Njemačka i SAD su tijekom 2. svjetskog rata kada su započele razvijati nuklearnu tehnologiju bile ekonomski i tehnološki najnaprednije zemlje u svijetu. Sjeverna Koreja je na rubu života. I sigurno tehnološki zaostaje za svijetom. No eto, i oni su pokazali svijetu da mogu. Ukoliko je, naravno, ovo zaista bio nuklearni test, a ne eksplozija stotinu sanduka TNT-a, da bi se svijet moglo ucjenjivati bombom, koja zapravo ne postoji, kao do sada projektilima, koji se zapravo raspadnu u zraku daleko od svog cilja.

Atomska dogma

Dok ljudi doslovce umiru od gladi, i dok je zemlja u potpunosti ovisna o milostivoj pomoći susjeda oko goriva i grijanja domova, režim razvija nuklearnu tehnologiju. Zašto? Konsenzus je u svijetu i tako da nuklearna energija ne može biti korištena kao oružje bez nesagledivo katastrofalnih posljedica za cijelo čovječanstvo. Što će nekome skupa tehnologija koju i tako ne može koristiti? Posebno dok je očito da se novac mogao i bolje potrošiti.

Zato što opstanak Sjeverno-Korejskog totalitarnog režima ovisi o dosljednom pokoravanju dogmama Kimovog oca, velikog vođe Kim Il Sunga. Jedna od tih dogmi je da Sjeverna Koreja apsolutno mora napraviti nuklearnu bombu da bi se zaštitila od mogućeg budućeg američkog napada. Kao što Bushev režim već pet godina pokušava držati svoj narod u strahu od mogućeg budućeg terorističkog napada, te opravdava svaku glupost potrebom zaštite od istoga, tako sjevernokorejski režim uspješno drži svoj narod u strahu od mogućeg budućeg američkog nuklearnog napada već pedeset godina i opravdava time nevjerojatnu žrtvu i izgladnjivanje vlastitog naroda da bi se izgradila nuklearna bomba i projektili.

Činjenica jest da je general MacArthur, američki okupator Japana, koji je vodio (također UN) snage u ratu protiv komunističkog Kim Il Sunga, predlagao, između ostaloga, upotrebu atomskog oružja protiv Sjeverne Koreje. Pitanje je, međutim, da li je do medijski super-izoliranih Sjevernih Korejanaca ikada doprla vijest da je predsjednik Harry Truman 1951. glatko odbio taj MacArthurov prijedlog i smjesta ga smijenio i poslao u mirovinu? U Kimovoj Koreji taj je rat nastavio trajati do danas.

(Pročitajte Trumanov govor o smjeni MacArthura.)

Militarizacija Japana

Što će se sada dogoditi? UN bi trebao predložiti Pyongyangu da dozvoli inspektorima verificirati da se zaista radilo o nuklearnoj eksploziji. Uslijed američkog straha od bilo kakvog, čak i nesofisticiranog, nuklearnog oružja u rukama terorista, i američke pomorske moći, sigurno možemo očekivati da se iz Sjeverne Koreje neće moći iznijeti ništa veće od konzerve bez provjere, sa ili bez UN suglasnosti. Teško je međutim predvidjeti sankcije, a pogotovo vojnu akciju: Kina i Južna Koreja, susjedi sa najdužom granicom sa Kimovom Korejom, imaju previše ekonomskih veza sa Pyongyangom i previše se boje posljedica, kao npr. vala izbjeglica.

Japanu, Rusiji i Americi je zato lakše govoriti o sankcijama - ali Sjeverna Koreja o njima i tako ne ovisi, pa su njihove sankcije irelevantne. Tehnološki razvijeni Japan može napraviti nuklearnu bombu za par mjeseci, ali nije vjerojatno da hoće. Međutim, i Japan je dobio konzervativne političare na vlasti, a oni su dočekali vijest o nuklearnom testu sa zazubicama. Dakle, realno, u smislu vojnih opcija, možemo očekivati militarizaciju Japana, čega se u Aziji svi plaše otprilike toliko kao sto se u Europi plaše militarizacije Njemačke.

Japan je recimo prva zemlja u svijetu koja je eksperimentirala sa mikrovalnim oružjem (zrakama smrti) još tijekom 2. svjetskog rata. Možda razviju anti-balistički sistem baziran na toj tehnologiji i prodaju ga Amerima, koji očito već 20 godina nisu sposobni razviti svoj? Onda Ameri mogu prodati Kimu svoje prastare nuklearne projektile, koje je inače i tako pre-skupo i održavati ili uništiti, pa neka se zabavlja i osjeća vrlo moćnim gledajući ih na vojnim paradama.

U međuvremenu u Iranu se pojavilo pismo iranskog velikog vođe Homeinija u kojem isti kritizira nuklearni program. Veliki Ajatolah izgleda nije bio pristalica iranske atomske bombe. Naravno, pismo je procurilo od Rafsandžanija, kojeg je Ahmadinedžad potukao na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima, kao izborna smicalica. U Iranu, kao i u svim mladim demokracijama, stalno su nekakvi izbori - ovog prosinca se biraju članovi Skupštine Eksperata, i Rafsandžani je kandidat.

Cijena nafte i cijena rata

Zanimljivo je da isto pismo postoji i u službenoj verziji iz koje su retuširane Homeinijeve reference na nuklearno oružje. Originalna verzija pokazuje da je Homeini, kao uostalom i Truman, pokazivao dužno strahopoštovanje prema energiji koja može pomesti cijelu našu vrstu sa planete, za razliku od nonšalantnog odnosa prema istoj među njihovim nezahvalnim nasljednicima Ahmadinedžadom i Bushom.

Opet ima i dobrih vijesti. Pala je cijena nafte. Neobjašnjeno. Odmah sam natočio lož ulje za zimu. Jer nakon kongresnih izbora u studenome, cijena će sigurno opet porasti. To je još jedan od trikova američke vladajuće kaste. Pred izbore se sa bogate trpeze industrijalaca, lobista i političara dobaci koja koska narodu. Mi svi griješimo misleći da OPEC kontrolira cijenu nafte. Cijenu nafte određuje potražnja, mnogo više nego ponuda. A potražnju diktira najveći potrošač:

Američka vojska je najveći pojedinačni kupac nafte na svjetskom tržištu - troši cijeli bruto-nacionalni proizvod Srbije godišnje na gorivo, troši godišnje toliko benzina koliko cijela država Grčka, 70% od toga na svoje voljeno zrakoplovstvo, koje nas sve može vratiti u kameno doba, ako već tako hirovita Bijela Kuća odluči. Kako jedno drugo povlači, tako se američka vojna sila sve više koristi za osiguravanje naftnih postrojenja od Kazahstana do Nigerije i od Kolumbije do Indonezije. Osim toga SAD posjeduje strateške rezerve, za slučaj da OPEC zemlje odbiju pokorno surađivati, da bi mogla nekoliko tjedana iste bombardirati dok malo ne omekšaju.

Dakle, ako američka mornarica i posebno avijacija smanje opseg svog djelovanja na par tjedana, ili ako američka vlada odluči potajno, na par tjedana, puniti rezervoare svojih tenkova i aviona iz strateških rezervi, potrošnja i potražnja nafte na svjetskom tržištu će odjednom, privremeno, malo pasti, a time i cijene.

Dovoljno da se prosječni američki glasač malo odobrovolji, izađe na izbore i glasa za političara kojeg poznaje, to jest za inkumbenta. Nakon izbora, možda započne nova kampanja bombardiranja (svakoga dana ima sve više država na listi čekanja), a u svakom slučaju trebat će napuniti strateške rezerve, pa će potražnja, a time i cijena porasti. I Milošević i Arkan su gorivo koristili kao sredstvo zadržavanja vlasti, pa što ne bi i Bush?

P.S.: Rankoviću bi bilo milo...

Šesnaestog lipnja ove godine u Beaver Creeku (Colorado) uhapšen je Steve Howards, vodeći svog sedmogodišnjeg sinčića na lekciju glasovira, jer je prišao Dicku Chenneyu, koji je tamo držao nekakav govor, i rekao kako je njegova politika u Iraku odvratna. Pa za tako nešto nisu ni u Rankovićevoj Jugoslaviji hapsili. Sud ga je poslije oslobodio, i sad on tuži vladu za povredu njegovih prava garantiranih prvim i četvrtim ustavnim amandmanom.

Citirao bih potpredsjedniku Chenneyu riječi Thomasa Painea, Moše Pijade Američke revolucije:

Mnogo je veći kriminal ako Predsjednik napadne ustav i slobode ljudi, nego ako pojedinac napadne Predsjednika.

Howards čak nije bio ni nasilan, a Chenney nije ni predsjednik, nego tek potpredsjednik. Bilo bi mu bolje da ode u bolnicu i čeka svoj šesti srčani infarkt, nego da zagađuje zrak okolo svojim prisustvom.