Viktorija Car, docentica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti: Puštanje informacija kao "probnih balona", što je bio slučaj sa spominjanjem novog modela pristojbe za HRT, odlika je ljudi koji ne znaju komunicirati.

Komunikacijski sustav unutar Ministarstva kulture ne funkcionira, a onda i sustav komuniciranja Ministarstva prema javnosti. Ako je netko za sve to dogovoran, onda je to ministrica Zlatar.

Osigurava li javni medijski servis vidljivost svih građana bez obzira na njihovu ekonomsku i političku moć ili se pak priklanja utrci za gledanošću s profitnim medijima? Kakva je kvaliteta i uloga neprofitnih medija u hrvatskom društvu? Kolika je medijska vidljivost organizacija civilnoga društva i institucija države posvećenih zaštiti ljudskih prava različitih marginaliziranih i/ili diskriminiranih skupina? Ovo su samo neka od pitanja na koje je odgovore pronašao tim istraživačica okupljenih oko Viktorije Car, docentice na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i bivše članice Programskog vijeća HRT-a, a čiji su rezultati nedavno objavljeni u publikaciji "Putokazi prema slobodnim i odgovornim medijima". U razgovoru za "H-Alter", Car govori o rezultatima istraživanja, o potrebi za sufinanciranjem neprofitnih medija koje sa sobom donosi prijedlog izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima, nedavnoj smjeni savjetnika za medije pri Ministarstvu kulture, najavljenoj promjeni čitavog seta medijskih zakona te o degradiranju novinarske struke.

Istraživanja obavljena u publikaciji Putokazi prema slobodnim i odgovornim medijima pokazala su da javna televizija i neprofitni portali i tiskani mediji redovito izvještavaju o ljudskopravaškim temama, a ono što ih razlikuje jest kvaliteta u načinu izvještavanja. Istraživanja nisu obuhvatila komercijalne mainstream medije. Smatrate li da bi i za njih vrijedili slični rezultati?

Zaista ne znam što je pravi razlog najave smjene Milana F. Živkovića, ali način na koji se to dogodilo je vrlo ishitren, nepromišljen, nedomišljen i nedorastao funkciji osobe koja je to napravila

U istraživanjima su analizirani probrani neprofitni mediji koji se inače bave ljudskim pravima, pa nije začuđujuće da se takve teme pojavljuju u njima. Istraživanje koje je obuhvatilo analizu dnevnika Hrvatske televizije pokazalo je da je u njihovom programskom sadržaju također zastupljena ova tematika. No, trebamo razlikovati koliko se o ljudskim pravima zaista govori, i na koji točno način. Upravo zato smo na naslovnicu publikacije stavili naslov "Senzacionalno! Mediji otkrili ljudska prava!". Time smo htjeli pokazati da takve teme postoje u medijima, ali i da ih još uvijek ima nedovoljno. Da ne postoji nekoliko neprofitnih medija koji su izvrsni, rezultati bi zasigurno bili potpuno drugačiji.

Smatram da isti rezultati ne bi vrijedili za komercijalne mainstream medije. Nažalost, mainstream mediji ne samo da ne problematiziraju pitanja koja se tiču ljudskih prava, već često u svojim sadržajima prenose društvene stereotipe, marginaliziraju pojedine društvene skupine te diskriminiraju po manjinskom, rodnom i spolnom ključu. Ako govorimo o televiziji, diskriminacija je najočitija u dramskom programu, ali je zamjetna i u mozaičnim emisijama. Ako je pak riječ o tiskanim medijima, slična situacija uočljiva je u tekstu, ali i kroz fotografiju.

Mogu li dobiveni rezultati biti jedan od mogućih argumenata za ono što ste već nekoliko puta isticali - potrebu da se neprofitni mediji i njihovo financiranje bolje zakonski reguliraju?

car2.jpg

Ovoga tjedna Vlada je na sjednici jednoglasno prihvatila prijedlog izmjena i dopuna Zakona o elektroničkim medijima kojim bi se definirao status neprofitnih internetskih portala te njihovo sufinanciranje putem Fonda za pluralizam medija. Smatrate li da će spomenute izmjene i dopune Zakona, čija je izrada zapravo jedan od rezultata rada radne skupine na čelu s donedavnim savjetnika za medije pri Ministarstvu kulture, Milanom F. Živkovićem, uistinu biti usvojen u takvom obliku?

Mainstream mediji ne samo da ne problematiziraju pitanja koja se tiču ljudskih prava, već često u svojim sadržajima prenose društvene stereotipe

Moram priznati da još uvijek nisam vidjela tu verziju Zakona. To mi je zanimljivo i čini mi se da dosta govori o našem društvu. Zašto se u radnim skupinama pojedini ljudi izbjegavaju, a posebno oni koji nešto o tim temama znaju i o njima govore u javnosti? Uvijek mi je zanimljiv izbor ljudi koji sudjeluju u izradi zakona i voljela bih saznati motive zašto se jedni ljudi uključuju u radne skupine, a drugi ne. Također, čini mi se da prijedlog izmjena i dopuna Zakona nije bio na otvorenoj javnoj raspravi, a to je jako loše. Time se zapravo i dalje nastavlja trend netransparentnosti medijske politike u Hrvatskoj. Politička klima se u jednom trenutku može usmjeriti na način da je voljna pomoći određenim skupinama koje zaslužuju bolji zakonski tretman, ali ako to ponovno čini na netransparentan način, to se ne smije opraštati. Mislim da je netransparentnost proizvod straha od sukoba argumenata i znanja uopće, koje otvara nova pitanja i potiče na jasniju argumentaciju. Svaki argument se naposljetku može odbaciti, no ne znam zašto mu se ne da šansa.

Krajem listopada Sabor je gotovo jednoglasno i bez zamjerki prihvatio Izvješće o radu Vijeća za elektroničke medije i Agencije za elektroničke medije za prošlu godinu. No nekoliko tjedana ranije, isto izvješće je lošije prošlo na sjednici Vlade gdje je istaknuto da bi navedena tijela trebala posvetiti veću pažnju sadržaju koncesijskih ugovora koji moraju biti dostupni javnosti, kao i da treba poboljšati provedbu mjera za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, te bolje pratiti dugoročne projekte koji se financiraju iz sredstava Agencije. Kako objašnjavate navedena razmimoilaženja?

Definitivno bi trebalo pronaći model kojim bi se iz javnih fondova pomoglo financiranje takvih medija,  budući da su sadržaji koji oni donose društveno angažirani i visoko kvalitetni, a kao takvi su u interesu javnosti

Činjenica je da ne postoji sustavna politička zainteresiranost za medijska pitanja, i ona se prepuštaju površnim zalaganjima zainteresiranih pojedinaca, bilo da je riječ o članovima Vlade ili Sabora. Sve to je odraz nepostojanja medijske strategije u Hrvatskoj. U posljednje vrijeme postoje naznake da su članovi Vijeća i Agencije za elektroničke medije puževim koracima počeli mijenjati do sada uobičajene loše načine djelovanja koji su bili vrlo upitni i netransparentni. No ne znamo koliko još treba proći vremena da se konačno sve informacije koje dolaze iz tih tijela mogu jednostavno pretražiti na njihovim internetskim stranicama, odnosno, da javnosti budu dostupna obrazloženja, detaljna i jasna, zašto je neka radijska ili televizijska stanica dobila koncesiju, što se krije u programskom sadržaju kojeg su se te stanice obvezale proizvoditi, da li to ispunjavaju te na koji način Agencija sve to provjerava i što čini u slučajevima ne poštivanja. Mislim da u tim tijelima još uvijek postoji "kultura uhljebljenosti" i da ljudi koji rade tamo nisu motivirani, a možda i ne znaju kako, osobno pridonijeti poboljšanju rada Agencije i Vijeća. Taj šlamperaj vidljiv je već na prvi pogled na njihovoj internetskoj stranici, a onda i u izravnim kontaktima s nekim od zaposlenih koji kao da su istrenirani izbjegavati odgovoriti na vaša pitanja i pomoći vam doći do tražene informacije.

Predstavnici medijskih korporacija izrazili su zahtjev za ponovnim smanjenjem PDV-a na tiskane medije. Uzevši u obzir već spomenuti sadržaj kojeg većina tiskanih mainstream medija objavljuje, smatrate li njihove zahtjeve legitimnima?

Problem je što se u Hrvatskoj svi mediji trpaju u isti koš. Kod nas postoji samo razlikovanje medija s obzirom na tehnologiju, a to je jako loše. Kao što među elektroničkim medijima postoje, na primjer, radijske stanice koje služe lokanim zajednicama i donose važne informacije, tako postoje i one čiji se sadržaj ne miče dalje od popularne glazbe i trivijalnih sadržaja. Ista je situacija i s tiskanim medijima. Definitivno bi trebalo razlikovati novine koje imaju sadržaj koji je vrijedan oslobađanja od PDV-a od onih koje isključivo egzistiraju na tržišnim osnovama. Novine iz posljednje skupine bi svakako trebale plaćati porez, budući da sav svoj sadržaj kreiraju u funkciji zarade, odnosno prilagođavaju ga ukusu publike i nemaju problem s trivijalizacijom sadržaja. Problem je što se sve zakonske odredbe odnose automatski na sve medije, bez obzira na kriterij sadržaja. Dodatan problem je i što su u Hrvatskoj portali cijelo vrijeme bili marginalizirani i nisu se vrednovali kao ostali mediji, jer su bili zakonski gotovo neprepoznati. Riječ je o velikoj diskriminaciji jer na portalima rade novinarke i novinari čiji je opis posla vrlo sličan, ponekad i jednak onima zaposlenima u tiskanom mediju.

Uvijek mi je zanimljiv izbor ljudi koji sudjeluju u izradi zakona i voljela bih saznati motive zašto se jedni ljudi uključuju u radne skupine, a drugi ne

U Hrvatskoj ne postoji medijska strategija, pa se sve odredbe donose ad hoc, i to najčešće u posljednji trenutak, kada se na brzinu nešto treba "pokrpati" ili kada se nekom treba ulizati - bilo da je riječ o građanima u predizbornoj kampanji ili određenoj političkoj opciji. Zbog toga se većina odluka donosi parcijalno, a to je jako loše. Hrvatskoj nužno treba medijska strategija iz koje će jasno biti vidljiva vizija medijskog sektora. Naravno da trebaju postojati mediji koji se bave popularnim sadržajima kao što su horoskop, kuhanje, različiti sportovi, ali moramo biti svjesni da su nam potrebniji oni mediji koji djeluju u javnom interesu, odnosno oni koji donose sadržaje iz kulture, znanosti, umjetnosti, ali i društveno političke ili gospodarske teme koje trebaju biti obrađene na kvalitetan, analitički način, a ne da se u takvim tekstovima plasiraju polu-informacije, sustavno se pozivajući na "visoke" neimenovane izvore iz vlade.

Novinarska struka je nedavno istaknula isto što i vi sada - da je bezuvjetno smanjenje PDV-a za sve tiskane medije dovelo do povećanja profita njihovih vlasnika. Spomenuti Milan F. Živković podržao je glas novinara u tom slučaju, a također je sudjelovao u radu tribina na kojima se ocijenio protuzakonitim tzv. RPO-status. Nakon svega mu se prijeti smjenom zbog spominjanja mogućnosti novog modela pristojbe za HRT kojeg je u stvari ministrica Zlatar-Violić spominjala prije njega. Smatrate li da je pravi razlog najavljene Živkovićeve smjene uistinu "medijski porez"?

Zaista ne znam što je pravi razlog najave njegove smjene, ali način na koji se to dogodilo je vrlo ishitren, nepromišljen, nedomišljen i nedorastao funkciji osobe koja je to napravila. Takve stvari se ne bi smjele događati. Svaka smjena treba biti promišljena, argumentirana i nama kao građanima treba biti jasno objašnjeno zašto je do nje došlo.

S politološkog stajališta, kako ocjenjujete lansiranje informacija, kao što je ova s novom vrstom pristojbe, na način da ih se u javnost pusti kao "probni balon"?

U Vijeću i Agenciji za elektroničke medije još uvijek postoji "kultura uhljebljenosti"; ljudi koji rade u njima nisu motivirani, a možda i ne znaju kako, osobno pridonijeti poboljšanju rada Agencije i Vijeća

Puštanje informacija kao "probnih balona" je odlika ljudi koji ne znaju komunicirati. Takve teme se raspravljaju na javnim tribinama, okruglim stolovima, sastancima, odnosno na različitim modelima javnih rasprava Sreća je da se u Hrvatskoj malo po malo formiralo aktivno civilno društvo koje je često spremno pomoći kako u organizaciji, tako i u procesu uključivanja šire javnosti u rasprave.  

Je li takva informacija onda uopće dovoljno dobar razlog za smjenu?

Apsolutno je smiješno da se nešto takvo može dogoditi, i sve što se dogodilo sa Živkovićem nije izolirani slučaj. To samo govori da komunikacijski sustav unutar Ministarstva kulture ne funkcionira, a onda i sustav komuniciranja Ministarstva prema javnosti. Ako je netko za sve to dogovoran, onda je  to ministrica.

Većina medija i političara je spomenutu pristojbu okarakterizirala kao novi porezni namet, zanemarivši pri tome da njenim uvođenjem najsiromašniji građani ne bi plaćali ništa. Smatrate li da je takav tip pristojbe zaista socijalno osjetljiviji od postojećeg?

Ne mogu reći kako bi predloženi model funkcionirao u Hrvatskoj, budući da postoji velik broj radnih odnosa koji su još uvijek u sivoj zoni, a pretpostavka modela je da samo zaposleni plaćaju pristojbu. Model u svojoj biti ima ideju o poštenijoj raspodjeli, međutim, sumnjam da bi to funkcioniralo u Hrvatskoj. I po sadašnjem modelu najsiromašniji su oslobođeni plaćanja pristojbe, kada to argumentirano zatraže. Neovisno o modelu naplate pristojbe, u svim europskim zemljama postoji mogućnost da se određene slojeve društva oslobodi plaćanja. Dakle, nije problem u tome, već u činjenici da li bi se pod tim siromašnim i nezaposlenima zaista krili siromašni i nezaposleni ili samo oni koji formalno imaju te karakteristike. Problem je u političkoj kulturi našeg društva, koja je još uvijek usmjerena na pronalaženje načina kako što uspješnije prevariti sustav. Takav mentalni sklop zamišlja državu kao neko nadtijelo čija se blagajna ne puni našim novcima. Ako ja ne dam ništa državi, kako onda mogu očekivati da ona meni išta da zauzvrat?

U Hrvatskoj su portali cijelo vrijeme bili marginalizirani i nisu se vrednovali kao ostali mediji, jer su bili zakonski gotovo neprepoznati. Riječ je o velikoj diskriminaciji

Problem načina plaćanja pristojbe je vrlo složen. Čak i BBC muči muku s načinom kako primjenjivati i regulirati model naplaćivanja pristojbe. Različite europske zemlje su se domišljale različitih modela, pa su neke vezivale plaćanje pristojbe uz račun za struju. Ono za što se uvijek treba zalagati jest to da je pristojba jedini najbolji, najneutralniji i najstabilniji način financiranja javnog medijskog servisa. Vlada nikako ne smije biti posrednik u financiranju na način da izdvaja sredstva iz državnog budžeta jer bi to uskoro značilo smrt javnog servisa. Također, udio kojeg javni servis dobiva od oglašavanja bi se trebao svesti na minimum. No, problem je što Hrvatska ima mali broj stanovnika, pa samim time i mali broj pretplatnika, a praktički količina sadržaja koju proizvodi HRT je slična količini sadržaja koju proizvodi bilo koji javni medijski servis bilo koje države, pa makar ona imala višestruko više stanovnika nego li je to slučaj s Hrvatskom. Jasno mi je da jedan dio tržišnog financiranja treba ostati na snazi, no problem je na koji način to regulirati. Primjerice, švedski javni servis uopće nema reklama, ali zato pojedini skupi medijski projekti, poput prijenosa Olimpijskih igara, smiju biti sponzorirani. Da zaključim, postoje načini, ali o svemu prije svega treba strateški promišljati, razgovarati i dugoročno planirati.

Za ove vlade donesen je Zakon o izmjenama i dopunama zakona o HRT-u koji je rezultirao postavljenjem novih rukovodećih kadrova na javnom medijskom servisu. Kako ocjenjujete promjene koje su se dogodile nakon stupanja Zakona na snagu?

Model TV pristojbe koji je predstavio Živković u svojoj biti ima ideju o poštenijoj raspodjeli, međutim, sumnjam da bi to funkcioniralo u Hrvatskoj

Sigurno je da su se neke stvari na HRT-u promijenile na bolje. Primjerice, vidljivo je da se program poboljšao. Mislim da je sjajno što je s radom krenuo HTV-ov Treći program koji, bez obzira na nisku gledanost, ispunjava misiju javnog servisa, odnosno nudi visoko kvalitetne sadržaje iz kulture. Osim što su se dogodile rošade u vodstvu HRT-a, nisam sigurna da on upravljački bolje funkcionira, odnosno da bolje upravlja novcem građana i da postoji strateško promišljanje njegovog djelovanja. Ipak, u usporedbi s prijašnjom upravljačkom strukturom koju je činila grupa ljudi koja uopće nije razumjela što je to javni medijski servis i koja je njegova svrha, sadašnja situacija je bitno različita i bolja. Ne smijemo zaboraviti da je bivši glavni urednik HTV-a izjavio da je javni servis subkultura. Ne bih mogla ništa predvidjeti, no nadam se da će HRT napredovati na način da će imati visoko kvalitetni sadržaj, da će se vrlo odgovorno odnositi prema trošenju javnog novca i da će se jednako odgovorno odnositi prema svojim zaposlenicima.

To je samo jedan u nizu zakona kojeg je zahvatila najavljena izmjena sveukupnog medijskog zakonodavstva. Očekujete li da će najavljene promjene uistinu ići u korist poboljšanja statusa novinarske struke?

Mislim da za sada nema nikakvih naznaka da se ide u tom pravcu zato jer se, ponavljam, medijska strategija ne promišlja sustavno. Mislim da je status novinara u Hrvatskoj možda najlošiji nego što je ikad bio. Novinarska struka je izgubila dignitet i mislim da je nedopustivo da novinari nisu zadovoljavajuće plaćeni za posao koji rade i da zbog toga ne mogu organizirati i planirati život koji nudi kvalitetu lišenu egzistencijalne nesigurnosti. Način na koji su novinari šikanirani u pojedinim medijima, a prvenstveno u tiskanima, je nedopustiv, i struka kao takva to nije zaslužila. Problem je što u Hrvatskoj ne postoji jaka strukovna institucija koja bi stala u obranu novinara, jer Hrvatsko novinarsko društvo to ne radi. Za razliku od Njemačke, gdje je svojevrsni novinarski sindikat toliko jak da su njegovi članovi spremni u određenim situacijama organizirati štrajk i napraviti kolaps u medijskom sustavu na nekoliko dana, u Hrvatskoj se to ne događa. Sve se na kraju svodi na pojedinačne interese, pa rijetko tko staje u obranu onih kojima su ugrožena prava. Može se dogoditi da pojedini novinari ne zadovoljavaju profesionalne kriterije, ali je nedopustivo sustavno omalovažavanje novinarstva: prioritet imaju oglašivači, a vlasnici su ti koji urednicima diktiraju razinu kvalitete sadržaja, pokušavajući zadovoljiti određene političke ili privatne interese koji u konačnici vode ostvarivanju ekonomskih interesa. Tako se može raditi u tabloidima, ali ne mogu svi mediji funkcionirati na toj razini.

car-1.jpg car-1.jpg

Nije li za takvo stanje djelomično kriv i dobar dio novinara koji se ponaša apatično i nesolidarno prema svojim kolegama?

Dio odgovornosti je svakako i na pojedincu. Očito se sama struktura novinara promijenila. Na žalost, mnogi kvalitetni novinari su se izmakli i svoje egzistencijalne potrebe zadovoljili kroz neka druga zanimanja. Poznajem ih jako puno koji su otišli iz novinarstva, i žao im je zbog toga. Novinari bi se trebali sami više založiti za svoja prava, ali bi trebali i raskrinkati sve one koji se bave novinarstvom, a zapravo o novinarstvu ne znaju ništa. Tu je velika odgovornost na HND-u, koji bi se trebao izboriti za to da njihovim članovima mogu postati samo obrazovani novinari koji su se već iskazali u svom poslu. U Hrvatskoj se, nažalost, s novinarstvom može baviti svatko, bez obzira na obrazovanje, razinu pismenosti i razumijevanja profesionalnih novinarskih standarda i etike. HND bi se u suradnji sa sveučilištem i obrazovnim institucijama trebao početi baviti kvalitetom novinarske struke, što je ustvari njegova osnovna zadaća.

<
Vezane vijesti