'Ožujak, 1932. Prijepodne provedeno s Tošom Dabcem. Iako je još noć, Tošo Dabac predosjeća da će svjetlost tog prvog dana proljeća biti izvanredna. Uzima svoj Rolleiflex, umeće u nj sitno zrnati roll-film i zaželi samome sebi fotogenično protusvjetlo. Plavičasto svjetlo a la Verlaine još zastire grad dok ispija kavu u obližnjem bistrou. Odlučuje krenuti prema Muzeju za umjetnost i obrt. Na ulicama već ima ljudi, gotovo je osam sati, i službenice žure na posao u suknjama do polovice listova. Hrvatsko narodno kazalište se odvaja od neba. Kocke kolnika blistaju na još sakrivenu suncu, koje se pomalja iza zgrade. Tošo Dabac je spreman: mora se sagnuti kako ga ne bi dobio posred objektiva.

Upravo u tom trenutku u polje objektiva ulazi mršav konj nalik na one Giacomettijeve pse, a vodi ga čovjek s kapom na glavi. Tošo Dabac je uhvatio taj trenutak. Kakve li slike! Slikarska kompozicija, kiparski volumen, valeri crnog, sivog i bijelog kakve može izraditi samo majstor svjetla. Da bi načinio tu snimku, Tošo Dabac je raspolagao samo jednim sredstvom kontrole: trebao je okinuti u trenutku kad konj u hodu prekrije sunce. Nije mogao vidjeti da potpetice prolaznice podsjećaju na konjsko kopito, ni procijeniti paralelu između vreće zobi, konjskog vrata i njegove stražnje lijeve noge, što toj slici daje dinamiku.

Je li vidio pogled žene koja je okrenula glavu prema njemu točno u trenutku kada se našla u svjetlom obasjanom prostoru između konjskih nogu? A tu liniju perspektive koja je označena tramvajskom žicom i koju briše protusvjetlo, te ostaju vidljivi samo pločica i splet žica na nebu što se gube prema onoj strani s koje su došli čovjek i njegov konj? Put na giljotinu, kako tužan naslov! Nadam se da ima drugi život i za sve konje koji su tako lijepo pozirali fotografima.'

Izvadak iz teksta predgovora Petera Knappa, Monografija 'Tošo Dabac, Zagreb tridesetih godina'