Prije 100 godina, 1912., osnovan je prvi veliki japanski filmski studio Nikkatsu. U burnoj povijesti studija posebno se ističu dva razdoblja - kasne 1930-te kada su filmovi Nikkatsua naslutili poslijeratni talijanski neorealizam i desetljeće od sredine 1950-ih do sredine 1960-ih u kojem je prevladavala popularna masovna zabava i žanrovski filmovi. Tijekom godina okupacije Nikkatsu je bio aktivan samo kao distributer američkih filmova, koji su snažno utjecali na filmove studija kada je 1954. Nikkatsu iznova pokrenuo filmsku proizvodnju. Nikkatsu je regrutirao niz pomoćnika redatelja iz drugih studija, većinom iz studija Shôchiku, među kojima su bili Shôhei Imamura i Seijun Suzuki. Njih dvojica predstavljaju dvojnu strukturu japanskog studijskog sustava - tjednu izmjenu dvostrukih programa, koja se sastojala od glavnog i dodatnog filma. Prvi su najčešće bili ambiciozniji, rađeni s većim budžetom i "velikim imenima" te su dobivali svu medijsku pozornost, a drugi su bili niskobudžetni poslovi za preživljavanje koji su služili popularnom ukusu.

Dok je Imamura ubrzo postao međunarodno priznati redatelj A-filma, Seijun Suzuki se posvetio B-filmu. Od svojeg redateljskog prvijenca iz 1956. proizveo je golem broj žanrovskih filmova, uglavnom akcijskih i gangsterskih filmova, u kojima je razvijao umješnost i njegovao svoj osobiti stil.Godine 1963. dosegao je prvi vrhunac s filmom Mladost zvijeri (Yajû ne seishun). Iste je godine počeo raditi sa scenografom Takeom Kimurom, koji mu je postao blizak suradnik i koji je utjecao na dodatno usavršavanje Suzukijevog vizualnog stila. Otada je stilski eksces zamijenio narativnu logiku, a pravila i konvencije postoje samo kako bi se kršili ili ignorirali. Tokijski vjetropir (Tokyo nagaremono), primjerice, prepun je ekscentričnih položaja kamere i plamsajuće estetike boje, bujne stilizacije i prekomjernog manirizma. Suzukijevi su filmovi zapanjivali studijske šefove Nikkatsua sve do 1968. kada su ga nakon filma Ožigosan da ubije (Koroshi ne rakuin) otpustili pod izlikom da su njegovi filmovi nerazumljivi.

Suzukijevo otpuštanje predstavlja ključnu prekretnicu. Iako nije mogao raditi filmove sljedećih deset, filmovi koje je snimio za Nikkatsu, koje su kritičari dotad manje ili više zanemarivali, kritički su revalorizirani i u Japanu i izvan Japana, a Suzuki je postao slavan. Važno je istaknuti da su prevrednovanje njegovog rada i "otkriće" Suzukija kao jednog od velikih stilista svjetskog filma pokrenuli japanski filmofili, koji su nakon Suzukijeva otpuštanja organizirali protestni pokret protiv studija Nikkatsu, koji je njegove filmove zadržao "u bunkeru". Taj spor, koji se odvijao i na sudu, bio je odlučan, ne samo zato što su njime izazvana vlasnička prava studija, nego i stoga što je prvi put postavio pitanje prava publike da vidi film. Nakon teškog razdoblja u kojem je povremeno radio televizijske filmove i reklame, Suzuki je tijekom 1980-ih uz pomoć producenta Genjirôa Aratoa uspio ostvariti tzv. Taishô trilogiju, impresivan kasni rad koji je napokon požnjeo nagrade koje su mu bile uskraćene za vrijeme njegovih Nikkatsu godina.

Ovo predavanje će razmotriti Suzukijevu karijeru, posebnosti japanskog studijskog sustava u kojem se razvijao, obilježja njegovih filmova te kritičko vrednovanje Suzukija i njegovih filmova u Japanu i inozemstvu.

Predavanje će biti na engleskom jeziku, a razgovor će moderirati Tanja Vrvilo.

Roland Domenig, izvanredni profesor na Japanskim studijima Instituta za istočnoazijske studije, Sveučilišta u Beču, u Austriji. Radi i kao filmski kustos te urednik filmskih programa, savjetnik filmskih festivala i prevoditelj japanskih filmova. Urednik je publikacije Art Theatre Guild: Nezavisni japanski film 1962-1984 (Beč, 2003.) i autor brojnih tekstova o japanskom filmu.