Za razliku od poraza u Vijetnamu, kojeg su američke okupatorske snage napustile ne samo pod oslobodilačkim udarima Vijetkonga, nego i pod pritiskom američke i međunarodne javnosti, od sutra - samo odlukom američkog predsjednika - u Iraku više neće biti borbenih, okupatorskih postrojbi iz Amerike i kruga njezinih europskih satelita. Američka imperijalna vojska je, dakle, zaključila svoje sedamipogodišnje zločine nad iračkim narodom i pljačku njegovih naftnih i kulturnih velevrijednosti, bez pritiska iračke oslobodilačke vojske i uz više-manje šutljivo okretanje leđa najšire svjetske (pa i hrvatske) javnosti toj najvećoj nacionalnoj tragediji na početku 21. stoljeća.

Kao i svaka okupacija, i američki su zločini u Iraku debelo zamagljeni i zagađeni sustavnom cenzurom, koju provode vodeće američke i europske medijske kuće, te dvostrukim knjigovodstvom: službenim i javnim, za međunarodne ustanove i iračku lojalnu vlast, te neslužbenim i tajnim, za potrebe raspodjele ratnog plijena i dobiti u tom organiziranom zločinačkom pothvatu. Ali, i taj službeni i javni, visoko cenzurirani statistički prikaz toliko je tragičan, te jedva da ima smisla tragati za stvarnijom, još tragičnijom slikom, osim u slučaju da Ujedinjeni narodi formiraju poseban Međunarodni sud za američko-britanske zločine u osvajanju Iraka, kojem bi - pod privremenim patronatom UN-a - trebala prethoditi ponovna nacionalizacija cjelokupne naftne industrije u Iraku i upućivanje iračkog računa za ratnu štetu na adrese svih agresora u razdoblju od ožujka 2003. do rujna 2010.

Irak je toliko upropašten, ali i rastrojen (na proamerički i naftonosni Kurdistan, proamerički i probritanski, ali i šijitski naftonosni jug, i krajnje devastirano, pretežno sunitsko središte), da ni nakon povlačenja američkih borbenih postrojbi još dugo neće imati ni mir, niti stabilan pravni poredak, pa ni elementarne uvjete za gospodarsku obnovu. Tek je ove godine proizvodnja nafte dostigla razinu iz predratne 2002., od 2,5 milijuna barela dnevno, koja je tada bila ograničena djelotvornim međunarodnim sankcijama protiv režima Saddama Husseina. Bruto-proizvod po stanovniku, prema procjenama analitičara CIA-e, lani je iznosio samo 3800 dolara i bio upola manji nego u godini uoči američkog napada, iako je Irak, prema otkrivenim nalazištima nafte, u visini od 115 milijardi barela, treća naftonosna sila svijeta. Jedini napredak očituje se u povećanju broja priključaka na internet i u povećanju broja mobitela, ali do toga bi, valjda, došlo i bez američke agresije, u koju su američki porezni obveznici dosad navodno uložili više od 700 milijardi dolara te 5000 života svojih plaćenika iz borbenih postrojbi.

Naposljetku, i za američku statistiku i za "miroljubivu" međunarodnu javnost najmanje je važno je li u američko-britanskoj ratnoj avanturi pod kodnim imenom "Iračka sloboda" poginulo samo 150.000 ili i više od 500.000 Iračana, što je raspon u kojem se razlikuju američke i iračke službene procjene. Ranjeni, ozračeni, otrovani i raseljeni, njih na stotine tisuća i na više milijuna, kao da za veliku većinu u svijetu niti ne postoje. U naftonosnom Iraku, kao potencijalno jednoj od najbogatijih zemalja na svijetu, danas vlada oskudica pitke vode i naftnih derivata, struje u mnogim gradovima ima samo po četiri sata dnevno, a kvalitetno liječenje i obrazovanje su za veliku većinu stanovnika samo davna prošlost ili daleki san.

Iako su zbog čestih pojedinačnih diverzija na naftovodima i samoubilačkih terorističkih napada onemogućeni planovi američkih multinacionalki (naftnih, građevinskih, energetskih, telekomunikacijskih) da ostvare velebne poslove u obnovi Iraka, neslužbene procjene upućuju na zaključak da je zarada nekoliko američkih i britanskih megakompanija, samo na opremanju okupatorske vojske i na pljački nafte višestruko veća od američkih državnih izdataka za rat u Iraku.