Foto: SuperuhoFoto: SuperuhoBit će to najbolje SuperUho do sada – govorili su prije festivala – i bili su u pravu.

Bit će to najbolje SuperUho do sada – mnogi su glasovi bili složni još dok i nije objavljen kompletni line-up 4. izdanja ovog festivala, održanog u Primoštenu 7.-9. kolovoza. I doista, izuzme li se u posebnu kategoriju jedinstveni događaj –  tri dana Nationala na prvom izdanju drugog festivala koji je u Šibeniku pokrenuo Mate Škugor – odabirom izvođača ovaj su put doista "zakucali".

Imali smo tako red singer/songwritera, zatim žestokog noisea i punka, mladog i starog, red elektronike i red eksperimenata i avangarde. Dakle, dobar presjek ne-mainstream ili indie glazbe, s minimumom hipsteraja. Nekoliko premijernih hrvatskih nastupa i nekoliko dragih povratnika.
Dovoljno da potvrdi status ovog festivala kao najvažnijeg ne-mainstream glazbenog događaja na Jadranu, u ljetnoj sezoni, ali i šire.Kao veliki dobitak treba istaknuti proširenje lani započete suradnje s festivalom dokumentarnog rock-filma DORF. Tako se ove godine filmovi nisu prikazivali samo tijekom tri dana trajanja SuperUha nego je održan i uvodni dvodnevni DORF festival

Ima tome ravno desetljeće kada je Žedno uho napravilo nešto do tada prilično neuobičajeno – na hrvatski Jadran, preciznije u Zadar, usred ljeta dovelo Howea Gelba. Deset godina poslije, situacija je posve drukčija: danas zdravo za gotovo uzimamo da ljeto nije mrtva sezona za tzv. alternativu. Tako imamo već niz festivala na jadranskoj obali koji pokušavaju nešto slično, poput Indirekta u Umagu, Šakan festivala u Brelima, Tam-tama na Hvaru ili pak SeaRock festivala u Kotoru, u susjednoj Crnoj Gori, koji je lani ugostio Wilco, a ove godine Alejandra Escoveda i Marka Olsona.

No primoštenski je festival i dalje broj jedan.

U odnosu na lani, kada je festival na ovoj lokaciji održan prvi put, otklonjeni su osnovni organizacijski nedostaci – kamp je povećan i nije bio traumatičnih iskustava kao da vam, naprimjer, netko sjedi doslovce ispred šatora. No, da je bio i veći (i očišćeniji od suhog granja i kamenja), ne bi štetilo.

Generalni sponzor Iskon, koji ovaj festival prati od početka, očito je imao super sluh za lanjske komentare korisnika pa je ponudio neke doista korisne usluge, kao što su besplatna kava ujutro (i kokice poslijepodne) te servis za punjenje mobitela. Bilo je tu još pogodnosti poput organizirane joge, "lalaoka" i glazbenog kviza u kojem su se mogli osvojiti vinili ili barem rakija. No, nije baš jasno zašto su nakon dva "nulta" dana, po završetku natjecanja Music Tech Hackathon, pokupili produžne kablove raspoređene po kampu.

Inače, sudionici ovog natjecanja, ukupno deset ekipa, imali su zadatak "kreirati algoritam koji će organizatorima festivala pomoći u optimizaciji line-upa". Zvuči kao dobar razlog koji objašnjava njihove ozbiljne izraze lica dok gotovo cijele dane sjede pred laptopima.

Za pohvalu je također što su šankovi s hranom i pićem radili i tijekom dana. I dok su ljubitelji piva mogli biti zadovoljni ponudom koja je obuhvaćala i craft piva domaćih proizvođača, izbor hrane mogao bi biti i bolji. Najviše je oduševljenja izazivao tajlandski sladoled, no na ovakvom bi se mjestu možda prije očekivale neke ribice.

Organizacijski je, dakle, sve bilo gotovo savršeno. A sitnice koje se mogu dotjerati u sljedećim izdanjima festivala, a njih će barem još četiri biti održano na istoj lokaciji, ionako su manje važan dio cjelokupne slike. Drugi dan otvorili su Svemirko, ime pod kojim nastupa Marko Vuković, nekad poznat kao Kimekai i, nakon njega, Sara Renar, koja se sa svoja tri albuma isplivala u sam vrh procvale hrvatske kantautorske scene

U kojoj kao veliki dobitak treba istaknuti proširenje lani započete suradnje s festivalom dokumentarnog rock-filma DORF. Tako se ove godine filmovi nisu prikazivali samo tijekom tri dana trajanja SuperUha nego je održan i uvodni dvodnevni DORF festival, čiji je filmski program dodatno obogaćen četirima glazbenim nastupima. Vinkovački festival već niz godina organizira dislocirana gostovanja diljem Hrvatske, no Primošten je svakako "match made in heaven" – gdje, naime, lakše pronaći publiku zainteresiranu za rock dokumentarce nego na festivalu.

Ukupno je prikazano desetak filmova, što iz ovogodišnje konkurencije, što s prošlih DORF-ova, a prva je na redu bila epizoda dokumentarne TV serije Borderland Soundtrack Brankice Drašković, koja se po završetku projekcije i obratila gledateljima.

Serija je nastala na tragu knjige nedavno preminulog Ante Perkovića Sedma republika u kojoj se tematizira pop-kulturni prostor bivše Jugoslavije kao cjelina, inače obavezne lektire za svakog tko je odrastao na ili ga zanima rock bivše države.

O tom fenomenu u seriji progovaraju brojni rock kritičari i dobro poznata lica s ex-jugoslavenske i post-jugoslavenske rock scene, a vjerujem da su kod svih prisutnih najviše emocija  i knedle u grlu izazvali upravo kadrovi u kojima se pojavljuje Ante, kojem je bio posvećen i cijeli ovogodišnji festival.

Iste je večeri održana još jedna hrvatska premijera, britanskog  The Man from Mo'Wax Matthewa Jonesa. Zanimljiv prikaz "uspona i pada" Jamesa Lavellea, osnivača etikete Mo’Wax i pokretača UNKLE-a, koji je svojim DJ setom zatvorio ovogodišnje SuperUho, prikovao je uz filmsko platno i one koji s trip-hopom i nemaju previše dodirnih točaka. Između ostalog i jer u njemu govore i mnogi Lavelleovi suradnici, primjerice Badly Drawn Boy, DJ Shadow, 3D iz Massive Attacka, Ian Brown,Thom Yorke i Josh Homme čiji će urnebesni komentari izazvati najviše smijeha kod gledatelja.

Drugog su dana festivala, za čiji je plakat ove godine zaslužan bio hrvatski slikar i strip-crtač s pariškom adresom Miroslav Sekulić – Struja, prikazana još dva filma iz konkurencije. LP film Buldožer – Pljuni istini u oči Varje Močnik koji je na završnici festivala održanoj u Vinkovcima 24.-26.8. žiri u sastavu Dubravko Jagatić, Željka Kovačević i Kandžija proglasio ovogodišnjim pobjednikom  – sudeći prema odgledanim filmovima, posve zasluženo – pruža duhovit, kreativan, ali i informativan uvid u stvaranje kultnog slovenskog sastava i jednog od najvažnijih albuma YU rocka.Zaključno, možemo reći: produžetak od dva dana pokazao se pravim pogotkom, a zadrži li festival razinu koju je dosegao ove godine, bit će odlično

Drugi od njih, The Sad & Beautiful World of Sparklehorse pruža dirljiv uvid u – kako mu i naziv kaže – tužan i divan svijet Marka Linkousa i njegov život s fizičkim bolovima, depresijom, ovisnošću i emocionalnim gubicima okončan samoubojstvom u ožujku 2010. U filmu se isprepliću arhivske snimke te intervjui s Linkousovim suradnicima, glazbenicima i prijateljima, praćeni njegovom glazbom u pozadini i naracijom Angele Faye Martin, glazbenice, prijateljice i suradnice po čijem je scenariju film i snimljen. Njezin glas u offu vodi nas na ovom putovanju često se obraćajući direktno pokojnom Linkousu i, iako je takav intimistički pristup posve legitiman, a njezin način oproštaja s prijateljem razumljiv, ostaje dojam da bi film profitirao sa suptilnijim komentarom.

Filmskom su programu dodani i nastupi nekoliko bendova – prve su večeri tako nastupili šibenski Diskodelija, koji su svoj album promovirali upravo na prvom SuperUhu, i već tradicionalno i poslovično raspoloženi podizači publike, beogradski Repetitor.

Sljedećeg dana nastupio je  Ippio Payo, ime iza kojeg se krije još jedan lokalni glazbenik – Josip Pavlov iz Tisnog, te najavangardniji nastup cjelokupnog festivala – projekt pod nazivom Šahtofonija Rumorista Damira Bartola Indoša – kojem je ovom prigodom dodijeljena nagrada za doprinos undergroundu – i Tanje Vrvilo kojima su se pridružili Damir Prica Kafka, Ivan Marušić Klif te članovi nekadašnje grupe SexA,  o kojoj je na DORF-u 2013. nagrađeni film Kako smo ušli u Europu: slučaj SexA prikazan kasnije tijekom festivala.

Na sa zanimanjem publike praćenom nastupu izveli su glazbu u čijem je središtu eksperimentalni instrument – šahtofon, Indošev izum, a koja na prvu budi asocijacije na rane dane Einsturzende Neubautena. Sljedeća tri dana projekcije su se odvijale u sitne sate, po završetku koncerata, a mogla se razgledati i izložba plakata Mire Župe.Naravno, ne toliko kao Frank Turner koji je, nakon premijernog hrvatskog nastupa na Terraneu 2011. postao redovit gost. Sa svojim bendom The Sleeping Souls održao je pravu lekciju o tome kako se drži pažnja publike, redajući energične i uvjerljive izvedbe

Kao prvi na festivalu zbog čijeg je premještanja, kako smo već lani zaključili, najviše izgubio Šibenik i koji, osim što dovodi aktualna imena svjetske, podržava i osnažuje lokalnu scenu nastupio upravo jedan lokalni izvođač – Gracin, punim imenom Tomislav Gracin, splitski kantautor porijeklom iz Primoštena koji je u vlastitoj produkciji objavio album Mono.

Od lokalnog preko regionalnog do svjetskog – tako bi se mogao sažeti raspored prvog dana. U ovoj srednjoj kategoriji nastupili su Straight Mickey and the Boyz, relativno mlada beogradska trojka koja (unatoč nazivu) ne zazire od stihova na materinskom jeziku. U bazičnoj r'n'r formaciji gitara-bas-bubanj svojim nastupom potvrdili su renome koncertne atrakcije za čiji puni doživljaj ih treba vidjeti uživo.

Nakon Beograđana na glavnoj je pozornici nastupila još jedna žestoka trojka, čikaški Shellac, za neke i glavni razlog dolaska u Primošten ove godine. Bend, koji je u organizaciji Žednog uha već bio gostovao u Zagrebu, predvođen legendarnim Steveom Albinijem, koji je u karijeri producirao albume bendova kao što su Pixies i Nirvana, ali i autore s drugog kraja spektra indie-rocka, poput kantautorice Nine Nastasije, proizveo je, popraćen duhovitom komunikacijom s publikom, pravi zvučni udar.

Baš kao i sljedeći bend koji je nastupio na Main Stageu , još jedni stari znanci hrvatske publike, Liars, na čelu s Angusom Andrewom, čime je potvrđeno kako je prvi dan festivala bio najveća poslastica za ljubitelje žešćeg zvuka.

Za one druge, poslastica je bio M. Ward koji se smjestio na ove godine povećan Second Stage između spomenuta dva nastupa. Njegov nastup davne 2005. ostao mi je u pamćenju kao jedan od najboljih koncerata u zagrebačkom KSET-u kojima sam prisustvovala, a ovaj je put portlandski kantautor pokazao da u Hrvatsku, osim bez instrumenata (kao na tom davnom koncertu), u Hrvatsku može doći i bez benda i održati sjajnu svirku. Na sceni su mu se, naime, ekskluzivno pridružili članovi My Buddy Moosea; bilo bi lijepo da iz toga izraste neka trajnija suradnja.

Odlična set-lista, od početne Sad, Sad, Song, pa, primjerice For Hours in Washington, Magic Trick, To Go Home… učinila je da nastup, po posve subjektivnoj procjeni jedan od najboljih na festivalu,  proleti u času. Ili je razlog tome bilo što se bend s bine pokupio prije isteka predviđenog vremena, a potom još vijećao iza scene dok je publika odlučno zahtijevala bis. Nepotrebno dugo, uzme li se u obzir da je M. Ward na kraju izašao sam s gitarom, baš kako i nastupa drugdje na trenutačnoj turneji. "Iskupio" se s dva bisa, ostavivši nas uljuljkane u taktove posljednje izvedene pjesme, Poison Cup.Poslastica je bio i M. Ward koji se smjestio na ove godine povećan Second Stage između spomenuta dva nastupa. Njegov nastup davne 2005. ostao mi je u pamćenju kao jedan od najboljih koncerata u zagrebačkom KSET-u

Za kraj dana ostao je još nastup člana Fuck Buttonsa Blancka Massa i već spomenuti filmovi na festivalskoj plaži.

Drugi dan otvorili su Svemirko, ime pod kojim nastupa Marko Vuković, nekad poznat kao Kimekai i, nakon njega, Sara Renar, koja se sa svoja tri albuma isplivala u sam vrh procvale hrvatske kantautorske scene, te zagrijali publiku za nastup od kojeg se očekivalo da bude jedan od vrhunaca festivala.

Conor Oberst na svoje drugo gostovanje u Hrvatskoj došao je u sklopu turneje kojom predstavlja zadnje, u kratkom roku izdane albume s različitim verzijama istih pjesama Ruminations/Salutations. Oberst je bio prilično raspoložen, premještao se s gitare za klavir, razmjenjivao (sarkastične) šale sa svojim izvrsnim pratećim bendom i publikom koja je ipak najbolje reagirala na pjesme iz Bright Eyes faze, kao što su Lua, Poison Oak ili Four Winds. Možda je to stvar iznimno visokih očekivanja, ali kao veliki fan djela "novog Boba Dylana", kako su mu često komplimentirali prvenstveno zbog iznadprosječno kvalitetnih stihova (ili puno stihova po pjesmi, kako je on to protumačio u jednom intervjuu), rekla bih da on to može i bolje. Što nipošto ne znači da nije bilo dobro, dapače.

Dugu večer na drugom stejdžu komotno bismo mogli nazvati i ženskom – na njemu su, naime, te večeri nastupale samo žene. Uz već spomenutu Saru Renar, praćena tročlanim bendom nastupila je tu i Frankie Cosmos, pravog imena Greta Simone Kline. 23-godišnjakinju nježnog glasa koja je i prije dva albuma koja je objavila kao Frankie Cosmos snimila niz lo-fi izdanja također smo imali prilike gledati u Zagrebu, pa je i u Primoštenu okupila sasvim respektabilan broj fanova.

Naravno, ne toliko kao Frank Turner koji je, nakon premijernog hrvatskog nastupa na Terraneu 2011. postao redovit gost. Sa svojim bendom The Sleeping Souls održao je pravu lekciju o tome kako se drži pažnja publike, redajući energične i uvjerljive izvedbe, primjerice Photosynthesis, Recovery, I Still Believe, da bi pri kraju na scenu pozvao i svojeg idola, Billyja Bragga, s kojim je zajedno otpjevao njegovu New England. Dodajmo tome i trud uložen u govor na hrvatskom te izvedbu prigodno smišljenog teksta pjesme kojom je opjevao, između ostalog, i Mišu Kovača. Da je definitivno najveći šoumen festivala, dokazao je uspjevši uvjeriti praktički sve prisutne da posjedaju na pod i potom skoče u zrak što je dostignuće na kakvom bi mu čestitati mogao i sam Mate Mišo.

Nije lako bilo prebaciti se u puno smireniji mod koji zahtijeva pop-elektronika Kanađanke Jessy Lanza koja je, kao posljednja, nastupila nakon njega te tako ostala pomalo zapostavljena.Za razliku od većine ovogodišnjih izvođača, Billyju Braggu je trebalo dugo, više od 30 godina karijere, da dođe u ove krajeve. Srećom, ovaj aktivistički trubadur i protestni pjesnik ne zanemaruje repertoar starijeg datuma i pjesme po kojima je najpoznatiji

Kultni zagrebački bend Trobecove krušne peći otvorio je posljednji, treći dan festivala, koji je uglavnom bio u znaku veterana. Nakon ovih avangardista iz 80-ih, naime, nastupili su još jedni relativno nedavno ponovno okupljeni engleski post-punkeri The Membranes, koji su lani nastupili kao predgrupa Gang of Four u Zagrebu. Na samom početku izrazili su svoje oduševljenje festivalom, posebno nastupima Shellaca (Steve Albini bio je svojedobno i njihov producent) i Liarsa, i održali koncert sastavljen uglavnom od stvari s Dark Matter/Dark Energy iz 2015., prvog albuma nakon 25 godina.

Za razliku od većine ovogodišnjih izvođača, Billyju Braggu je trebalo dugo, više od 30 godina karijere, da dođe u ove krajeve. Srećom, ovaj aktivistički trubadur i protestni pjesnik ne zanemaruje repertoar starijeg datuma i pjesme po kojima je najpoznatiji, uključujući i one ljubavne tematike, pa smo tako imali prilike čuti, između ostalog, There is Power in Union, Sexuality, Must I Paint You a Picture, (još jednom) New England ili Accident Waiting to Happen. Potonju je posvetio Donaldu Trumpu, ne propustivši se pritom osvrnuti na, kako je kazao, europsko licemjerje koje američkog predsjednika proziva zbog izgradnje zida na granici s Meksikom, dok istovremeno Europska unija plaća Turskoj da bliskoistočne izbjeglice zadrži ispred vrata Europe.

Svakoga tko je imalo bolje upoznat s njegovim radom to nije iznenadilo, poznato je koliko je Bragg društveno angažiran te da (ni) na koncertima ne propušta priliku da između šala ("ne tako duhovitih, naravno, kao što su one Franka Turnera", koji osim toga govori hrvatski, za razliku od njega, koji zna samo dvije riječi – Slaven Bilić) i ljubavnih pjesama servira i svoje mišljenje o gorućim društvenim pitanjima. Tako je, izvodeći novu pjesmu King Tide and the Sunny Day Flood, adresirao još jedan važan razlog postojeće "seobe naroda" – klimatske promjene, izdvojivši ih kao veći problem današnjice od nuklearnih prijetnji Sjeverne Koreje.

Osim autorskih, izveo je i nekoliko pjesama svoga velikog uzora Woodyja Guthrieja, kao što su I Ain't Got No Home in This World Anymore i Way over Yonder in the Minor Key s Mermaid Avenue, albuma koji je objavio s Wilcom, koji su mu, nastavio je sa šalom, "kad su čuli da ide u Hrvatsku, rekli samo dvije riječi: Slaven Bilić". Definitivno jedan od najboljih nastupa na festivalu – čemu je uvelike pridonio i fantastični C.J. Hillman na gitari i pedal steelu – predvodnik engleskog punk-folka okončao je demantirajući sam sebe – pozdravivši na hrvatskom, pokazao je da ipak zna još pokoju našu riječ.Ista nam organizatorska ekipa dovodi nekoliko odličnih glazbenika ove jeseni – tu su Fink, Fleet Foxes, Mark Lanegan, Zola Jesus…

Nakon ovoga, a i već prisutnog zamora, Mašinko, zagrebački pankeri koji su nastupili sljedeći, nisu imali baš puno šanse da mi u dovoljnoj mjeri zaokupe pažnju dok se čeka Buzzcockse. Što se mene tiče, profitirali bi od ranijeg termina, no fanova ispred pozornice koji su se dobro zabavili nije im nedostajalo.

Buzzcocks, legende mančesterske scene, dočekani su kao posljednji izvođač na Main Stageu s velikim entuzijazmom. No, kako se "veteranski dan" približavao kraju, a umor uzimao danak, unatoč zavidnoj energičnosti pankera koji su na sceni već 40-ak godina, sredinom koncerta osjetilo se kako atmosfera u publici ipak pomalo pada. Ipak, njihovi najveći hitovi What Do I Get? i Ever Fallen in Love (With Someone You Shouldn't've) izazvali su kolektivnu euforiju, za najbolji mogući kraj festivala.

Ne, doduše, baš sasvim kraj – za najizdržljivije bio je tu još i spomenuti James Lavelle sa svojim DJ setom i još jedan film na plaži, Roaring Abyss, o etiopijskim glazbenicima.

Zaključno, možemo reći: produžetak od dva dana pokazao se pravim pogotkom, a zadrži li festival razinu koju je dosegao ove godine, bit će odlično. I početi bilježiti želje za line-up sljedeće godine i datume u kalendaru.

Do tada, ista nam organizatorska ekipa dovodi nekoliko odličnih glazbenika ove jeseni – tu su Fink, Fleet Foxes, Mark Lanegan, Zola Jesus

Ključne riječi: umjetnost, glazba, kultura, primošten, SuperUho
<
Vezane vijesti