Jedan od izazova za promatrača ustanaka koji se šire diljem Sjeverne Afrike i Bliskog istoka je da ih čita, ne toliko kao ponavljanje prošlosti, već kao originalne pokuse koji otvaraju nove političke mogućnosti prema slobodi i demokraciji, relevantne i izvan regije. Doista, nadamo se da kroz ovaj ciklus borbe arapski svijet postaje za sljedeće desetljeće što je Latinska Amerika bila za posljednje - to jest, laboratorij političkog eksperimentiranja između moćnih društvenih pokreta i progresivnih vlada od Argentine do Venecuele, i od Brazila do Bolivije.

Te pobune odmah su izvele neku vrstu ideološkog čišćenja kuće, brišući rasističke Mnoštvo u Tunisu, Kairu i Bengaziju razbilo je političke stereotipe da su Arapi ograničeni na izbor između svjetovne diktature i fanatične teokracije, ili da su muslimani na neki način nesposobni za slobodu i demokraciju koncepcije o sukobu civilizacija, koje su pripisivane arapskoj politici u prošlosti. Mnoštvo u Tunisu, Kairu i Bengaziju razbilo je političke stereotipe da su Arapi ograničeni na izbor između svjetovne diktature i fanatične teokracije, ili da su muslimani na neki način nesposobni za slobodu i demokraciju. Čak i nazivanje te borbe "revolucijom", čini se dovodi u zabludu komentatore koji pretpostavljaju da tijek zbivanja mora poštovati logiku iz 1789. ili 1917., ili neke druge pobune protiv kraljeva i careva iz europske prošlosti.

Ovaj se arapski revolt zapalio oko pitanja nezaposlenosti, a u njegovu središtu bili su visoko obrazovani mladi s frustriranim ambicijama - populacija koja ima mnogo zajedničkog sa studentima koji prosvjeduju u Londonu i Rimu. Iako se prvenstveni zahtjev u arapskom svijetu usredotočuje na kraj tiranije i autoritativnih vlada, iza ovog jednoglasnog zahtjeva stoji niz socijalnih zahtjeva u vezi rada i života, ne samo kako bi se iskorijenila ovisnost i siromaštvo, nego da bi se dala moć i autonomija inteligentnom, vrlo sposobnom dijelu populacije. Napuštanje vlasti od strane Zine al-Avidine Ben Alija i Hosnija Mubaraka ili Moamara Gadafija je samo prvi korak.

Organizacija pobune sliči onome što smo viđali kroz duže od desetljeća u drugim dijelovima svijeta, od Seattlea do Buenos Airesa i Genove i bolivijske Cochabambe: horizontalna mreža koja nema izdvojenog, središnjeg vođu. Tijela tradicionalne opozicije mogu sudjelovati u ovoj mreži, ali ne mogu njom upravljati.  Vanjski promatrači pokušali su od samog početka odrediti vođu egipatske pobune: možda je to Mohamed ElBaradei, možda Googleov šef marketinga, Wael Ghonim. Strahuju da će Muslimansko bratstvo ili neko drugo tijelo preuzeti kontrolu nad događajima. Ne razumiju da je mnoštvo sposobno organizirati se bez središnjice - da će nametanje vođa ili kooptiranje u tradicionalnu organizaciju potkopati njihovu moć. Prevladavanje alata društvenih mreža u pobuni, kao što su Facebook, YouTube i Twitter, su simptom, Vanjski promatrači ne razumiju da je mnoštvo sposobno organizirati se bez središnjice - da će nametanje vođa ili kooptiranje u tradicionalnu organizaciju potkopati njihovu moć a ne uzrok ove organizacijske strukture. To su načini izražavanja inteligentnog stanovništva koje je sposobno organizirati se samostalno pomoću dostupnih mu alata.

Iako ti pokreti organiziranih mreža odbijaju središnje vodstvo, oni ipak moraju konsolidirati svoje zahtjeve u novi konstitutivni proces koji povezuje najaktivnije segmente pobune s potrebama stanovništva u cjelini. Ustanci arapske mladeži sigurno nisu usmjereni na tradicionalni liberalni ustav koji jamči tek podjelu ovlasti i uobičajenu izbornu dinamiku, nego na oblik demokracije koji odgovara novim oblicima izražavanja i potrebama mnoštva. To mora uključivati, prije svega, ustavno priznavanje slobode izražavanja - ne u obliku tipičnih dominantnih medija, koji su stalno podređeni korupciji vlada i gospodarskim elitama, nego ono koje je predstavljeno zajedničkim iskustvima mrežnih odnosa.

A s obzirom da su ove pobune bile izazvane, ne samo rasprostranjenom nezaposlenošću i siromaštvom, već i općim osjećajem frustracije proizvodnih i izražajnih sposobnosti, posebice među mladima, radikalan ustavni odgovor mora izmisliti zajednički plan za upravljanje prirodnim resursima i društvenom proizvodnjom. To je prag preko kojeg neoliberalizam ne može prijeći, a kapitalizam je doveden u pitanje. A vladavina islama je potpuno neadekvatna da bi se ispunile te potrebe. Ovdje pobuna dotiče ne samo ekvilibrijume Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, već i globalni sustav ekonomskih upravljanja.

Otuda naša nada da će ciklus širenja borbe u arapskom svijetu postati poput Latinske Amerike, potaknuti političke pokrete i podići težnje za slobodom i demokracijom izvan regije. Svaka pobuna, naravno, može ne uspjeti: tirani mogu pokrenuti krvave represije; vojne hunte mogu pokušati ostati na vlasti, tradicionalne oporbene skupine mogu pokušati preoteti pokrete, i vjerske hijerarhije mogu preuzeti kontrolu. No, ono što neće umrijeti su politički zahtjevi i želje koje su otpuštene, težnje inteligentnih mladih generacija za drugačijim životom u kojem mogu iskoristiti svoje kapacitete.

Dok god ta potraživanja i težnje žive, ciklus borbi se nastavlja. Pitanje je što će ovi novi eksperimenti iz slobode i demokracije naučiti svijet tijekom slijedećeg desetljeća.

Želite li još ovakvih prijevoda na H-Alteru?