Identitet grada često ne prepoznajemo u njegovoj ukupnoj stvarnosti, nego uglavnom kroz izabrane fragmente, iluziju koju nam pružaju kadrovi, oblici, boje, pejzaži i događaji koje diktiraju mediji i upravljačka klasa, odnosno koje kao takve svakodnevno konzumiramo.

Nasuprot tome, autori pružaju drugu sliku grada, većini možda manje vidljivu, posve sigurno manje poželjnu, ali ipak vrlo prisutnu stvarnost. Geometrijski čista kompozicija oslobođena je od ljudi, obasjana čudnom, tjeskobnom svjetlošću. Izložba pruža otkon od simulacija i simulakruma te poput Morpheusa iz Matrixa poziva u "pustinju stvarnog".

Hrvoje Pende, odabranim kadrovima i primjenjenom tehnikom obrade na svojim fotografijama pruža doživljaj ogoljen do stvarnosti, grub i oštar kao neželjena istina, lišen bilo kakvog uljepšavanja. Gradski pejzaži su otuđeni i hladni, asocijacije uglavnom neugodne, osjećaji nepoželjni.

Mirjan Čubrić svojim kadrovima i tehnikom obrade fotografija realnosti dodaje mekane i ugodne boje koje razblažuju neželjenu konfliktnost oštrine i jasnoće. Stvara se iluzija humanijeg okruženja. Promatrač ulazi u svijet smirujućih i nekonfliktnih urbanih pejzaža. Slike ipak ostaju "nerazumljive", neočekivane i hladne.