Gujaramerin od Guajara-Mirima dijeli rijeka. Osim strane rijeke razlikuje ih i to što je jedno u Brazilu, drugo u Boliviji. Prelazim rijeku i zatim lutam tražeći graničnu policiju. Oni su već otišli na spavanje. Nemam žig u putovnici. Slijedeći dan se vraćam i nikog ne brine što sam zapravo ilegalno provela noć u zemlji.

Tipično zaboravljeno mjesto na udaljenoj granici jedino ima natprosječno mnogo moderne kompjuterske opreme. Brazilci prelaze granicu kako bi kupovali jeftinije. Shoppingholičare u ovoj Madžarskoj / Trstu ne mora brinuti carinska policija. Njih se ionako s obje strane mora loviti po gradu umjesto da oni love vas na granici.

Na uglu između trgovina kompjuterskom opremom uočavam prodavača kokica u poznatom kockastom dresu. Od nogometa se ne može pobjeći ni u džungli, pa mi ostaje još isprobati s planinama. Da bi došla do planinskog La Paza, najvećeg i najvažnijeg grada u zemlji (iako je glavni grad mnogo manje poznati Sucre) upućujem se na autobusnu stanicu. Čekam i zabavljam se promatrajući autobuse oslikane raznim bogovima. Isus je najčešći motiv, ali moj je autobus recimo oslikan
prikazom grčkog titana Atlasa. Zašto slikaju bogove po autobusu nije mi bilo sasvim jasno sve dok nismo krenuli za La Paz. Putovanje je trebalo trajati 30 sati. Međutim, od amazonskog bespuća do grada na 3 600 metara vodi cesta koja izgleda otprilike kao šumski put na Velebitu. U vrijeme kišne sezone (naravno bilo je vrijeme kišne sezone) cesta se pretvorila u prikladno stanište za ptice močvarice. Bolivijci žvaču lišće koke i pokazuju iznimne vrline strpljivosti i pomirenosti sa svijetom oko njih. Moja je pak tek naizgled smirena narav na ozbiljnim iskušenjima drugog dana kada je autobus na cijeli dan zaglibio u blatu. Zapravo naredalo se pet autobusa koji su se povezali sajlama i uzalud pokušavali isčupati jedan drugoga, trećega, petoga, iz gliba.

Sad su mi jasni ono bogovi s početka. Za svladavanje cestovnih puteva u Boliviji samo ti bog može pomoć. (Za prelazak ceste dovoljne su zebre, ali o tome kasnije)

Izlazak iz autobusa znači gaženje po blatu do koljenja. Svakakve mi psovke padaju na pamet i zamišljam prosječnog Hrvata kako udara nogom po autobusu ili barem dobija slom živaca. Bolivijci i Bolivijke smireno stoje u blatu bez ikakvih trzaja mišića na licu. Čak se ni beba u majčinom naručju ne oglašava. Nakon cijelog dana bez hrane i vode premošćujemo glib i put se nastavlja u neizvjesnosti. Da vas previše ne zamaram ovim močvarnim jadikovkama nakon četiri dana i četiri noći osvanulo je jutro nadomak La Pazu. Čekao nas je samo još završni uspon po cesti koji zovu "cestom smrti", jer navodno ima najveći broj nesreća sa smrtnim posljedicama prema izvještaju Inter-American Development Bank. Uska cesta vijuga uz rub provalije, ali zadnjih sto kilometara čak je asfaltirano.

Nakon četiri dana spavanja u autobusu koji je veličinom prilagođen prosječnom Bolivijcu a ne prosječnom Hrvatu / Hrvatici dinarskog tipa nisam spremna na La Paz koji me dočekao. Uf, što je ovaj La Paz ružan, pomislih gledajući beskrajne nizove napola sagrađenih građevina od gole cigle. Bez igdje drveta ili biljke, ipak smo nebu pod oblacima, nema ništa da oživi ovo ljudsko boravište. Ipak, mogu odahnuti. U El Altu smo, ne u La Pazu. La Paz, kolonijalno gnijezdo, smjestilo se u dolini dok su po obroncima izniknula sirotinjska naselja koja su se kasnije odvojila u poseban grad, El Alto.

Zašto bi netko sagradio grad u oblacima kad u nižim dijelovima ima sasvim dovoljno prostora, nikako mi nije bilo jasno. Objašnjenje se našlo u povijesnim kronikama. La Ciudad De Nostra Senora de la Paz osnova kapetan Alonzo de Mendoz, Španjolac, 1548. u doba kada je Španjolce po Južnoj Americi tjerala zlatna groznica. Rijeka Choqueyapu im je izgledala obečavajuće.

Bljeskanje žutog privlačilo ih je kao vrane i ostavilo do danas neizbrisive tragove po cijeloj Južnoj Americi. Bolivija ima najveći postotak urođeničke populacije na kontinentu, ali i ovdje urođenici koji su naselili El Alto žive u puno težim uvjetima od stanovnika Zone Sur, elitnih četvrti La Paza. Te četvrti izgledaju bolje od bilo koje
zagrebačke, a njihovi stanovnici imaju svijetliju kožu od ovih iz El Alta. Ipak, za razliku od naseljenika Sjeverne Amerike, Španjolcima nije smetalo miješati se s domaćima.

Žene u suknjama jarkih boja s neobičnim šeširima na glavi preplave ujutro ulice La Paza s košarama kruha, krumpira, avokada, rajčica. Sve su sporedne ulice usputna tržnica. Iako ljudi u Boliviji jesu siromašni, siromašni su zapravo kad se mjere zapadnim standardima, možda žive bez televizora i kompjutera i automobila, ali ipak ih većina ima svoje usjeve i krumpire i ne umiru od gladi.

U Boliviji ima naroda gotovo kao vrsta krumpira (32 po novom ustavu), ali osim krumpira još je jedna biljka ovdje dio svakodnevnog života. Lišće koke nije droga, izjavljuje Evo često. Koka je ovdje dio kulture i dio stare religije. S obzirom da kršćani koriste vino u obredima čudno je da je Španjolce toliko zasmetala koka. (Ponešto su se smekšali kad su shvatili da urođenici mogu raditi u rudnicima i po nekoliko dana bez spavanja ako im dopuste žvakanje koke.)

Nagli uspon iz amazonske šume u visine La Paza donosi uglavnom visinsku bolest. I meni se vrti u glavu i osjećam se kao da me pregazio autobus. Žvakanje lišća koke pomaže, lakše se diše, glavobolja popušta. Ovdje imaju i muzej koke, u blizini kojeg je "vještičja tržnica". Ako se otvara novi biznis u Boliviji, poželjno je nabaviti osušeni fetus ljame i ponuditi ga Pachamami, majci zemlji, kako bi osigurala dobru sreću u poslu. Uglavnom ga zakopaju pod zgradu. Čemu služe osušene žabe nisam saznala. Tu su i razni talismani iz vremena Inka. Jedan za novac, jedan za putovanje, jedan za ljubav. Sada mogu nastaviti put bez ikakvih egzistencijalnih strahova.

Možda je i Evu Moralesu pomogla Pachamama, iako mu to sudeći po popularnosti u La Pazu i nije bilo potrebno. I Miguelu, zaposleniku Ministarstva poljoprivrede koji živi u Zoni Sur, i profesorici dizajna na fakultetu, i prodavačici krumpira na ulici, svima se lice ozari na spomen Eva. (Na bogatijem jugu zemlje vjerojatno nije toliko
popularan.)

Nisam saznala što o Evu misle ponešto neuobičajeni stanovnici La Paza. Naime, ulicama ovog grada hoda neuobičajeno velik broj ljudi obučenih u kostime zebre. Očekivala sam da je riječ o nekoj reklamnoj kampanji. Ah ne, oni pomažu ljudima da prijeđu cestu, objasnio mi je Jon L., američki novinar koji izvještava iz La Paza. Po nekoj bolivijskoj logici ljudi obučeni u zebre (životinje) uče ljude kako prelazit zebru
(pješački prijelaz).

Od ljudi zebri uputila sam se na groblje. Ovdje se mrtvi pokapaju na kat. Neke zgrade imaju čak i tri kata i morate se penjati stepenicama do vašeg pokojnika. Ipak, to nije toliko neuobičajeno za Južnu Ameriku. Pogotovo se ovdje u planinama ne može dopustiti takvo rasipanja prostora da svaki mrtvac zauzme dva metra kvadratna.

U La Pazu dodatno štede prostor pa nakon nekog vremena iskopaju mrtvaca i kremiraju ga. Ususret mi je dolazio čovjek s gas maskom na licu u narančastom radnom odijelu. Na tačkama koje je gurao nalazio se poluraspadnuti drveni lijes. Evo još jednoga, ovaj s crnim plastičnim vrećama za smeće na tačkama, a iz vreće vire mumificirane noge. Ovom nadrealnom prizoru pridružuje se još nekoliko radnika u narančastom i s gas maskama s još kojom vrećom iz koje viri još nogu i još kojim poluraspadnutim lijesom.

Mumije u muzeju uopće mi više nisu bile toliko zanimljivije.

Pročitajte dosadašnje Marinine južnoameričke izvještaje!

Etnocid u amazonskoj prašumi

Tko se boji vuka još... u Brazilu