Kao član žirija Hoto grupe u provedbi privatnog natječaja za blok na Cvjetnom trgu i kao konzultat pri izradi detaljnog urbanističkog plana kojeg je financirao isti investitor profesor Dražen Juračić sa Arhitektonskog fakulteta primio je honorare od investitora i ne može se predstavljati kao neovisni i objektivni stručnjak. No, on ipak može, a valjda i mora, nadalje uporno zagovarati sporni projekt i braniti interese investitora.

Tako je i u Jutarnjem listu od 28. rujna ove godine ponovio sve svoje argumente u korist izgradnje stambeno poslovnog kompleksa na Cvjetnom trgu. Iako je na istoj stranci Zlatko Uzelac dao cjelovitu analizu neprihvatljivosti ovakvog modela uređenja Donjeg grada, zbog informiranja javnosti bilo bi korisno dodatno rasvjetliti pojedine mračne kutke u iskazima profesora-lobiste. On kaže da se u centru mora graditi jer shopping centri i multipleksi na pariferiji postaju nova mjesta provođenja slobodnog vremena, a zapušteni lokali u središtu neprestano mijenjaju zakupnike ili stoje zatvoreni godinama… On to kaže, ali ne objašnjava kako će još jedan shopping centar utjecati na zapuštene lokale u središtu. Uz stagnantni broj stanovnika preotimanje kupaca se čini kao prelijevanje iz šupljeg u prazno. Lokali i kavana Korzo stoje prazni zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa i manipulacija, naročito ako je grad vlasnik nekretnina. Istog časa kad se te manipulacije prekinu i kavana Korzo uredi ona će biti puna kao i drugi lokali u centru. Profesor zatim tvrdi da blok neće biti previše izgrađen. Manipulirajući s koeficijentom izgrađenosti pokušava dokazati da će situacija nakon realizacije projekta biti bolja nego što je sada. Činjenica je, međutim, da postojeća izgradnja u bloku sada iznosi 50.000 četvornih metara, a dovršetkom projekta ona bi bila veća od 100.000 četvornih metara bruto razvijene površine. Dakle povećava se za 100%. Kako nas onda može utješiti činjenica da će zgrade biti nešto niže nego u bloku Oktogona?

Foto: <strong>Dražen Juračić</strong>, profesor arhitekture u službi devastacije prostora<br /> Foto: Dražen Juračić, profesor arhitekture u službi devastacije prostora

U interesu tako zamašne nove izgradnje, koja na tržištu navodno postiže trosturuko višu cijenu nego na perifernijim lokacijama, svi daljnji argumenti postaju aksiomatski i neoborivi. Povezivanje Cvjetnog trga i Glazbenog zavoda novom natkrivenom površinom (veličine Bogovićeve ulice!) pruža se kao vrhunski argument cijelog projekta. Kao da je loše ili neugodno istu komunikaciju obaviti Ilicom ili Varšavskom ulicom? Najednom postaje neophodna ta nova veza, za koju je profesor čak voljan žrtvovati onu već postojeću i vrlo kvalitetnu vezu pješačkom Varšavskom ulicom, kako bi se tamo izgradila ulazno-izlazna rampa za privatnu podzemnu garažu. Kao kolateralni dobitak obnove cijelog bloka profesor spominje i preseljenje Stomatološkog fakulteta. Zbog čega i za koga bi to bio dobitak? Gdje se gradi novi Stomatološki fakultet? Nigdje. Hočemo li ukinuti studij Stomatologije da bi se pravocrtno povezao Cvjetni trg sa Glazbenim zavodom? Kako o preslenju Stomatološkog fakulteta nema nigdje niti spomena cijeli igrokaz s pasageom kao najvećim javnim interesom koji opravdava cijeli projekt, pa i gubitak pješačke zone u Varšavskoj ulici, postaje velika obmana i prijevara. Naročito je neuvjerljiva argumentacija kojom profesor opravdava rušenje dviju povijesnih zgrada iz 19. stoljeća, dakle iz vremena nastanka bloka. Tim rušenjem izgubio bi se najstariji sačuvani dio građevinskog sloja koji je ostao u prostornom suodnosu s vremenom nastanka trga i historicističkom pregradnjom crkve. Umjesto da te jedino preostale povijesne zgrade dobiju najvišu zaštitu one su najniže kategorizirane kako bi se omogućilo njihovo rušenje zbog zamjenske izgradnje većeg kapaciteeta. To u konačnici dovodi do promijene mjerila i gubitka slojevitosti, a osnovni kriterij valorizacije postaje izgradnja dvadesetog stoljeća, čime bi se definitivno izgubio povijesni karakter bloka iz vremena njegovog nastanka u drugoj polovici 19. stoljeća. Kako je sva argumentacija profesora Juračića na staklenim nogama možda se najbolje vidi kad on prelazi na prometnu problematiku. Krajnje nas nevješto pokušava uvjeriti da je za svrsishodnost pješačke zone u toj istoj pješačkoj zoni potrebno izgraditi javne garaže. Pri tome ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da je do te garaže potrebno nekako doći. Obzirom da nemamo kondorova krila, kao što je to jednom prilikom mudro primjetio i naš gradonačelnik, do garaža je potrebno uspostaviti ceste kojima će voziti automobili, što poništava pješačku zonu, jer su to dva suprotna i međusobno isključiva pojma. Zatim profesor kaže da bi izgradnjom garaže u sklopu projekta Cvjetni prolaz omogućilo da ponovno vidimo Gundulićevu, aludirajući time da bi se iz navedene ulice uklonili parkirani automobili te bi ona bila prohodnija za pješake. To je još jedan pokušaj manipulacije. Garaža u projektu je privatna garaža za potrebe korisnika tog stambeno-poslovnog kompleksa, a ne javna garaža. Ipak, u slučaju njene realizacije projekta Gundulićeva bi postala dvosmjerna cesta s čak tri trake i kroz nju bi prolazio još gušći promet.

pravonagrad.jpg

I u nastavku teksta profesor ne odustaje od nestručnih klasifikacija i neistinitih tumačenja, uspoređujući Grad Zagreb s ostalim europskim gradovima. Stručna argumentacija profesora svodi se na izjavu pogledajte na Google Earth, i drugi gradovi imaju garaže u centru. Time zapravo ništa nije rečeno. Zagreb u svom središtu ima 11 javnih garaža s 3721 parkirnim mjestom. U odnosu na broj stanovnika, Zagreb ima više parkirnih mjesta u javnim garažama u središtu grada od Beča, Amsterdama i Stockholma. Sasvim konkretno, kada bi Beč htio dostići Zagreb, gledajući omjer broja stanovnika i broja parkirnih mjesta u javnim garažama u centru grada, trebao bi sagraditi još nekoliko garaža s ukupno 997 parkirnih mjesta. Dakle, Zagrebu nisu potrebne nove garaže u središtu, već kvalitetniji javni prijevoz. Na kraju se moramo složiti s posljednjom rečenicom profesora Juračića: kada bi se neupućeni (profesori) dodatno educirali o ovoj temi, dogovor o prometnim rješenjima, podzemnim parkiralištima i njihovim ulazima bio bi mnogo lakši. Dodajmo, i dogovori o drugačijem načinu obnove Donjeg grada bili bi mogući!