Arhitektonsko djelo Viktora Kovačića odavno je uvršteno među najznačajnije u povijesti hrvatske arhitekture. Početak njegovog djelovanja jest na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, nakon studija u Beču kod Otta Wagnera.

Slavni hrvatski arhitekt Viktor Kovačić još uvijek je za mnoge čovjek s mnogo neotkrivenih talenata i sklonosti. U nevelikoj fotografskoj ostavštini Viktora Kovačića prepoznajemo ga i kao dobrog fotografa. Budući da je bio majstor u stvaranju prizora i ugođaja u svojim arhitektonskim nacrtima, te je kao takav, prostor i volumen doživljavao kao slikar ili scenograf, tako i fotografiju pomno promišlja dajući joj umjetnički naboj. 

Kovačića u ulozi fotografa zanimaju različiti motivi; stoga fotografije možemo svrstati u nekoliko tematskih cjelina: arhitektura, ljudi u prirodi i na ulici, te portreti prijatelja. Svojim je objektivom ponajprije zabilježio arhitekturu i građevine: bilježi ih na putovanjima (Italija, Bosna...) i šetnjama Zagrebom, te su nam one danas dragocjen dokument vremena, a njemu su poslužile kao nadahnuće pri radu, ali kao što je rekao Andre Gide "utjecaj ništa ne stvara, on budi". S puno ljubavi i pažnje zabilježio je Zagreb svoga doba. Gornjogradska dvorišta, zid ispred zagrebačke katedrale prije rušenja, Branjugova ulica, još blatnjava, sve nam te fotografije pokazuju kako je Zagreb izgledao na početku 20. stoljeća. Među portretima moramo istaknuti portret supruge Terezije, te prijatelja i kolege, slavnog austrijskog arhitekta Adolfa Loosa.

Fotografska ostavština Viktora Kovačića, koja se nalazi u Muzeju grada Zagreba, sadrži 35 negativa i 17 fotografija. Kovačić ih je snimao od 1905. godine, kada datiraju prve fotografije snimljene u Beču, gdje je i kupio fotografski aparat, pa do 1924. godine, kada je fotografirao suprugu Tereziju. U zbirci fotografija su i tri fotografije koje, vjerojatno, nije snimio Viktor Kovačić, a zanimljive su nam zbog motiva. Na jednoj je Kovačić s prijateljima u ladanjskom ambijentu u Kutjevu, 1918. godine. Druge dvije fotografije pokazuju mladića s početka 20. stoljeća, dubokih svijetloplavih očiju, pomno dotjeranog. Na njima možemo prepoznati mladog Kovačića, baš onakvog kako ga je opisao Matoš, govoreći za njega da ima "izgled engleskog gentlemana", te zapažamo "eleganciju njegove boemske otmjenosti".