O aktualnim previranjima u Egiptu, gdje su krenuli masovni iskazi nezadovoljstva njegovih stanovnika prema tamošnjim vladajućim strukturama i njihovim metodama vladanja, ispričano je ovih dana puno toga. Zbog toga se u ovom tekstu neću baviti odnosima političkih snaga u Egiptu, regiji ili pak globalnim odnosima velikih igrača na tom području. Taj dio su i na ovom portalu odradili ljudi koji o tome vrlo kompetentno imaju što za reći. Prikazat ću radije ono za što mislim da je glavni pokretač tih previranja, a to su hrana i energija. Pri tome ne mislim na energiju i entuzijazam ljudi koji su pokrenuli ta previranja, već na onu svakodnevnu i sveprisutnu energiju koju uglavnom cijedimo iz neobnovljivih izvora uz iluziju da takav sustav možemo još dugo održavati.

Za početak nekoliko podataka o Egiptu. Broj stanovnika je 2008. godine bio oko 82 Previranja su samo jasno vidljiv simptom teške bolesti zvane neodrživost koja zadnjih desetljeća ubrzano zahvaća Egipat, ali po istome obrascu i cijeli svijet milijuna, uz stopu rasta populacije od 2 posto godišnje. Za prehranu tako brojne i rastuće populacije, Egipat već sada uvozom namiruje čak 40 posto svojih potreba za hranom. Da stvar bude još problematičnija, čak 60 posto potreba za pšenicom dolazi iz uvoza, a kako su stanovnici Egipta najveći svjetski potrošači kruha, Egipat je također i najveći svjetski uvoznik pšenice. Na sve to treba dodati da 40 posto egipatskog stanovništva živi u bijedi s prihodima koji su manji od 2 dolara dnevno. Iz prethodno navedenog odmah se uočava da svaki poremećaj u opskrbi hranom ili rast cijena hrane, a naročito žita, u Egiptu može prouzročiti velike napetosti i nemire. Svako podizanje cijena žita i kruha u državi gdje veliki dio stanovništva živi u bijedi, predstavlja težak šok. Tako uzrokovani nemiri tamo su već izbijali, primjerice 1977. godine, kada su vlasti pod pritiskom Svjetske banke i MMF-a, odlučile ukinuti subvencije za osnovne prehrambene proizvode i 2008. godine, kada su cijene hrane u svijetu naglo porasle. Krajem 2010. godine cijene žita na svjetskom tržištu ponovo su počele rasti, a takav trend je nastavljen i početkom 2011. godine, pa je to bio glavni pokretač nemira i izlaska stanovništva na ulice u Egiptu. Rast cijena žita u svijetu uzrokovan je cijelim nizom čimbenika, kao što su požari u Rusiji, poplave i požari u Australiji, klimatski ekstremi u Južnoj Americi, a znatan doprinos dao je i porast cijena energenata, poglavito nafte. Na porast cijena hrane egipatska vlada je 2010. godine odgovorila širenjem broja ljudi koji imaju pravo na kartice za hranu, što je povećalo iznose takvih vrsta subvencija za preko 130 posto. Da stvar bude još gora, 2010. je objavljeno da oko 50 posto zaliha pšenice nije upotrebljivo zbog najezde kukaca, pa se hitno krenulo u dogovore o kupovini žita iz Egipat se sada nalazi u tipičnoj neodrživoj situaciji koju su godinama režirale kleptokratske strukture vlasti pod patronatom svjetskih ekonomskih gurua SAD-a i Australije.

O megalomanskom projektu Asuanske brane, koji je antropogenim silovanjem prirodnih procesa i narušavanjem sklada u ekosustavu na području Egipta, velikim dijelom doprinio današnjoj resursnoj rastrošnosti i neodrživosti cijelog sustava, a posebice proizvodnje hrane, pisao sam već u tekstu Najbolji projekt na svijetu te ću sada samo dodati još neke aspekte ove tragične egipatske priče.

Stvarnost Egipta je da svega 60 posto prehrambenih potreba namiruje domaćom proizvodnjom koja je uz to energetski vrlo neučinkovita, a preostalih 40 posto namiruje iz uvoza. Da bi mogli uvoziti hranu, Egipćani nužno trebaju imati izvozno orijentirano gospodarstvo. Jedan od važnih izvoznih proizvoda Egipta bila je nafta, ali vrhunac njezine proizvodnje u Egiptu se dogodio već 1996. godine. Od tada je njena proizvodnja, uz manje varijacije, u padu, a vlastita potrošnja u stalnome rastu, pa se Egipat nakon 2007. godine od izvoznika pretvorio u uvoznika nafte.

Uvoz hrane je sve teže financirati zbog rasta cijena hrane i istovremenog pada prihoda od nafte, a visoke cijene nafte sada postaju problem, umjesto pogodnosti, jer dio potreba za naftom koje služe održavanju domaće proizvodnje hrane i kompletnog sustava, već sada je potrebno uvoziti.

Ono što donekle odgađa potpuni kolaps kompletnog sustava su investicije u eksploataciju plina, čija proizvodnja raste te još uvijek predstavlja važan izvozni adut Egipta, ali zbog istovremenog rasta domaće potrošnje izvoz plina također stagnira zadnjih godina.

Pokušaji oživljavanja industrije koja bi bila izvozno orijentirana te dodatno poticanje turizma kao važne gospodarske grane Egipta, neminovno vodi do daljnjeg povećanja uvoza nafte i smanjenja mogućnosti izvoza plina, pa ni takva situacija nije dugoročno održiva u zemlji koja 95 posto svojih energetskih potreba namiruje iz neobnovljivih izvora energije. Osim toga te aktivnosti na više načina potkopavaju domaću proizvodnju hrane. Primjerice, širenja urbanih područja i infrastrukture izravno smanjuju ionako nedovoljne poljoprivredne površine, a iz nedostajućih vodnih resursa potrebnih poljoprivredi, vodu se dodatno mora izdvajati za druge potrebe. Posebno je zanimljivo da Egipat izvozi i neke luksuzne prehrambene proizvode te uzgaja bilje za izvoz farmaceutskoj industriji.

Previranja su samo jasno vidljiv simptom teške bolesti zvane neodrživost koja zadnjih desetljeća ubrzano zahvaća Egipat, ali po istome obrascu i cijeli svijet. Simptome bolesti više nije bilo moguće prikrivati dobro znanim načelom "kruha i igara", jer je pojava energetske krize uskratila kruh brojnom siromašnom sloju Egipćana. Ni dolazak demokratske vlasti ne može puno pomoći u dugoročnom prevladavanju problema u čijoj osnovi leži antropocentrično-tehnocentrični odnos prema prirodi i okolišu, a takav odnos još uvijek predstavlja konstantu kod gotovo svih aktualnih oblika vlasti u svijetu. Dapače, bilo koja naredna vladajuća struktura u Egiptu će oznaku "demokratska", od globalnog propagandnog stroja, zaraditi samo daljnjim klanjanjem neoliberalnim centrima moći i slijepim pokoravanjem njihovoj doktrini, a sve to će uzrokovati još dublje upadanje Egipta u zamku neodrživosti.

Od strane razvijenih država Egiptu se i dalje nameću lažna rješenja. Tako je u ožujku 2008. godine Egipat odobrio prvu GMO kulturu (Bt kukuruz) za domaću sadnju. Masovna primjena GMO kultura u proizvodnji hrane, koja time postaje pojačano resursno zahtjevna, dodatno bi podigla cijene domaće hrane i financijski osiromašila poljoprivrednike, a to je već viđen scenarij iz drugih država koje su nasjele na priče multinacionalnih kompanija. U pravilu se mitovi o povećanim prinosima uz smanjene troškove uzgoja GMO kultura, vrlo brzo pokazuju kao njihova potpuna negacija. Slično je i sa nuklearnom energijom. Ministarstvo za energiju (The Ministry of Electricity and Energy), 2010. godine odobrilo je gradnju nuklearne centrale od 1200MW kod al-Dab"a, a proces prikupljanja ponuda trebao je krenuti početkom 2011. godine. Stav razvijenih zemalja je jasan. Kupite od nas skupu tehnologiju, kako biste trošili manje plina za vlastite potrebe, pa ga tada možete jeftinije izvoziti nama. To što ćete biti pojačano ovisni o uvoznim neobnovljivim energentima, nije naša briga ukoliko Sueski kanal bude prohodan, a obalna straža i granična policija zaustave gladne izbjeglice. Kratkovidnost odluka o gradnji takvih objekata u politički nestabilnoj regiji, čija stabilnost izravno ovisi o sve težem funkcioniranju dugoročno neodrživih sustava, doista zabrinjava.

Egipat se sada nalazi u tipičnoj neodrživoj situaciji koju su godinama režirale kleptokratske strukture vlasti pod patronatom svjetskih ekonomskih gurua, pa predstavlja dobru ilustraciju onoga što će uskoro eskalirati po raznim drugim državama svijeta, ali i na globalnom planu. Egipatsko upozorenje svijetu, u kojem manje od deset država ima stalne viškove hrane raspoložive za izvoz, morali bismo ozbiljno shvatiti. Svako iduće upozorenje, tamo ili negdje drugdje u svijetu, vrlo vjerojatno će imati sve drastičnije posljedice.

U cijeloj priči posebno će biti zanimljivo pratiti je li facebook generacija, koja je pokrenula aktualna previranja, može razviti svijest o stvarnom smjeru potrebnih promjena ili će antropocentrično-tehnocentrična doktrina shvaćanja svijeta ponovo ostati neupitna, a buduće posljedice, uz malu odgodu, još tragičnije.

Podržite H-Alter!