Razne su razloge ljudi kroz povijest navodili da bi objasnili ili opravdali dizanje ograda oko svojih gradova ili država, ali uglavnom je to bilo zbog zaštite, ideološke, fizičke ili pretpostavljene, svejedno jer strah se pokazao dosad najefikasnijim neimarom. Zid podignut prije 48 godina usred lijepog grada Berlina objašnjavao se također na razne sofisticirane načine, a zapravo je služio strahu i iz straha je nastao. Poznata britanska javna radiotelevizijska kuća BBC dala si je truda i pobrojila koliko je i kakvih sve zidova preživjelo Hladni rat odnosno što je sve nagonilo ljude da i nakon sveopćeg zatopljenja betonskim ili žičanim ogradama osiguravaju svoja boravišta.

Zid koji dijeli Izrael i Zapadnu obalu mješavina je ograda, bodljikave žice i betona visok i do osam metara. Neki dijelovi su opremljeni senzorima, pijeskom kako bi se lakše identificirali otisci stopala, obilaze ga patrole, a tampon zone su u nekim slučajevima čak do 60 metara širine. Gradnju je 2002. godine odobrila izraelska vlada, a prema podacima UN-a iz srpnja ove godine, dosad je dovršeno 58,3 zida. Prije gradnje zida Ministarstvo obrane je vojnim dekretom oduzelo zemlju vlasnicima, 85 posto zemlje na kojoj se zid gradi je na okupiranoj palestinskoj zemlji, dok samo 15 posto prati tzv. Zelenu liniju, međunarodno priznatu granicu. Međunarodni sud pravde je 2004. godine gradnju zida proglasio protuzakonitom. Izrael međutim zid smatra »sigurnosnom ogradom« koja ih brani napada Palestinaca. Za Palestince pak, zid je »zid apartheida« koji krši njihova ljudska prava i koji zapravo služi širenju izraelskog teritorija.

Takozvane »mirovne linije« počele su nicati prije 40 godina u Belfastu kao privremena mjera za spriječavanje sukoba između katoličke i protestantske zajednice. Radi se o seriji zidova - prepreka koji veličinom variraju od nekoliko stotina do nekoliko tisuća metara po dužini. Iako su, mjestimice i do šest metara visoke ograde danas mahom turistička atrakcija, one su i svjedočanstvo vrlo nedavnih izljeva nasilja između dviju religijskih zajednica u Sjevernoj Irskoj. Zanimljivo je da su zadnji dijelovi zida sagrađeni lani u Belfastu nakon napetosti između dviju zajednica.

Kako bi zaštitila svoje gospodarstvo, najmoćnije u Perzijskom zaljevu i najveće svjetske zalihe nafte, Saudijska Arabija svoju 9000 km dugu granicu štiti najusavršenijom ogradom u svijetu, djelomice fizičkim zidom, djelomice high-tech nadzorom. Granica s Jemenom duga je 1500 km, a s Irakom 800 km. Granicu Saudijci djelomice štite fizičkim zidom, a u manje naseljenim područjima nadziru je sateliti, kamere, radari, elektronički senzori, izviđački brodovi i drugo. Sigurnosna ograda nalazi se i na granici s Jemenom, državom s kojom Saudijska Arabija odnevano ratuje.

Potkraj 90-ih godina Španjolska je odlučila podignuti ograde oko svojih enklava Ceute i Melille kako bi spriječila golem izbjeglički val iz Afrike. Ta dva grada predstavljaju najbliži i najlakše dostupni dio europskog kopna iz Afrike, pa je oko Ceute razvučena žičana ograda duga 8,2 kilometra i 12 km oko Melille. Kako ni to nije spriječilo imigrante oko gradova su razvučene još dvije paralelne žičane ograde visoke i do šest metara. U ograde su ugrađene infracrvene kamere, spremnici sa suzavcem, senzori za buku i pokret i nadzorni tornjevi. Najveću su cijenu bitke protiv ilegalnih imigranata platili stanovnici tih dvaju sada već posve utvrđenih gradova-
Zid sagrađen nakon rata 1974., na ničijoj zemlji, razdvaja tursku od grčke zajednice na sredozemnom otoku Cipru. Bodljikava žica duga je 180 km, a zelenu liniju nadziru mirovne snage UN-a. Godine 2003. granica je napokon ponovno otvorena i omogućila je pripadnicima dviju zajednica komunikaciju nakon gotovo tri desetljeća razdvojenosti.

Iran je 2007. godine počeo graditi zid na granici sa Pakistanom u regiji poznatoj pod imenom Balučistan. Vlasti su objavile da je zid, još uvijek u izgradnji, namijenjen borbi protiv ilegalne aktivnosti kao što su krijumčarenje ljudi i robe, napose opijata. Međutim, neki tvrde da se tim zidom Iran štiti od ubacivanja islamističkih ekstremista. Zid bi u konačnici mogao biti 700 km dug i tri metra visok. Balučistanci koji žive s obiju strana državne granice sada između sebe imaju i zid.

Od početka godine vlasti Rio de Janiera grade zidove oko favela, sirotinjskih sklepanih nastamba na brežuljcima grada. Ukupno 13 favela bit će opkoljeno betonom ukupne dužine od 14 kilometara i širine od 80 centimetara do 3 metra. Glavni cilj je spriječiti sirotinju da širi svoja naselja u okolne šume parka Tijuce, u svijetu jednog od najvećih prirodnih rezervata u gradskom okružju. Vlasti su objavile da je u tom kraju iskrčeno gotovo 90 posto šuma. Kritičari međutim tvrde da Rio gradi zidove kako bi getoizirao siromašne, a zaštitio bogate nastanjene između favela i mora. Neki pak navode da vlada gradi zid kako bi kontrolirala krijumčarenje droge.

Granica između Indije i Pakistana je gra nica s najviše nasilja na svijetu iako se čak polovicom njene dužine (2900 kilometara) protežu zidovi, bodljikava žica i razne vrste barikada. Indija je ogradu počela graditi potkraj 80-ih u svojim državama Pandžabu i Radžastanu i kani ju protegnuti duž cijele granice kako bi se zaštitila od terorističkih napada. Granica u bogatoj pokrajini Kašmiru, zbog koje su dvije susjedne zemlje više puta ratovale, zaštićena je i velikim brojem mina i drugim tehnološkim napravama.

Demilitarizirana zona između Sjeverne Koreje i Južne Koreje možda je najbolje čuvana granica na svijetu. Pojas širok četiri i dug 250 km nastao je 1953., kad su dvije Koreje proglasile primirje u ratu u kojem je poginulo tri milijuna ljudi. Mnogo je godina ta granica bila najupečatljiviji simbol Hladnog rata, pa čak i danas, unatoč pokušajima približavanja dviju država, granica je očiti ostatak tog doba i simbol pritajene napetosti na Korejskom poluotoku.

Marokanci i narod Zahravi spore se zbog područja Zapadne Sahare od 1976., kad se povukla do tada okupacijska Španjolska. Godine 1980. Marokanci su počeli graditi zid u pustinji, službeno radi obrane od Fronte Polisario, političkog i vojnog pokreta koji želi neovisnost od Maroka i autonomiju za Sahrawe. Dovršena 1987., ograda je zbroj od šest različitih obrambenih zidova duljih od 2700 km, podignutih od smjese pijeska i kamena, bodljikave žice, rovova i mina. Udruge za ljudska prava nazivaju ga »zidom sramote« zbog protupješačkih mina. Maroko tvrdi da je razminirao područje deaktiviranjem 65.000 mina.

Metalni zid između Meksika i SAD-a

Trećinu od 3200 km duge granice prema Meksiku američka vlada zapriječila je metalnim zidom, za što je potrošila 2,5 milijarda dolara, kako bi onemogućila ulazak ilegalnih imigranata iz Meksika i Srednje Amerike. Gradnja je počela 1991., a tri godine kasnije SAD je pojačao nadzor »operacijom graničar«. Meksičko povjerenstvo za ljudska prava navodi da je zbog visokih temperatura u pustinji više od 5600 ilegalnih imigranata poginulo pokušavajući prijeći granicu. Zid se mjestimice sastoji od tri metalne ograde, prosječne visine četiri do pet metara. Američka vlada počela je i gradnju tzv. virtualnog zida koji će se sastojati od niza uređaja kao što su infracrveni senzori, kamre, radari, nadrzorni tornjevi...

Afrički sanitarni zid

Sigurnosna ograda podignuta između Botsvane i Zimbabve često se uspoređuje sa zidom sagrađenim na Zapadnoj obali, ali njena je namjena manje geopolitička, a puno više - sanitarna. Oko dva metra visoka bodljikava žica proteže se duž 500 km kojom botsvanska vlada želi spriječiti širenje slinavke i zaštititi svoja stada. Na tisuće grla bilo je usmrćeno zadnjih godina u Botsvani zbog širenja epidemija, što je velik gubitak za državu u kojoj je stočarstvo drugi izvor prihoda iza dijamanata. Zimbabve tvrdi da se ogradom susjedna zemlja štiti od ilegalne imigracije iz Zimbabvea, teško pogođenog hiperinflacijom i 90-postotnom nezaposlenošću. Iz tog razloga mnogi građani Zimbabvea pokušavaju svoju sreću pronaći u Botsvani, nakon Južne Afrike najnaprednijoj ekonomiji na afričkom tlu. Ograda zapravo do danas nije elektrificirana i nije velika zapreka imigraciji. Područjem prolaze i rijeke preko kojih stoka može prelaziti u drugu državu.