H-Alter
Foto: Youtube prtsc.Foto: Youtube prtsc.Boris Liješević, redatelj, povodom predstave "Mirni dani u Mixing partu" koju je postavio u ZeKaeMu: Nacionalizam, šovinizam, mase koje ne praštaju i ne osvrću se za sobom... sve to nekome treba u određenom političkom trenutku. Ali to već svi znaju. Kritika toga je već postala opšte mjesto.

Boris Liješević (1976.) spada među par najznačajnijih novih srpskih redatelja, prisutan u cijeloj regiji, a hrvatskoj publici poznat je jedino po režiji Štiksove "Elijahove stolice", nagrađene na Bitefu. Nakon što je ta predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta gostovala u ZeKaeMu, isto je kazalište uputilo poziv Liješeviću da gostuje kao redatelj. Povodom vrlo zanimljive režije "Mirni dani u Mixing partu" u Zagrebačkom kazalištu mladih razgovarali smo s ovom velikom regionalnom teatarskom osobom.  

mirni_dani-2.zekaem.jpg mirni_dani-2.zekaem.jpg

Kriza srednjih godina je kulturalni konstrukt koji se prvenstveno pravda/prepoznaje muškarcima. Smijemo li vjerovati da ima realnu bazu?

Ne znam. Još nisam u tim godinama. Odgovoriću vam na ovo pitanje za nekoliko godina. Mada znam neke studije i novinske članke na tu temu.  Jung kaže da "ne možemo živjeti popodne našeg života prema programu od jutra. Jer ono što je ujutru bila istina, uveče će biti laž. Svako ko u popodne svog života unosi zakone jutra, platiće visoku cijenu poremećajem svoje duše".

Tvrdite da "nerealiziranost" pojedinca često vodi u fašizam. Tena Štivičić, poznata spisateljica, nakon premijere mi je rekla da bi izvikavanje "Uhapsite Židova" u predstavi bilo prvorazredni skandal u Londonu. Ipak, kod nas nije. Kod nas, u regiji se lokalni napjevi istog tipa toleriraju tj. kažnjavaju ih stranci. Naše institucije se ogluše. Kako to komentirate?

U predstavi nije riječ o mizoginiji, prije o gledanju na druge isključivo kao na seksualne objekte. Čovjek i u 21. vijeku opet živi nagonski

Možda ne razumijem pitanje, ali u ovoj predstavi se ta parola ne predstavlja u afirmativnom kontekstu kao npr. na stadionima. Nije mi jasno kako i zašto dovodite u vezu ta dva slučaja. U Mirnim danima se govori "Uhapsite Židova" a ne "Ubij Židova" i u predstavi je to dato kao plod frustracija profesionalnom, bračnom i seksualnom nerealiziranošću. U pitanju je kritički pogled na ljude koji bi glasno izvikivali antisemitiske parole. Tako mi nije jasno ni zašto bi osuda antisemitizma izazvala skandal. A da se izjave tog tipa tolerišu - tolerišu se. I u Hrvatskoj i u Srbiji. Možda se i podstiču. Ali šta ja tu više mogu? Da sad govorim kako se ne slažem sa tim i kako to nije dobro. Baš sam pametan i hrabar! Pa niko normalan se ne slaže s tim i to svi znamo i govorimo, ali to ide svojim tokom. I ima veliku snagu. Nacionalizam, šovinizam, mase koje ne praštaju i ne osvrću se za sobom...  sve to nekome treba u određenom političkom trenutku. Ali to već svi znaju. Kritika toga je već postala opšte mjesto.

Kazalište je nužno politično. Mislite li da je tekst Mirni dani u Mixing Partu u svojoj esenciji mizogin? S obzirom na opis i tretman ženskih dramskih lica? Na njihovo preiskorišteno tijelo (polunagost), na njihovu-opet pokazanu histeriju? 

Mislim  da u svijetu postoji izvjesna mizoginija i da i komad i sama predstava s time koreliraju. Npr. predrasuda o ženi za volanom nikada neće biti iskorijenjena. U predstavi nije riječ o mizoginiji, prije o gledanju na druge isključivo kao na seksualne objekte. Čovjek i u 21. vijeku opet živi nagonski. Sva pravila ophođenja, lijepog ponašanja, korektnosti su maska ispod koje se kriju nagoni. Želja za hranom i želja za seksom i dalje su osnovne motivacije koje ispisuju stranice.  

U kojemu stanju je tetar u regiji? Prati li i treba li pratiti suvremene svjetske i europske tendencije, ili samo impuls, bilo svog trenutka i lokaliteta?

Teatar u regionu dobija svoju autentičnost sa autorima kakvi su Bobo Jelčić, Borut Šeparović, Oliver Frljić, Miloš Lolić, Anica Tomić, Selma Spahić, Ivana Sajko, Maja Pelević, Minja Bogavac... Sve su češći projekti u kojima se briše razlika između reditelja, pisca, pa čak i glumca.  Mislim da se u tom pogledu na najbolji način ukrštaju naši putevi sa savremenim svjetskim i evropskim tendencijama.

mirni_dani_zekaem.jpg mirni_dani_zekaem.jpg

Kako vidite budućnost kazališne umjetnosti, s obzirom na tendencije da ju se izbaci iz polja umjetnosti i stavi u "čisti" showbusiness?

Uzmimo festival Velikih Dionisija u Atini u 5. vijeku p.n.e. Ko je mogao tada da pretpostavi da će se  2500 godina kasnije još uvijek igrati isti komadi. Da će publika dolaziti da gleda te komade koji su pisani za samo jedno izvođenje, bez ikakvih pretenzija na budućnost. Nisam pesimističan. Ako se budu pravile predstave koje su dobre i važne u vremenu i prostoru u kojem nastaju i bliske ljudima koji sjede u dvorani, niko nam neće tražiti showbusiness. Publika uvijek ide za dobrim teatrom i spremna je plaćati za njega. Ljudi vole teatar, u to sam siguran.

Ključne riječi: kazalište, Boris Liješević
<
Vezane vijesti