: pogon na otvorenom, rad zimi na buri, u pumparicama i visokim čizmama, rezanje ribljih glava – a norma nalaže obraditi četiri kašete riba u jedan sat.Tvornica Plavica na Cresu završila je svoj radni staž 1996. Rad tvornica uvjetuje i način život na otoku: najprije se zaposlilo otočanke jer obrada ribe, kao i drugi "pipkavi" poslovi, tradicionalno pripadaju ženama. No domaće žene uskoro će se preorijentirati na turizam, finiji i lakši posao. Zato stižu žene iz drugih krajeva Jugoslavije i mijenjanju te potpomažu demografsku strukturu otoka

Konzerve tako oštre da režu ruke od kojih ostaju doživotni ožiljci. Ruke neprestano u vodi. Najgore je filetiranje usoljenih srdela, priča gospođa K.K. dok rukama rezucka nevidljive filetiće po stolu. Stalno se lome, a treba ih besprijekorno očistiti, filetirati, pa svaki filet razdijeliti na pola, smotati u krug, u centar staviti kaparu.

"Bilo je lijepo", ponavlja. Stalno se pjevalo, bila je u društvu, okružena curama iz sela. "Bile smo kao sestre". A težak rad? Ah, na to je ionako navikla na domaćem otoku, gdje su je od malih nogu slali u polje po čitav dan, ili u paškoj solani gdje je čistila sol od "zemljice".

Na tvornice ribljih konzervi nekad ste mogli naletjeti iza svakog kutka istočne jadranske obale. Velikih hladnjača nije bilo i zato je ribu trebalo preraditi što prije, na licu mjesta. Tvornice su prije Drugog svjetskog rata pootvarala talijanska i francuska poduzeća u potrazi za jeftinom radnom snagom, dok je proizvodnju nakon rata nastavila nova država, socijalistička Jugoslavija. Na otoku Lošinju radila je tvornica Kvarner koja se zatvorila 1974., po mnogima zato jer se našla na putu novoj privrednoj grani – turizmu.

Tvornica Plavica na Cresu završila je svoj radni staž 1996. Rad tvornica uvjetuje i način život na otoku: najprije se zaposlilo otočanke jer obrada ribe, kao i drugi "pipkavi" poslovi, tradicionalno pripadaju ženama. No domaće žene uskoro će se preorijentirati na turizam, finiji i lakši posao. Zato stižu žene iz drugih krajeva Jugoslavije i mijenjanju te potpomažu demografsku strukturu otoka. Najprije iz Dalmatinske Zagore, a zatim iz Bosne te Slavonije.

Olga je uplovila u Lošinj iz Benkovca 1964. sa svojih 17 godina. Došla je organizirano, preko biroa preko kojeg su tražili radnu snagu. I njoj kao seljačkom djetetu naviknutom na dizanje u tri ujutro i čuvanje ovaca težak rad nije bio stran. Usprkos tome, Olga se dobro se sjeća i neispunjenih obećanja. Obećali su im smještaj i dobru plaću, "a nije bilo sve baš tako".I kako vam je bilo u tvornici? "Bilo je prekrasno", ganuto, sa sjetom u glasu i raznježenim licem kaže gospođa koja je zamolila da je predstavimo inicijalima, dakle K. K. Danas živi u Lošinju, kamo je došla 1958. sa Paga, s još desetak cura iz cela Stara Vas raditi u tvornici ribljih konzervi Kvarner na Malom Lošinju

Smjestili su ih u zgradu koja se, kao i tvornica, nalazi izvan naselja Mali Lošinj. "Poslagali su nas kao sardele", prisjeća se neudobnog spavanja na tankim madracima od tri dijela. Žene su dijelile jednu slavinu, a bilo je samo hladne vode, jadikuje njena kolegica iz Bosanskog Novog. Plaća jako mala. Ali opet – njihova vlastita. Ili kako Olga kaže: "Bar sam bila svoj gazda". I tako je odlučila da plaću ne šalje doma – otac je pio i ne bi bila sigurna u njegovim rukama.

Tvornički parovi i brakovi poseban su dio ove priče. Mnogi su otočani poženili takozvane "tvorničarke". No, nisu se sve žene smatrale primjerenima za udaju. Radnu snagu u tvornici s jedne su strane činile mlade, siromašne i često nepismene žene iz težačkih krajeva, a s druge strane – "žene s problemima". "Ostavljene" ili razvedene žene, samohrane majke, žene koje su pobjegle od muževa ili ostavile djecu. O njima se puno ne govori. Službenica u upravi creske Plavice ispod glasa priča o tome kako su ih znali zvati i tražiti odbjegle žene.

No, tvornica nije birala, primala je sve koji su htjeli raditi. Drugim riječima: i onima bez izbora dala je kakav takav izbor u ruke – da zarade novac, ostave muža, prehrane dijete, odu iz sela. Naivno bi bilo misliti da su tako zadobile potpunu slobodu; one koje su najdublje pale na ljestvici tradicionalnih vrijednosti ostale su parije i među samim radnicama. Pitamo Olgu je li ikad pričala s tim starijim ili "ostavljenim" ženama, a ona odgovori: "Nismo puno pričale, a šta imam s njima pričat?".

Rad u Plavici, fotografija izložena u kafiću Plavica na Cresu Rad u Plavici, fotografija izložena u kafiću Plavica na Cresu

Uzvik "Smrdiš!" ili pitanje "Šta se niste oprali?" uz obavezno zatiskivanje nosa – to je scena koju bi prije ili kasnije svaka radnica doživjela od sugrađana na ulici, pa čak i od članova obitelji. Radnice su vonjale po ribi, a činjenica da im se to nitko nije libio baciti u lice nešto govori o njihovom društvenom položaju i ugledu rada. S jedne se strane čini da fizički rad i vonj koji ga prati nisu poželjni u novome društvu u kojemu se diže životni standard, a gospodarske se nade ulažu se u turizam koji temelji na stvaranju lijepog, čistog i mirišljavog krajobraza koji ne trpi tragove nemirisne stvarnosti.Radnu snagu u tvornici s jedne su strane činile mlade, siromašne i često nepismene žene iz težačkih krajeva, a s druge strane – "žene s problemima". "Ostavljene" ili razvedene žene, samohrane majke, žene koje su pobjegle od muževa ili ostavile djecu. O njima se puno ne govori

S druge strane, tu je i ambivalentan odnos šire zajednice prema fenomenu žena koje žive i zarađuju same, bez zaštite i nadzora obitelji. Samom činjenicom da žena nije pod budnim okom oca i brata te je sama sebi "gazda", odnosno, ponaša se u skladu s vlastitim nahođenjem – ona postaje sumnjiva. Također, budući da članovi njene obitelji ne nadziru njenu interakciju s muškarcima, ona odjednom postaje subjekt (ili objekt) kojemu svaki muškarac može nesmetano pristupiti.

"Zvali smo ih papaline", reče nam Cresanin srednjih godina, pristojan i uglađen građanin u laganoj košulji na jutarnjoj kavi, a gornji krak desne usne poleti mu u zrak. Taj smiješak je ono što karakterizira odnos prema radnicama – manje ili više suptilno izraženu nadmoć i podsmijeh. Nazivi "tvorničarke", na Lošinju, ili "sardeline", u Istri, ne zvuče mnogo drugačije. "Papaline" su bile one za koje su se ribari nadali da će dati onu stvar – direktnim nam jezikom objasni Dinka koja je u Cres stigla krajem sedamdesetih iz Sarajeva.

"Došli bi pred zgradu gdje smo živjeli i pitali nas: 'Ima li p...?' To je bilo ponižavajuće, ali ja bih namjerno odgovorila: 'Ima gospodo, ali 50 maraka samo da uđeš u sobu!'", objašnjava Dinka kako se branila prkosom, ponosom i oštrim jezikom. No, neovisne djevojke s vlastitom plaćom nekad i jesu koristile pravo na svoju seksualnu slobodu – ili se barem tako govorkalo. Od nekoliko sugovornica tako čujemo da se u sobama znalo naći više stanovnika no što je bilo kreveta. S jedne strane to možemo nazvati govorkanjem, a s druge i propitivanjem granica, odnosno, možemo pretpostaviti da se u malom, patrijarhalnom i ruralnom mjestu i na taj način preispitivalo što sve može biti i činiti žensko."Zvali smo ih papaline", reče nam Cresanin srednjih godina, pristojan i uglađen građanin u laganoj košulji na jutarnjoj kavi, a gornji krak desne usne poleti mu u zrak. Taj smiješak je ono što karakterizira odnos prema radnicama – manje ili više suptilno izraženu nadmoć i podsmijeh

Društvene hijerarhije nisu se upisivale samo u odnose između muškaraca i žena, otočana i "tvorničarki", već i među samim radnicama. Lošinjanke i Cresanke međusobno su govorile talijanski, odnosno, otočko talijansko narječje, iako su znale i hrvatski, a tako su se distancirale od pridošlica koje ih nisu razumjele. Ankica iz Virovitice, koja je prethodno naučila talijanski, priča o tome kako su ih "domaće" ogovarale misleći da ih ostale ne razumiju.

K.K. s Paga nije govorila talijanski pa zato nije ni pričala s Lošinjankama. Dinka se pak sjeća da su Cresanke "kao slučajno" znale politi vodom grupu Bosanki, na što bi im odgovorila salvom psovki i prijetnji u svom samopouzdanom stilu. Čini se da komunikacija između "domaćih" i "furešta" nije tekla uvijek glatko, te se svatko držao žena iz svoga kraja.

S druge strane žene se nisu povezivale samo po regionalnoj ili etničkoj pripadnosti. Drugi element separacije i povezivanja bilo je obrazovanje te manire i ponašanje prema idealima zamišljene modernosti. Naime, razlika koju ističu neke naše sugovornice je ona između nepismenih i "primitivnih žena" – a među njima su se našle tako stare otočanke kao i one iz zabačenih krajeva Zagore i Bosne – te onih koje su primile određeno obrazovanje te se time, kao i drugim navikama, približile idealu socijalističkog modernog čovjeka.

Naravno, ništa od ovih razlika nije uzrokovalo jasne, konačne i definitivne podjele, među ženama su se sklapali različiti savezi, dolazilo je do istovremenog približavanja i distanciranja, ovisno od konteksta. Dinka kaže da je "uvijek štitila svoje Bosanke", naglašavajući regionalno zajedništvo, no istovremeno između sebe i njih povlači jasnu razlikovnu granicu. Kao žena iz grada, s finom odjećom, završenim tečajevima stenografije i daktilografije, čudila se sirotinji koja je došla u Cres "samo sa vrećicama". Da bi objasnila razliku među sobom i njima, kaže: "Ja nisam iz Bosne, već iz Sarajeva".S druge strane žene se nisu povezivale samo po regionalnoj ili etničkoj pripadnosti. Drugi element separacije i povezivanja bilo je obrazovanje te manire i ponašanje prema idealima zamišljene modernosti

Fakultetski obrazovana službenica u upravi lošinjskog Kvarnera upoznala je svaku radnicu. Priča nam o mahom nepismenoj radnoj snazi iz Bosne koja ju je "zapanjila" - žene koje se nisu znale potpisati, nisu znale datum vlastitog rođenja, a protiv uroka su se borile krvlju i mokraćom od mačke. Radnice su svakodnevno putovale brodićem od grada do tvornice, no spomenuta je službenica uskoro odustala od zajedničkog putovanja: "Teško sam izdržala vozit se sa tim ženama, nisam mogla...".

Od druge Lošinjanke čujemo anegdotu o ženi koju su zvali Gospa jer nije znala točan datum rođenja, već samo da je rođena "oko Gospe". Dok nam prepričava anegdotu sugovornica mumlja i proždire riječi kako bi dočarala Gospin govor.

S druge strane, Olga, koja je također bila radničko dijete, uspjela se popeti na društvenoj ljestvici – inteligentna i brza postala je predradnica, pa je pamte i hvale kao sposobnu i vrijednu. Dobivamo dojam o dvije grupe žena: jednima koje su uspjele iskoristiti tvornicu za socijalnu mobilnost i zajahale modernizacijski val koji je preobrazio državu, te drugih koje to iz različitih razloga nisu.

Radnice iz Plavice, Cres (Foto: Osobni arhiv obitelji Koljevina) Radnice iz Plavice, Cres (Foto: Osobni arhiv obitelji Koljevina)

Sjećanja iz Lošinja i Cresa, također nisu ista. Radnice iz Lošinja svjedoče o težem životu i radu te neprobojnijim razlikama, dok se radnice creske Plavice češće sjećaju međusobnog druženja, zabave i povezivanja. Otkuda takve razlike? Na uvjete rada u tvornici, odnose među radnicama i radnicima te njihova iskustva života i rada na otoku svakako utječe vremenski period u kojem su radnice stigle u tvornicu. Lošinjski Kvarner zatvoren je 1974., dok je creska Plavica radila sve do 1996. godine.Dobivamo dojam o dvije grupe žena: jednima koje su uspjele iskoristiti tvornicu za socijalnu mobilnost i zajahale modernizacijski val koji je preobrazio državu, te drugih koje to iz različitih razloga nisu

Životni standardi na otoku u šezdesetima ili u osamdesetima, kada je Kvarner već zatvoren, nikako nisu isti. Ako ste, kao K.K., došli na Lošinj u šezdesetima, vjerojatno ste živjeli u trošnom stanu bez tekuće vode i kanalizacije pa ste po noći krišom iznosili prljavu vodu i izlučevine.

Posve je drugo ako ste na otoku u osamdesetima kada je već postavljena sva potrebna infrastruktura. Drugi važan razlog je taj da su među tvornicama postajale velike razlike u djelovanju te ulozi koje su imale u gradu. Tvornica Kvarner na Lošinju bila je polu-automatizirana, u nju se nije ulagalo budući da se znalo da joj prijeti zatvaranje – buka i smrad smetali su nadolazećem turizmu.

Creska tvornica nije bila samo nedostojni dodatak koji smeta razvoju turizma, već integralni dio industrijske infrastrukture koja je uz tvornicu trikotaže i brodogradilište zapošljavala Cresane. Uz to, plaće u Plavici, pričaju radnici, u jednom periodu nadilaze primanja u ostalim tvornicama. U Plavicu se ulagalo, pogon postaje moderniji i suvremeniji, a rad s vremenom lakši. Tvornica Plavica je s vremenom srasla s gradskom jezgrom, te se tako nalazi u interakciji s mještanima i drugim mjesnim infrastrukturama.

Za razliku od toga lošinjski se Kvarner nalazi izvan grada. Mali Lošinj mjesto je s dugom turističkom, kapetanskom i nautičkom tradicijom, pa je moguće pretpostaviti da je i to utjecalo na niži društveni ugled radnica. Cresani se tradicionalno bavili poljoprivredom i ribarstvom te se je moguće zapitati nisu li onda između otočana i radnica postojale manje klasne razlike no što je slučaj bio u Lošinju. Konačno – Plavica posluje i u zlatnim osamdesetima kada život radnika, kako će jedna od radnica, znači: "Neprestane fešte, pjesma i ples!"U Plavicu se ulagalo, pogon postaje moderniji i suvremeniji, a rad s vremenom lakši. Tvornica Plavica je s vremenom srasla s gradskom jezgrom, te se tako nalazi u interakciji s mještanima i drugim mjesnim infrastrukturama

"Život mi je bio fantazija! Plaća kao da danas imam 1000 eura! Otišla bih u Rijeku, kupila kaput, čizme, a ostalo bi mi i za vlak za Doboj gdje mi je živjela obitelj!," priča Dinka. Ankica i Nikola, tvornički par, pozvali su nas da obiđemo stan kojeg su dobili kao radnici Plavice. Uzbuđeno nam dočaravaju svoje oduševljenje kada su prvi put zakoračili u po socijalističkim standardima prostran stan sa velikom terasom i to u prvom redu uz more. Ankica doskakuće s dugom, uskom, ružičastom disko haljinom s šareno izvezenim poprsjem koju brižljivo čuva u plastičnom ovoju. "Pogledajte, u ovome smo išli van!", razdragano izvikuje.

Pomisao na opuštene, dobro obučene, i za izlazak sređene radnike koji luduju i zabavljaju se u jedinom creskom hotelu Kimen, danas zvuči kao znanstvena fantastika. Naši sugovornici svjesni su razlike i nekoliko je puta podvlače. "Di to danas možeš?", izvikuju naizmjence.

Kod sugovornika u Lošinju nismo našli niti jednu fotografiju Kvarnera, što nije posve neobično glede na period u kojem je radila tvornica. S druge strane, creski radnici sami su donijeli fotografije i ponosno ih pokazivali. Neke se nalaze u obiteljskim albumima, što govori o tome koliko je tvornica integrirana u osobne biografije radnica i radnika. Fotografije su većinom snimljene u sedamdesetima i osamdesetima, na njima ljudi u grupama, s velikim osmjesima, za zajedničkim stolom, pred ićem i pićem, nazdravljaju, eno i s rukama u zraku.Uzbuđeno nam dočaravaju svoje oduševljenje kada su prvi put zakoračili u po socijalističkim standardima prostran stan sa velikom terasom i to u prvom redu uz more. Ankica doskakuće s dugom, uskom, ružičastom disko haljinom s šareno izvezenim poprsjem koju brižljivo čuva u plastičnom ovoju. "Pogledajte, u ovome smo išli van!", razdragano izvikuje

U lokalnom creskom kafiću koji se nalazi u prostorijama nekadašnje tvornice i nosi njeno ime izvješena je poznata fotografija radnika za vrijeme "puš pauze": s lijeve strane red žena koje su kao vrapčići posjedale na nisku stolicu, s desne strane dvije se grle, jedna se smješka direktno u kameru, dok joj druga prijateljski i povjerljivo šapuće u uho. "Družili smo se stalno!", razdragali se naši sugovornici.

Socijalistički dolce vita u Cresu rezultat je razgranatog mehanizma radničkih beneficija i sistemsko organiziranih mogućnosti za odmor, turizam, druženje i slavljenje: sindikalni izleti i putovanja – Kumrovec i Putevima revolucije, pojedinačni turistički boravci koje radnicima financira matično poduzeće – Ankica i Nikola provode sedam dana u hotelu u Gerovu, plesovi koje naizmjence organiziraju sve tvornice, kolektivne proslave praznika s jelom i pićem.

Dok u Lošinju pričamo s individualnim radnicima, u Cresu imamo osjećaj povezane zajednice, koju su spajala prijateljstva i poznanstva, u kojoj su se lakše prelazile opisane razlike i hijerarhije. Pričaju nam o tome da su muškarci ženama pomagali ispuniti normu, ako je bilo potrebno. Da se prilikom rođendana za svaku radnicu kolektivno sakupljalo novac kako bi se je darivalo.

"Bilo je drugarstva jer je bila Jugoslavija, nisam znala tko je Srbin, Hrvat, Musliman", kaže Dinka. "Pitaš nekog novog odakle je, ali ne zato jer to nešto znači", objašnjava Ankica. "Ma nikad nisam nikog pitao otkuda je", ubacuje se Nikola.Dok u Lošinju pričamo s individualnim radnicima, u Cresu imamo osjećaj povezane zajednice, koju su spajala prijateljstva i poznanstva, u kojoj su se lakše prelazile opisane razlike i hijerarhije

Prilikom čitanja ovog teksta, kolega me upitao ne može li se razdraganost naših sugovornika i njihov žal za radom u tvornici objasniti nostalgijom za mladošću koja je zaboravila težinu fizičkog rada. Dok selektivnost sjećanja može objasniti dio emocionalnog vala na kojem su zaplovili stari Cresani, njihova sjećanja ne možemo svesti samo na nostalgiju.

Radničke priče ne opisuju samo prostore idealnog, iz njih je jasno da društvene hijerarhije nisu nestale, kao ni da težak rad nije ostao nezamijećen – starije radnice prisiljavale su mlađe na iskrcaj kašeta s ribom i teške fizičke poslove, obrazovane su gledale s visoka na neobrazovane, Cresanke su vodom zalijevale došljakinje – pričaju Bosanke, a Bosanke su pak zauzimale njihova mjesta – pričaju Cresanke.

No, prosperitet i slobodniji muško-ženski odnosi u poznom socijalizmu, dobri radni uvjeti, organizirana druženja, kao i ideologija "bratstva i jedinstva" istovremeno su doprinijeli i neprestanoj interakciji među radnicama, radnicima i drugim otočanima, preklapanju i prelaženju granica, osjećaju zajedništva i životnog zadovoljstva.

Nekadašnja zgrada tvornice Kvarner danas je u ruševnom stanju Nekadašnja zgrada tvornice Kvarner danas je u ruševnom stanju

Što su dakle značile tvornice ribljih konzervi za žene i otoke? Tvornice omogućuju migracije i imaju veliki utjecaj na demografiju. Za razliku od drugih jadranskih otoka, zatvaranje tvornica na Cresu i Lošinju nije rezultiralo iseljavanjem stanovništva, budući da je turizam ponudio nova Radničke priče ne opisuju samo prostore idealnog, iz njih je jasno da društvene hijerarhije nisu nestale, kao ni da težak rad nije ostao nezamijećen – starije radnice prisiljavale su mlađe na iskrcaj kašeta s ribom i teške fizičke poslove, obrazovane su gledale s visoka na neobrazovane, Cresanke su vodom zalijevale došljakinje – pričaju Bosanke, a Bosanke su pak zauzimale njihova mjesta – pričaju Cresankeradna mjesta.

No, dolazak radnica u tvornice ribljih konzervi ima utjecaj na sastav otočkog društva: ono nije izolirano i kulturno homogeno, već heterogeno, multikulturno i multietničko. Pitanje je postoji li danas na otocima, na kojima se svijet i dalje dijeli na "domaće" i "furešte", svijest o integralnoj multietničnosti stanovništva. S druge strane, mogućnost migracije i zaposlenja u tvornici za žene znači i mogućnost izbora: odlaska iz siromašnog sela, možda i odlaska od muža.

A uz mogućnost izbora evo i ženske emancipacije i neovisnosti. U prijevodu: to znači Dinkinu odluku da ode iz stroge patrijarhalne sredine kako bi imala osobnu slobodu, ili pak Olgin izbor da ne šalje novac ocu koji pije.

Činjenica da se u malom otočkom društvu pojavljuju žene koje žive i zarađuju same, izvan okvira obiteljskog patrijarhata, otvara pitanje muško-ženskih uloga, i ukazuje na dugotrajan proces pregovaranja što jest i što nije moguće i prihvatljivo za ženu. Radnice u tvornicama ribljih konzervi bile su na granici društvene prihvatljivosti: žene koje rade težak fizički posao, smrde i same barataju novcima i vremenom.

Možemo pretpostaviti da je samo njihovo prisustvo pomicalo okvire mogućega. Također, tvornica je omogućivala preživljavanje i takozvanim "ženama s problemima": one nisu postale poštovane članice društva, ali opet nisu bile izopćene, mogle su preživjeti i sa svojim društveno neprihvatljivim izborom. Četvrto: tvornice ribljih konzervi omogućile su geografsku mobilnost, a zatim i socijalnu mobilnost.Radnice u tvornicama ribljih konzervi bile su na granici društvene prihvatljivosti: žene koje rade težak fizički posao, smrde i same barataju novcima i vremenom

U tvornici Plavica na Cresu moglo se živjeti dobro, uzeti kredit, uštedjeti, stvarati. U tvornici Kvarner u Malom Lošinju nitko se nije obogatio, no s druge strane za neke je tvornica bila odskočna daska, mogućnost za odlazak iz sela, možda kasniji prelazak u turizam, udaju za otočana, neki drugačiji život. Daleko od toga da je tvornica omogućila lak život, brzu emancipaciju i mobilnost te izbrisala sve društvene hijerarhije. No, neke od tih stvari uz nju jesu postale moguće, i bez tvornice život ne bi bio isti.

Konačno, dvije različite priče o tvornici Kvarner iz Malog Lošinja i Plavica iz Cresa, ukazuju i na to koliko različitaU tvornici Plavica na Cresu moglo se živjeti dobro, uzeti kredit, uštedjeti, stvarati. U tvornici Kvarner u Malom Lošinju nitko se nije obogatio, no s druge strane za neke je tvornica bila odskočna daska mogu biti iskustva za koja bi na prvi pogled rekli da su dio identične industrijske priče. Društveni i državni mehanizmi kao i lokalne tradicije oblikovali su dvije različite priče.

Tome na neki način odgovara i lokalno sjećanje na tvornicu – u već spomenutom creskom kafiću Plavica po zidovima su izvješene fotografije radnika. Zadnji put kada smo tamo pili kavu, prošli smo pored mladića koji je načuo o čemu razgovaramo, osmjehnuo se i pokazao nam ženu s kapicom na crno-bijeloj fotografiji: "To je moja mama".

U sjećanjima Cresana tvornica živi kao dio osobne i lokalne povijesti. U Malom Lošinju većina mladih nema sjećanja o tome da je tamo nekada bila neka tvornica, usprkos pokušaju revitalizacije prostora za umjetničke projekte sa strane umjetnice Dunje Janković. Danas tvornica Kvarner zjapi prazna dok tvrtka u čijem je vlasništvu traga za partnerom s kojim bi tvornicu srušila i prenamijenila u hotel.

Tekst je nastao kao dio zajedničkog istraživanja o industrijalizaciji jadranske obale i tvornicama ribljih konzervi kojeg provode ZRC SAZU u Ljubljani i IOS u Regensburgu. U pripremi je i knjiga pod radnim naslovom Priče iz konzerve koja će sljedeće godine izaći na slovenskom i hrvatskom jeziku.
<
Vezane vijesti