Foto: Spikigin<br>Foto: Spikigin
Emir Imamović Pirke:U Splitu je sve drugačije, veće, masovnije, ali i duže traje, pa su neke večeri po atmosferi usporedive sa rock koncertima. Sudjelovanje na Spikiginu je, ako već treba usporediti, kao nastup u nekom klubu koji nije velik, ali se tu jednostavno mora biti.

Za prvog gosta Spikigina Kruno Lokotar morao je imati nekog jakog, nekog tko, kako je rekao, može držati pažnju publike i u oluji. U obzir je dolazilo samo nekoliko imena, a za petak u Norrisu uspio je dobiti književnika, pripovjedača, Pričiginca, kolegu suorganizatora Festivala ljevice i alternative Šibenik – Emira Imamovića Pirkea. Izbor je bio pun pogodak i Norris je bio prepun. Ispostavilo se da Zagreb dobro zna tko je Pirke, iako će on - prognozira Lokotar – s obzirom na svoju svestranost, kapacitete i vrijednosti, uvijek biti premalo poznat.

Pred probranom publikom - u kojoj su bili pisci, urednici, menadžeri, novinari, nakladnici, pa i znanstvenici... – Pirke je pripovijedao u dva bloka naslovljena "Rat i mir" i "Pisac spletom povijesnih okolnosti". Kao što je poznato, na Spikiginu su pravila rigorozna – nema čitanja, nema šalabahtera, moderator može postaviti dodatnu temu o kojoj govornik neće biti unaprijed obaviješten i publika mora pljeskati kao luda bez obzira na dojam o priči (inače će biti uklonjena o vlastitom trošku). Pirke je sve zadano ispoštivao i otvorio Spikigin sigurnošću Herkula u njegovih dvanaest zadataka.

Kakvi su dojmovi nakon prve večeri Spikigina u Norriscafeu? Je li publika bila inspirativna? Primjećujete li razliku između splitske i zagrebačke publike?

Pirke i organizator Spikigina Kruno Lokotar u Norriscafeu<br>
Pirke i organizator Spikigina Kruno Lokotar u Norriscafeu

Kada su Mišu Kovača pitali što očekuje od koncerta, on je odgovorio: "Klasiku. Ja ću pivat, oni će aplaudirat". Što se inspiracije općenito tiče, parafrazirat ću Faulknera: čuo sam za nju, ali je nisam vidio. Ne mogu, dakle, ništa suvislo reći niti o svojim impresijama, niti o odnosu sa publikom. Ne znam zašto, ali kada čitam ili pričam pred publikom, ne mogu ocijeniti je li to što sam i kako radio bilo dobro ili loše. Mogu, međutim, kazati da nisam siguran koliko mi je trebalo da se zagrijem, da nađem ritam pričanja jer nikada prije nisam pričao toliko dugo. Na splitskom Pričiginu obično za prvu priču imamo, jer uvijek se nastupa grupno, nekih petnaest minuta, za drugu pet, šest. U Norrisu sam, na Spikiginu, govorio sat vremena, istina sa pauzom. I publika i pisci se na ovakvim događajima uče: prvi da slušaju i postavljaju kriterije, a drugi tome koliko je velika razlika između pisanja i pričanja.

Čini mi se, ma koliko neskromno zvučalo, da je Spikigin krenuo dobro, da mu neće trebati puno vremena i da će bez oscilacija postati događaj koji vrijedi pratiti iz publike i na kojem je zadovoljstvo sudjelovati. U Splitu je sve drugačije, veće, masovnije, ali i duže traje, pa su neke večeri I publika i pisci se na ovakvim događajima uče: prvi da slušaju i postavljaju kriterije, a drugi tome koliko je velika razlika između pisanja i pričanjapo atmosferi usporedive sa rock koncertima. Sudjelovanje na Spikiginu je, ako već treba usporediti, kao nastup u nekom klubu koji nije velik, ali se tu jednostavno mora biti.

Kako biste objasnili popularnost koju storytelling danas uživa? Koliko je za storytelling zaslužna hipertrofija tekstualnih medija?

Pokojni Dario Džamonja, po mom sudu najbolji pisac kratkih priča na našim jezicima, većinu onoga što je napisao objavio je u sarajevskim Večernjim novinama. Ostalo u magazinu Slobodna Bosna. Sa Aleksandrom Hemonom kao autorom sam se upoznao preko sarajevskog tjednika Nedelja, baš kao i sa Miljenkom Jergovićem. Za većinu drugih pisaca čije su priče izlazile u tom političkom magazinu već sam bio čuo, no neke sam tu prvi puta čitao. Danas to zvuči gotovo nestvarno, kada je riječ o mainstream novinama. Pišu, istina, pisci u njima, ali ne prozu. Također, dok sam radio u Danima – najboljim novinama u kojima sam pisao i u kojima ću ikada pisati – intervjui s piscima, kao i s drugim ljudima koji imaju što reći, trajali su kao filmski kadar: onoliko koliko treba da traju. Drugačije, preciznije rečeno, ako je netko dao dovoljno zanimljivih odgovora za šest umjesto četiri predviđene stranice, mijenjao se prelom broja.

Publika, vjerujem, dolazi čuti ono što ne može pročitati i što je prognano iz mainstream medija, tiskanih ili elektronskih. Storytelling je, međutim, bio popularan drugdje i prije nego je započeo direktan prijenos odumiranja novinarstva, vjerojatno zato što čitanje jeste intiman čin, ali čitatelj ima potrebu za neposrednim kontaktom s piscem, baš kao i pisac s čitateljem. Koktel od tuđih običaja i domaće muke je, eto, ispao bolji nego se možda i očekivalo. Ja, moram priznati, nisam vjerovao da će Pričigin uspjeti, ali jeste, pa će i Spikigin, baš kao što su dobro funkcionirale Ono što se izgovori ne može se više popraviti, a na onome što napišem radim, što sam, što s urednikom, još dugo nakon što završim prvu, radnu verzijuvečeri koje smo radili u Šibeniku, gdje smo kombinirali pričanje priča s javnim intervjuima s gostima.

Slovite kao jednako dobar pripovjedač kao i pisac. Kako storytelling djeluje na knjigu? Dolaze li čitatelji na storytelling i čita li knjige publika storytellinga?

Bolje pišem, siguran sam. I ne bi valjalo da je drugačije. Ono što se izgovori ne može se više popraviti, a na onome što napišem radim, što sam, što s urednikom, još dugo nakon što završim prvu, radnu verziju. Mislim da, recimo, pedeset posto publike storytelling večeri dolazi čuti pisca kojeg je već čitalo. Pola od pola preostalih je samo čulo za njega, a ostatak hoće provjeriti vrijedi li uzeti knjigu. Ništa od onoga što sam do sada pričao u Splitu ili, evo, Zagrebu, nije završilo na papiru, niti je bilo što od ispričanoga prije toga napisano, pa čuvano u ladici za pričanje prvom zgodnom prilikom. Niti znam, niti je moje da određujem je li netko nakon što me čuo odlučio i da čita ono što pišem i je li mu bilo bolje slušati ili čitati.

Pripremate četvrto izdanje šibenskog Festivala alternative i ljevice FALIŠ. Razvija li se FALIŠ prema vašim očekivanjima? Jeste li razmišljali u nekom FALIŠ- u Zagrebu?

FALIŠ u Zagrebu može samo gostovati, ali u skraćenom izdanju. I ne samo u Zagrebu. Mi smo šibenski festival, s tendencijom da malo prošetamo, ali malo. Već smo se predstavili u Puli, postoje planovi za Osijek, možda Zadar...

Zapravo, već planiramo, samo polako, predstavljanje Festivala alternative i ljevice Šibenik u Zagrebu. Ostvareni su prvi kontakti i sada treba s ljudima koji vode KIC vidjeti na koji način i kojim novcem to napraviti. Ne može se, naime, FALIŠ staviti u kofer i nositi po Hrvatskoj, niti se može banuti negdje i reći - evo, mi malo navratili. Dugoročno, plan jeste učiniti FALIŠ prisutnim drugdje i neke od najboljih programa predstaviti pubPokazali smo da zagovarati alternativu ne znači inzistirati na hermetičnom, nemuštom amaterizmu kako u politici, tako i u umjetnostilici izvan Šibenika. E, već to govori kako se FALIŠ razvija i koliko je brzo narastao. Takva očekivanja nismo imali. Pitanje je, zapravo, znamo li uopće što smo očekivali.

No, Šibenik nas je, ali i ostatak Dalmacije, iznenadio. Za tri smo godine došli do toga da nema programa s posjetom manjom od 250 - 300 ljudi u publici, nema medija koji nije detektirao FALIŠ, gostima više ne treba ništa objašnjavati, već samo na vrijeme poslati poziv. I još smo, siguran sam, dekontaminirali i termine ljevica i alternativa, ali i simbole, od crvene boje do petokrake. Pokazali smo, dakle, da zagovarati alternativu ne znači inzistirati na hermetičnom, nemuštom amaterizmu kako u politici, tako i u umjetnosti, da između ideja ljevice i nekakve ideološke jugonostalgije ne stoji znak jednakosti. Podsjetili smo da je Hrvatska svoju najsjajniju epizodu u povijesti – onu partizansku i antifašističku u kojoj je pobijedila i Hitlera i domaće izdajnike – odigrala pod zastavom proletera i s prišivenom zvijezdom na njihovim kapama. Također, preko FALIŠ-a smo otvorili i niz bitnih tema, ugostili, uvjetno kazano, neobične zagovornike lijevih ideja, poput časne sestre Terese Forcades, kreirali atmosferu dijaloga između pravoslavne i katoličke zajednice... Sada se samo moramo paziti da ne narastemo previše, da ostanemo na svom trgu i zadržimo atmosferu u kojoj je kontakt između sudionika i publike neposredan i trajan.

Možete li obožavateljima odati temu svog novog romana?

vrsenje_duznosti_noir.jpg

Preživjeli iz prethodnog romana, Vršenje dužnosti, kreću u potragu za pitanjem koje postavlja glavni lik, Ivor Bošnjak: "Kako smo završili ovako sjebani i jesmo li znali da će tako biti, samo što smo se pravili budale?" Dakle, nakon velikog moralnog poraza i karijernog neuspjeha, Ivor kreće u prošlost, a da ne bi lutao njome, vodi ga prijatelj Kant kroz događaje koji su nam promijenili svijet i živote, od prve posjete Slobodana Miloševića Kosovu 1987. pa do devedesetih, ne samo ranih, nego i nešto kasnije. Dok, dakle, idu stazama povijesne zbiljnosti, obojica tumaraju i bespućima vlastite prošlosti i prepoznaju razloge zbog kojih su oni – i ne samo oni – ignorirali znakove nadolazeće katastrofe.

Pišem, dakle, istovremeno nastavak Vršenja dužnosti ali i prethodne epizode iz života žrtava tranzicije, onih kojima nikada neće biti podignuti spomenici i po kojima se neće zvati čak ni memorijalni bokserski turniri. Nakon toga, mogao bih se, možda, vratiti komediji... Ako me nešto drugo usput ne zarobi.

Ključne riječi: književnost, ljevica
<
Vezane vijesti