Investigativni tim H-altera i HND-a istražio je kako tijela javne vlasti reagiraju na podražaje u vidu novinarskih zahtjeva za informacijom. Naišao je na sveopću zbrku u glavama, nepostojanje bitnih podataka, nezakonitosti i ignoriranje postavljenih pitanja, a sve pod budnim pokroviteljskim okom Upravnog suda.

 

Dvjestotinjak zahtjeva za ostvarivanje prava na pristup informacijama koje smo u posljednjih nekoliko mjeseci, u sklopu projekta Pravo novinara na pristup informacijama, koji zajednički provode Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i Hrvatsko novinarsko društvo, uputili različitim tijelima javne vlasti, izazvalo je među tim tijelima nemalu pomutnju. Za razliku od uobičajene novinarske prakse, pitanja smo postavili uz pomoć stručnog pravnog savjetnika i uz poštivanje forme koju zahtijeva Zakon o pravu na pristup informacijama, a za njima su slijedile žalbe zbog potpunog ili djelomičnog uskraćivanja odgovora; za žalbama su pak, prema tijelima javne vlasti putovale požurnice. U nekoliko slučajeva pojedine smo državne institucije zbog uskraćivanja prava na informaciju tužili Upravnom sudu, a u jednom slučaju, nakon presude Upravnog suda u korist državne institucije, stvar smo predali Ustavnom sudu.

Čitavo to novinarsko istraživanje pokazalo je da državne institucije reagiraju na zahtjeve za informacijom na međusobno kontradiktoran način. Dapače, kontradiktorne reakcije dolaze iz državnih tijela koja djeluju unutar istih resora; sudovi, koji bi trebali biti ultimativni promotori prava, međusobno se na dijametralno suprotne načine ponašaju u identičnim situacijama pred koje smo ih postavili. A poneka tijela javne vlasti posve ignoriraju građanska prava koja proizlaze i Zakona o pravu na pristup informacijama.

Sudovi, koji bi trebali biti ultimativni promotori prava, međusobno se na dijametralno suprotne načine ponašaju u identičnim situacijama pred koje smo ih postavili; poneka tijela javne vlasti posve ignoriraju građanska prava koja proizlaze iz Zakona o pravu na pristup informacijama

Od svih općinskih i županijskih sudova u Hrvatskoj, te od Vrhovnog suda, zatražili smo odgovor na pitanje koliko trenutno vode postupaka koji su stariji od 25, a koliko vode postupka koji su stariji od 30 godina. Kao što znamo, drastično kršenje prava na suđenje u razumnom roku pripada oblicima kršenja ljudskih prava karakterističnim za Hrvatsku. Da stvar bude gora, nadležna tijela uopće se nisu potrudila istražiti učestalost najtežih pojava kršenja toga prava. Glasnogovornica Ministarstva pravosuđa uputila nas je na Vrhovni sud, koji prati rješavanje starih predmeta. Vrhovni sud kaže da raspolaže podacima o ukupnom broju spisa koji su započeli 1995. godine i prije, ali da među tim spisima, koji su svi stariji od 14 godina, nema izdvojene one koji su stariji od 25 godina, te nam preporuča da informacije o njima zatražimo direktno od samih sudova. Kako smatramo da je stavljanje svih spisa starijih od 14 godina u istu grupu zamagljivanje prave dubine problema, te da je spoznaja o ukupnom broju „metuzalemskih" sudskih postupaka važna za shvaćanje razmjera neažurnosti hrvatskog sudstva, napravili smo upravo to što nam je Vrhovni sud preporučio. Uz informaciju o samom broju predmeta starijih od 25 odnosno 30 godina koji se vode na pojedinim sudovima, koje smatramo kardinalnim oblicima kršenja prava na suđenje u razumnom roku, od sudova smo također zatražili i podatak o poslovnim brojevima pod kojima se vode ti spisi i o imenima stranaka koje desetljećima čekaju da sud riješi njihov slučaj. Taj zahtjev proizlazi iz novinarske logike: sugovornici s takvim životnim iskustvom zanimljivi su za novinarsko premještanje suhih statističkih podataka u sferu konkretnih ljudskih sudbina na koje je utjecala neefikasnost pravosuđa.

Pokazalo se da domaće sudstvo nije načistu s time jesu li uopće poslovni brojevi spisa i imena stranaka u postupku informacija koju novinar smije dobiti. Veći broj sudova odgovorio nam je, naime, da bi davanje takvih informacija bilo protivno Zakonu o parničnom postupku, prema kojemu podatke o sadržaju spisa mogu dobiti samo osobe koje imaju pravni interes uvida u spis. Jednu takvu odbijenicu, koju smo dobili od Općinskog suda u Dubrovniku „dotjerali" smo do Upravnog suda, obrazlažući da su podaci o poslovnom broju spisa i imenima stranaka dostupni i bez uvida u spis, odnosno da ih je moguće pročitati u registru suda, tako da bi ih bilo moguće „odati" novinarima, a da Zakon o parničnom postupku pritom ostane neprekršen. Upravni sud odbio je našu tužbu, potvrdivši u potpunosti argumente kojima nam je OS u Dubrovniku uskratio traženi podatak. Cijena eksperimenta bila je paprena: 1 000 kuna sudskih pristojbi koje smo bili dužni uplatiti na račun Upravnog suda.

Pokazalo se da domaće sudstvo nije načistu s time jesu li uopće poslovni brojevi spisa i imena stranaka u postupku informacija koju novinar smije dobiti

Općinski sud u Zagrebu, na kojem se, vjerojatno zbog njegove veličine, vodi daleko najviše „metuzalemskih" postupaka, nije nam odao tražene podatke o brojevima spisa i imenima stranaka, ali pritom se nije pozvao na Zakon o parničnom postupku, nego se opravdao vlastitom prekrcanošću: „Budući da se radi o zaista velikom broju predmeta, nisam u mogućnosti navesti Vam sve brojeve predmeta i imena odnosno nazive stranaka, jer to bi iziskivalo izuzetno mnogo vremena koje se u uvjetima rada ovoga suda ne može izdvojiti," glasio je odgovor službenika za informiranje Općinskog suda u Zagrebu, iz kojeg proizlazi da taj sud nije imao problema sa zakonskim ograničenjima za davanje traženih informacija, nego sa činjenicom da mu uvjeti u kojima radi ne omogućavaju uredno ispunjavanje obaveza koje mu se postavljaju na osnovu Zakona o pravu na pristup informacijama.

Smatrajući da nam je uskraćivanjem odgovora na pitanje o poslovnim brojevima sudskih spisa imenima stranaka u postupku prekršeno Ustavom zagarantirano pravo novinara na informaciju, predali smo „slučaj OS Dubrovnik" Ustavnom sudu.

Među ostalim odgovorima sudova, najviše veselja u našem istraživačkom timu izazvao je odgovor V.D. predsjednika Općinskog suda u Starom Gradu, Željka Perašića. On je odgovorio da „nisu u mogućnosti dostaviti tražene podatke zbog opterećenosti Suda velikim brojem predmeta, a s druge strane zbog nedovoljnog broja sudaca i službenika", ponudivši nam mogućnost da otputujemo u Stari Grad i neposredno pretražimo registar. Nakon žalbe u kojoj smo podsjetili g. Perašića da je njegov Općinski sud još prije nekoliko godina, prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, imao obavezu imenovati službenika za odnose s javnošću, kao i da nam na osnovu toga zakona moraju pružiti informaciju u pismenoj formi, V.D. predsjednika Suda tako je i postupio.

Vrhovni sud, koji je inače zadužen za jedinstvenu primjenu zakona, u odgovoru na naše pitanje odao je poslovne brojeve „metuzalemskih" predmeta koji se vode na samom Vrhovnom sudu, demonstrirajući na taj način da različito od Upravnog suda i dijela općinskih sudova tumači što jest, a što nije sadržaj spisa

Nadležne službe za informiranje građana u policijskim upravama evidentno nisu načistu s time trebaju li novinari za svaku informaciju koju od njih traže, pozivajući se pritom na Zakon o pravo na pristup informacijama, platiti upravnu pristojbu. Na naš zahtjev za informacijom o procedurama i praksi oduzimanja oružja i o broju zaplijenjenog oružja u posljednjih nekoliko godina, Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska i Sisačko-moslavačka policijska uprava uvjetovale su davanje informacije plaćanjem upravne pristojbe u iznosu od 20 kuna. Najeksplicitnija je bila Virovitičko-podravska PU, koja nam je odgovorila rješenjem o odbacivanju našeg zahtjeva kao nepotpunog, uz obrazloženje da nije bio popraćen plaćenom pristojbom. Toj PU podnijeli smo žalbu, koja je iz nje proslijeđena u Zagreb, Ministarstvu unutarnjih poslova - a MUP nam je, bez daljnjih zahtjeva za plaćanjem pristojbe, pružio zbirne podatke o zapljeni oružja na teritoriju čitave Hrvatske.

Primjer 3: Od Vijeća za elektroničke medije još u travnju smo tražili fotokopije svih izvješća o obavljenom oglašavanju u 2008. godini koja su nakladnici, prema Zakonu o elektroničkim medijima, bili dužni do 31. ožujka 2009. godine podnijeti Vijeću. Vijeće nije odgovorilo, pa smo mu nakon zahtjeva poslali žalbu, a nakon žalbe požurnicu s upozorenjem da ćemo, zbog kršenja prava na informaciju, pokrenuti tužbu pred Upravnim sudom. Tek potom stiglo nam je pismo, s datumom 29. travnja, s kratkom porukom: „Agencija za elektroničke medije provodi obradu dostavljenih podataka te Vam u ovom trenutku nismo u mogućnosti dostaviti iste. Po završetku obrade izvijestit ćemo Vas o provedenom postupku."

Obrada vjerojatno još uvijek traje, jer nas Vijeće dosad nije obavijestilo o „provedenom postupku". No, nakon gore citiranoga odgovora poslali smo Vijeću zahtjev za fotokopijama svih izvješća o obavljenom oglašavanju u prethodnoj, 2007. godini, za koja smo smatrali da možemo opravdano pretpostaviti kako su već „prošla obradu". Zatim smo, nakon nekoliko mjeseci, ponovili onaj isti zahtjev za fotokopijama izvješća za 2008. godinu. Pa nam vrag i dalje nije dao mira, nego smo zamolili Vijeće da nam dostavi i registar (očevidnik) nakladnika elektroničkih publikacija koji se u skladu sa čl. 38. Zakona o elektroničkim medijima vodi pri Vijeću za elektroničke medije. Nikakav odgovor od strane Vijeća, kojem se u međuvremenu na čelu pojavio Zdenko Ljevak, nije bilo, pa smo protiv Vijeća pokrenuli tri tužbe pred Upravnim sudom. Preostaje nam da vidimo hoće li taj Sud još jednom pronaći neku formalnu dlaku u jajetu, kako bi nastavio svoju praksu "pokrivanja" nezakonskog rada upravnih tijela, umjesto njihova nadzora.

tijelo.jpg

Jakov Babić, diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom koji je sudjelovao na UNMK-ovom i HND-ovom PPI-projektu:

Sadržaj odgovora sudova ponudio je čitav niz kombinacija informacija koje je dotični službenik (u pravilu sudac) odlučio podijeliti s građaninom - novinarom. Od parcijalnih informacija s obrazloženjem djelomičnog odbijanja, do šturih i aljkavih odgovora, bez ikakvog objašnjenja ili upute o pravu na žalbu. Bez želje za isticanjem detalja postupaka koji još uvijek traju, može im se istaknuti zajednička karakteristika - potpuno pomanjkanje standarda i pravnog shvaćanja o granici u kojoj se susreću pravo na pristup informacijama i pravo na zaštitu osobnih podataka. Argumentacija ovakvog ili onakvog stava pretežno je bila promašena i arogantna, prilična odnosu „stručnjaka" prema „tamo nekom novinaru".

U to veselo društvo savršeno se uklopio i Vrhovni sud sa svojim odgovorom koji je u očitoj suprotnosti s presudom Upravnog suda, i niza drugih sudova među kojima mu je zadaća osigurati jedinstvenu primjenu zakona. Pored toga, uvaženi suci Vrhovnog suda, propustili su donijeti rješenje o zahtjevu i obrazložiti dostavljanje tek dijela traženih informacija. Da nije žalosno, bilo bi smiješno...


zaklada.gif

 

<
Vezane vijesti