Pavel Gregorić, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: Žao mi je što studenti već godinama reagiraju samo na one momente koji se tiču njihova materijalnog položaja. Zabrinjavaju me rezultati nekih anketa prema kojima bi svaki treći student bio spreman podmititi profesora pod uvjetom da ne bude uhvaćen.

Neracionalno trošenje skromnih sredstava za visoko obrazovanje održava sustav osrednjosti kakav imamo i priječi uvođenje sustava izvrsnosti.

Pavel Gregorić diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te magistrirao i doktorirao filozofiju na Sveučilištu u Oxfordu. Na zagrebačkom Odsjeku za filozofiju radi kao docent na katedri za ontologiju gdje predaje Filozofiju uma i Akademsko pisanje. Utemeljitelj je Jugoistočno-europskog udruženja za antičku filozofiju (SEAAP), član je uredništva međunarodnog časopisa za antičku filozofiju i znanost 'Rhizai', i član je inicijativnog odbora Foruma za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja. Trenutno boravi u Berlinu kao stariji istraživač na projektu 'Excellence Cluster - Topoi' pri Humboldt-Universitätu. Kako komentirate nove studentske prosvjede, održane 5. studenog, koji su ostali relativno nezapaženi, iako su okupili u Zagrebu više od 1.500 studenata? Studenti su tražili dekomercijalizaciju visokog školstva i veće izdvajanje iz državnog proračuna za obrazovanje. Drago mi je vidjeti da su se studenti još jednom pokazali sposobnima zauzeti se za sebe i provesti koordiniranu akciju. Razumijem zabrinutost, posebice onih studenata koji prelaze iz prvog u drugi ciklus visokog obrazovanja, jer ne znaju što ih sve čeka. Dijelim i njihovo mišljenje da obrazovanje ne smije biti nešto što se može jednostavno kupiti, nešto čemu pristup ovisi o imućnosti pojedinca. Međutim, činjenica je da obrazovanje košta, a posebno ono vrhunsko, koje je motor razvoja ekonomski zdravoga društva. Iako se slažem da bi svi trebali imati jednak pristup visokom obrazovanju, ne smatram ni održivim ni pravičnim da se svima, bez razlike u pokazanim rezultatima, unaprijed garantira besplatan studij. Stoga mislim da ne bih svojim prisustvom došao podržati prosvjed da sam u to vrijeme bio u Zagrebu. Dakle, smatrate da njihovi zahtjevi nisu opravdani? Rekao bih da su njihovi zahtjevi za besplatnim studijem opravdani samo partikularno, utoliko što se preko njihovih leđa lomi neosmišljena provedba Bolonjske reforme. Smatram da bi univerzalno udovoljavanje zahtjevima za besplatnim visokim obrazovanjem kočilo razvoj sustava visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Što se tiče povećanja proračunskog izdvajanja za visoko obrazovanje, to je nedvojbeno opravdan zahtjev. Doduše, čini mi se da bi prosvjednici povećano izdvajanje usmjerili u besplatan studij, dok bih ga ja usmjerio na povećanje kvalitete visokog obrazovanja, npr. kroz zapošljavanje novih stručnjaka, uključujući i strance, kroz sheme razmjene i usavršavanja nastavnika u inozemstvu, kroz stipendije za poslijediplomske studije na svjetskim centrima izvrsnosti itd.

'Ne vidim da je osjetljivost studenata za probleme kvalitete studija ili korupcije na sveučilištu istovjetna osjetiljivosti na njihov materijalni položaj.' 'Ne vidim da je osjetljivost studenata za probleme kvalitete studija ili korupcije na sveučilištu istovjetna osjetiljivosti na njihov materijalni položaj.'

Dopustite mi da ovdje dodam još jednu kritičku opasku. Žao mi je što studenti već godinama reagiraju samo na one momente koji se tiču njihova materijalnog položaja, kao što su školarine, uvjeti u studentskim domovima i kantinama. Ne vidim jednaku osjetljivost, primjerice, za problem kvalitete studija ili za problem korupcije na sveučilištu. Štoviše, zabrinjavaju me rezultati nekih anketa prema kojima bi svaki treći student bio spreman podmititi profesora pod uvjetom da ne bude uhvaćen, a dvije trećine studenata ne bi ništa poduzelo kad bi raspolagali dokazima da su im kolege umiješane u neki oblik korupcije. Dakako, to je posljedica odrastanja u društvu krivih ili labavih vrijednosti. U jednom od priopćenja Foruma za etičnost u znanosti i visokom obrazovanju, čiji ste član, Ministarstvo znanosti je, između ostalog, prozvano zbog nastavljanja trenda javnog financiranja studija u mjeri koja nije niti minimalno prilagođena društvenim, tržišnim i kulturnim potrebama naše zemlje. Ako se ne varam, povod tome je bila odluka o besplatnom financiranju studenata diplomskih studija za godinu 2008./09. kojom je ugašen prosvjed studenata iz svibnja. Povod spomenutog dijela izjave Foruma bio je sasvim općenit. Radi se o tome da u Hrvatskoj ne postoji analiza trenutnih potreba za raznim strukama i plan razvoja istih u skladu s dugoročnim strategijama i očekivanim trendovima u globaliziranom svijetu, te s druge strane tome prilagođene upisne kvote. Dat ću vam konkretan primjer. Filozofija se u Hrvatskoj studira na sedam institucija i, prema mojoj procjeni, filozofiju godišnje upisuje oko četiri stotine studenata, od toga polovica na trošak države, i diplomira ih preko stotinu godišnje. Treba li Hrvatskoj toliki broj filozofa, dok istovremeno postoji veliki deficit inženjera strojarstva ili brodogradnje? Ako ne treba, ne bi li onda bilo racionalnije i društveno odgovornije preusmjeriti novac koji odlazi u obrazovanje filozofa u obrazovanje studenata deficitarnih struka? Općenito govoreći, proračunska izdvajanja za visoko obrazovanje i znanost prilično su skromna, i u apsolutnim i u relativnim razmjerima, a k tome izdvojeni se novac troši neracionalno: na dislocirane studije, na nova sveučilišta i veleučilišta bez elementarnih uvjeta za rad, na zastarjele kurikulume, na neprilagođene upisne kvote, na dubiozne znanstvene projekte, na suvišnu opremu, na tiskanje nekvalitetnih znanstvenih publikacija, itd. Takvo neracionalno trošenje zapravo održava sustav osrednjosti kakav imamo i priječi uvođenje sustava izvrsnosti. Mislite li da studenti trebaju sami plaćati visoko školstvo? To je jako složena problematika. Smatram da svima koji to žele treba biti dana prilika da steknu visoko obrazovanje, no isto tako smatram da je odmah po upisu potrebno uvesti mehanizme diferencijacije prema tome kako pojedinac, ovisno o svojem radu i talentu, koristi priliku koja mu je dana. Budući da visoko obrazovanje mnogo košta, mislim da je dobra ideja da se izvrsnost u studiju stimulira progresivnim oslobađanjem plaćanja troškova studija, a osrednjost da se destimulira progresivnom obvezom plaćanja troškova studija. Takvi modeli već su bili predlagani, ali još nisu bili operacionalizirani. Kako bi po vašem mišljenju trebao izgledati model financiranja studija? Mislim da bi bilo dobro da se prva dva ciklusa financiraju po nekom od već predloženih modela kreditiranja ili stipendiranja, bar u prvo vrijeme dok sveučilišta ne počnu stvarati prvostupnike koji imaju izgleda na tržištu rada. Kad dođemo do tog stupnja, a za to su potrebne temeljite promjene postojećih kurikuluma, moći će se razmišljati o različitom pristupu financiranja prvog i drugog ciklusa. Što se trećega ciklusa tiče, držim da bi u njemu studenti trebali biti najviše rasterećeni financijskih briga. Naime, poslijediplomantima treba omogućiti da se potpuno posvete svom znanstvenom radu, eventualno uz nešto nastave radi stjecanja iskustva, tako da u tri godine odista mogu doktorirati, što je teško izvedivo ukoliko moraju imati stalno zaposlenje koje im omogućuje otplaćivanje školarine. Dakako, polazim od pretpostavke da će poslijediplomske studije upisivati najbolji studenti iz prethodna dva ciklusa, da će mentorski rad s njima biti kvalitetan (za što tek moraju biti stvorene pretpostavke), te da će svake godine rad poslijediplomanata i njihovih mentora biti evaluiran.

Pavel Gregorić: Svima koji to žele treba biti dana prilika da steknu visoko obrazovanje, no odmah po upisu potrebno je uvesti mehanizme diferencijacije... Pavel Gregorić: Svima koji to žele treba biti dana prilika da steknu visoko obrazovanje, no odmah po upisu potrebno je uvesti mehanizme diferencijacije...

Zahtjevi studenata za ostvarenje prava besplatnog školstva prebacuju se s Ministarstva na sveučilišta i obratno. Tko je odgovoran što školarine rastu, a kvaliteta opada? Rekao bih da su dva uzroka pada kvalitete visokog obrazovanja. Prvi je stihijsko provođenje Bolonjske reforme. Mnogi reformirani studijski programi nisu smjeli dobiti dopusnice, što zbog loše kvalitete, što zbog nepostojanja prostornih i kadrovskih uvjeta za njihovo izvođenje. Za to je odgovorno resorno ministarstvo koje nije osiguralo ozbiljno provođenje procesa recenziranja reformiranih programa i izdavanja dopusnica. Nadalje, reformirani studijski programi sami po sebi stvorili su dodatno opterećenje na nastavnike i infrastrukturu, a upisne kvote nisu se proporcionalno smanjile, nego su se naprotiv povećale. I to je drugi uzrok pada kvalitete. U nastojanju da se pošto-poto poveća broj visokoobrazovanih, upisuje se broj studenata koji jednostavno nadilazi postojeće prostorne i nastavne kapacitete. Točno je da se otvorilo i nešto novih radnih mjesta na sveučilištima, ali niti približno dovoljno za uspješno provođenje postojećih programa prema postojećim upisnim kvotama. Za to je odgovorno resorno ministarstvo kojemu je više stalo do pozitivnih statistika (društvo znanja) nego do kvalitete, ali odgovorne su i sveučilišne jedinice koje, ravnajući se financijskom dobiti i eventualno nekim strateškim parametrima, predlažu kvote neprilagođene reformiranim programima i postojećim kapacitetima. A školarine rastu kao posljedica prevelikih upisnih kvota. Reforma školstva se raznoliko primjenjuje ovisno o fakultetima, njihovoj opremljenosti te spremnosti djelatnika da se prilagode zahtijevanim promjenama. S obzirom da jedinstven sud nije moguć ili ne govori ama baš ništa, kako ste zadovoljni provedbom Bolonjskih smjernica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu čiji ste djelatnik? Bojim se da jedinstven sud nije moguć čak niti za sve odsjeke na Filozofskom fakultetu. Na nekim odsjecima reformi se pristupilo ozbiljno, a neki odsjeci, kao što je moj Odsjek za filozofiju, sustavno miniraju reformu. Razlozi za miniranje su raznoliki, od osobne nevoljkosti da se svoj odnos prema nastavi i studentima promijeni do disparatnih ideja o tome što je to filozofija i kako bi sveučilišni studij filozofije trebao izgledati. Neki razlozi imaju uporište u stvarnosti, kao što je nedovoljna kadrovska i prostorna opremljenost. Ali umjesto da se racionalizira upisna kvota, osuvremeni kurikulum i pokuša dovesti perspektivne mlade nastavnike da ga kvalitetno izvedu, energija se troši na pokušaje zadržavanja statusa quo, prepucavanje s Upravom fakulteta, te nerijetko uz sitne osobne ili klanovske obračune. Sasvim općenito govoreći, ozbiljnu reformu teško je provesti nježno i demokratski, bez dobro razrađenih i obvezujućih smjernica za one koji bi reformu trebali provesti. Država je zahtijevala reformu, ali nije htjela ništa nametati sveučilištima da se ne ogriješi o autonomiju sveučilišta. Međutim, autonomija sveučilišta je sloboda razmišljanja, istraživanja i poučavanja, a ne paravan za posvemašnju neodgovornost sveučilišta prema društvu i onome tko ga financira. U publikaciji The Black Book of Bologna Process Evropske studentske organizacije Hrvatska se navodi kao primjer u kojoj ne postoji suradnja između profesora i studenata oko načina na koji osmisliti ECTS bodove, kao i primjer težnji profesora da njihovi vlastiti predmeti nose što je moguće više bodova, da sami dobiju na važnosti (poglavlje Living in Denial – Student Workload in Croatia). Osim nepostojanja tehničkih uvjeta (prostorije, opremljenost učionica, opremljenost knjižica,…), ova reforma nije mnogo pridonijela ni u mijenjanju i prilagođavanju postojećih programa. Što možete reći o tome? Najveći problem s ECTS bodovima je taj što se u izradi programa nije pravila realna procjena studentskog opterećenja za svaki kolegij i na temelju toga dodjeljivalo svakom kolegiju broj bodova. Reformirani programi su se u većini slučajeva izrađivali tako što se na predložak starog programa i njegove strukture primijenila zadana bodovna matrica. Znalo se koliko bodova mora imati student na kraju svakog semestra, pa su se onda ili profesori borili za prestiž brojem bodova koje će nositi njihovi kolegiji, ili se pravila uravnilovka, tako da je onda svaki obvezni kolegiji nosio isti broj bodova, svaki izborni kolegiji isti broj bodova, itd. To što je jedan izborni kolegij zahtjevniji od nekog obveznog kolegija, ali lakši od nekog seminara, to nije imalo nikakve posljedice po broj bodova koji im je dodijeljen. Dakako, time je promašena sama bit ECTS bodova, kolegiji su ostali sadržajno i izvedbeno nepromijenjeni, a reformirani programi tek retuširana verzija starih.

'Prvi uzrok pada kvalitete visokog obrazovanja stihijsko  je provođenje Bolonjske reforme.' 'Prvi uzrok pada kvalitete visokog obrazovanja stihijsko je provođenje Bolonjske reforme.'

ECTS bodovanje leži u samom temelju reforme. Ukoliko se ono ne provede potpuno i konzistentno na svakoj instituciji u 46 zemlje uključene u reformu, neće biti moguće ostvariti konačne ciljeve te reforme, a to su mobilnost studenata i nastavnika unutar zajedničkog europskog obrazovnog i znanstvenog prostora, te ujednačene diplome koje će vrijediti na cijelom europskom tržištu rada. Zbog toga se u Bruxellesu pripremaju novi dokumenti s pravilima o ocjenjivanju i bodovanju kolegija te s preporukama za priznavanje inozemnih ECTS bodova. No prije nego što počnemo raspravljati o mobilnosti između sveučilištâ u Hrvatskoj i onih u inozemstvu, moramo se najprije pobrinuti da osiguramo uvjete mobilnosti između hrvatskih sveučilišta. Zato smatram da bi pod hitno trebalo provesti ozbiljnu i temeljitu reviziju postojećih programa, i to tako da se krene od izračuna realnog opterećenja za svaki pojedini kolegij. Pri tome bi suradnja između profesora i studenata dolazila do izražaja. Možete li usporediti visoko školstvo u Hrvatskoj i Njemačkoj, gdje trenutno boravite, s obzirom na uvjete studiranja i način provođenja Bolonjske reforme? Prekratko sam u Njemačkoj i nisam izravno uključen u nastavni proces, tako da ne mogu dati meritoran odgovor na vaše pitanje. No spomenuo bih sljedeće. Prije koji tjedan najugledniji njemački tjednik, Die Zeit, posvetio je desetak stranica Bolonjskoj reformi u Njemačkoj. Posebna pozornost poklonjena je neujednačenosti ECTS bodova u različitim zemljama, što stvara niz birokratskih prepreka u ozbiljenju mobilnosti studenata. Bolonjska reforma u Njemačkoj je u odmakloj fazi, tako da su na vidjelo izašle sve njene dobre i loše strane. I podjednak je broj kritičara i zagovornika reforme. Međutim, upoznao sam nekoliko studenata s drugih europskih sveučilišta koji su došli provesti semestar na Humboldt-Universitätu u Berlinu te nekoliko gostujućih predavača i istraživača s drugih europskih sveučilišta i uvjerio sam se da oni doprinose kvaliteti nastave i istraživačkog rada. To je dodatno učvrstilo moje uvjerenje da je Bolonjska reforma dobra stvar i da se oko njene provedbe valja potruditi.


Kampanja Pravo na obrazovanje: Ovaj tekst je objavljen u sklopu Kolumne Pravo na obrazovanje. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. Cilj projekta je promicanje ljudskog prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Prethodno objavljeno u sklopu ovoga ciklusa: Mašenjka Bačić: 'NOVAC U ŠKOLSTVO, A NE U VOJSKU!' Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 2. dio Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 1. dio Karin Doolan i Teo Matković: KOGA NEMA? Teo Matković: ČEMU SLUŽI DIPLOMA? Vesna Kovač: KAKO POVEĆATI PRISTUP VISOKOM OBRAZOVANJU Danijela Dolenec: Snimka Lisabonskog procesa; IZVORI NEJEDNAKOSTI U OBRAZOVANJU Thomas Farnell: PRAVO NA VISOKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ