Ekonomisti su dugo vremena bili svjesni negativnih posljedica monopola. Zbog nepostojanja konkurencije, monopolist može podići cijenu iznad one na savršenom tržištu, a krajnji gubitnici u cijeloj toj priči su potrošači. No, ekonomistima je dugo trebalo da  dovoljno „savladaju" matematiku i statistiku kako bi bili u stanju mjeriti gubitak blagostanja uzrokovan postojanjem monopola. Jednom kada su to savladali, rezultati su bili šokantni. Naime, nekoliko istraživanja monopola u zemljama „Zapada" u šezdesetima su pokazala da gubitak blagostanja iznosi maksimalno 1 posto BDP-a, a dio istraživanja je pokazao da je gubitak tek mizernih 0.1 posto. Ili su ekonomisti poprilično precijenili negativne strane monopola, ili su empirijska istraživanja zanemarivala neke važne negativne posljedice monopola.

Ekonomsku kritiku monopola je spasila Anne Krueger početkom sedamdesetih uvođenjem pojma „traženje rente" (engl. rent-seeking). Ideja je da privilegirani monopolisti moraju trošiti znatna sredstva kako bi zadržali svoje privilegije - bilo kroz lobiranje, bilo kroz korupciju državnih službenika, ne bi li dotični održavali zakonsku regulativu koja određenim kompanijama omogućava monopolistički položaj na tržištu. Upravo ovi troškovi održavanja monopola su bili zanemareni u empirijskim istraživanjima o nedostacima monopola. Gotovo identičnu ideju, bez korištenja izraza „traženje rente", iznio je američki pravnik i ekonomist Gordon Tullock još sredinom šezdesetih. Zapravo je poprilično zanimljivo čitati jedan njegov članak, u kojem opisuje kako je njegov članak odbijen u gotovo svim renomiranim ekonomskim časopisima (uglavnom uz obrazloženje da je irelevantan ili pogrešan), zbog čega ga je na kraju objavio u tada nepoznatom časopisu Western Economic Journal. S druge strane, članak Anne Krueger, sa sličnom poantom, objavljen je u American Economic Review, najuglednijem ekonomskom časopisu i jednom od časopisa koji su odbili Tullockov članak. Da stvar bude još bolnija po Tullocka, Anne Krueger ga uopće nije citirala. No, ipak je postojala jedna važna razlika. Naime, Tullock je svoj članak bazirao na razvijenim zemljama. S druge strane, Krueger je promatrala problem traženja rente u kontekstu protekcionističkih politika zemalja u razvoju, prvenstveno u Aziji i Africi, kojima te zemlje stvaraju monopole domaćim proizvođačima kroz sprečavanje vanjske trgovine. Jednostavnim rječnikom rečeno, Krueger je našla dobru teorijsku podlogu da pokaže da je slobodna trgovina način borbe protiv korupcije i lobiranja koji dovode do znatnog gubitka blagostanja u zemljama u razvoju.

Ovo otkriće je lansiralo Anne Krueger među najutjecajnije ekonomiste u međunarodnim institucijama. Između ostalog, bila je glavni ekonomist Svjetske banke od 1982. do 1986. te zamjenica glavnog direktora MMF-a od 2001. do 2007. Nakon ostavke Hoersta Kohlera na mjesto glavnog direktora MMF-a 2004., jedno vrijeme je Postoji jasna veza između korupcije i nepostojanja stabilnog pravnog okvira i slabe garancije vlasničkih prava. Njezino rješenje je bilo liberalizacija i povlačenje države iz ekonomije uz „uvoz" pravne regulative iz Zapadnih zemalja bila i prvi čovjek MMF-a. Krueger je naglašavala činjenicu da se u zemljama u razvoju država miješa u sve pore društva, uključujući i ekonomiju, i to ne kroz jasna i unaprijed definirana pravila, već poprilično svojevoljno. Stoga ekonomski subjekti moraju neprestano potplaćivati vladine službenike ne bi li ostali u milosti države. Drugim riječima, postoji jasna veza između korupcije i nepostojanja stabilnog pravnog okvira i slabe garancije vlasničkih prava. Njezino rješenje je bilo liberalizacija i povlačenje države iz ekonomije uz „uvoz" pravne regulative iz Zapadnih zemalja.

Dobra prilika da se testira Kruegerin recept došla je s padom socijalizma, kada su zemlje bivšeg socijalističkog bloka odlučile odbaciti državnu ekonomiju i krenuti putem slobodnih tržišta. Tranzicijske zemlje su imale mnoge karakteristike pogodne za korupciju, poput sveprisutne države, nevladavine prava i nepoštivanja vlasničkih prava. Međutim, rezultati pro-tržišnih reformi nisu ispunili velika očekivanja. Traženje rente je ostala svakodnevna pojava u tranzicijskim zemljama, uključujući i Hrvatsku. 

Jedan od primjera traženja renti je klijentelizam, koji je bio i ostao sveprisutna pojava u tranzicijskim društvima. Nakon dolaska Jadranke Kosor na mjesto premijerke, mnogi primjeri klijentelizma su postali i predmet istrage. Skladgradnja, Fima i mnoge druge kompanije za koje do dolaska HDZ-a na vlast nitko nije niti čuo, naglo su se obogatile preplaćujući poslove koje su obavljali za državu. Bilo bi zanimljivo kada bi HDZ konačno iznio listu svojih donatora da vidimo jesu li na toj listi i kompanije koje su od nule došle do milijuna u samo nekoliko godina HDZ-ove vladavine. Traženje rente u ovom slučaju se odnosi na plaćanje donacija političkim strankama u zamjenu za dobivanje državnih poslova. Drugi primjer traženja renti veže se uz neplaćanje računa. Nelikvidnost i neplaćanje računa je duboko ukorijenjeno u hrvatskom gospodarstvu. Iako gospodarstvo u cjelini gubi zbog ovih pojava, ipak su neki pojedinci na dobitku, a to se prvenstveno odnosi na moćne igrače koji, umjesto da plaćaju svojim dobavljačima, radnicima i državi, novac drže na računima banaka i skupljaju kamate. Možda će nam se činiti banalnim da neke kompanije izigravaju zakon radi nekoliko postotaka kamata. Međutim, recimo da je iznos duga 1 milijun Sjetimo se samo HDZ-ovog odbijanja SDP-ovog prijedloga da se neplaćanje plaća tretira kao kazneno djelo, kao i činjenice da ova ideja nije pala na pamet SDP-u dok je bio na vlasti kuna koji tvrtka drži na računu uz kamatu od 5 posto i dug plati tek nakon godinu dana, njezina dobit od izigravanja zakona je 50 tisuća kuna. A kako bi kompanije osigurale da ih se ne kazni, opet je nužno „podmazati" državni aparat ili nagovarati „svoje" stranke da zadrže status quo. Tranzicijske države su često umanjivale ozbiljnost problema neplaćanja, a nerijetko su i svojim ponašanjem neposredno pružale podršku neplatišama. Sjetimo se samo HDZ-ovog odbijanja SDP-ovog prijedloga da se neplaćanje plaća tretira kao kazneno djelo, kao i činjenice da ova ideja nije pala na pamet SDP-u dok je bio na vlasti. Ovo su samo neki od oblika traženja renti koji su i danas svakodnevna pojava u tranzicijskim zemljama. No, zašto pro-tržišne reforme nisu izliječile tranzicijska društva od zala traženja renti? 

Anne Krueger je modelirala koncept traženja renti na društvima u kojima je država bila sveprisutna. Međutim, tranzicija je pokazala da nisu samo jake i velike „države" pogodno tlo za traženje rente, već su to isto tako i društva u kojima je država izuzetno slaba. Jednostavno rečeno, naglo povlačenje države u nekim tranzicijskim zemljama, poput Rusije, stvorilo je veliku institucionalnu prazninu. Država može poticati traženje rente ne samo u društvima u kojima svakodnevno nameće svoju volju, već i u društvima u kojima nije u stanju nametnuti svoju volju. Drugi problem je bio u tome što se zanemarila mogućnost da netransparentna i korumpirana država svoje povlačenje iz društva neće obaviti na transparentan i nekorumpiran način. U stvarnosti su mnoge države iskoristile privatizaciju ne za stvaranje novih poduzetnika već politički poslušnih i podobnih tajkuna, koji su svojom golemom ekonomskom moći trebali osigurati političkim garniturama trajan ostanak na vlasti. Stoga ni ne Država može poticati traženje rente ne samo u društvima u kojima svakodnevno nameće svoju volju, već i u društvima u kojima nije u stanju nametnuti svoju volju iznenađuje da su većina hrvatskih tajkuna, na čelu s Todorićem, bliski HDZ-u, stranci koja ih je i stvorila. Isti slučaj je bio i u Rusiji, gdje je devedesetih godina Rusijom praktički upravljao jedan od vodećih ruskih tajkuna, Boris Berezovsky, dok je predsjednik Boris Jeljcin uživao u čarima alkoholizma. Za uzvrat, Berezovsky je vodeću televizijsku postaju u Rusiji, čiji je bio vlasnik, pretvorio u Jeljcinovu propagandnu mašineriju.

Najdublju kritiku MMF-ovog načina borbe protiv korupcije i traženja rente ponudio je harvardski ekonomist Dani Rodrik, vjerojatno najorginalniji kritičar djelovanja međunarodnih institucija poput MMF-a i Svjetske banke. Anne Krueger je uočila da pravni sustavi ne funkcioniraju na najbolji način, što ima negativne posljedice na ekonomski rast. Međutim, iz toga je odmah zaključila da ove države trebaju kopirati institucije u zemljama s efikasnim pravnim sustavom i vladavinom prava, odnosno preuzeti pravne institucije i tečevine Zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Međutim, Rodrik upozorava da jednostavni copy-paste model reformi zemalja u razvoju nije najbolji model razvoja. Jedine zemlje u razvoju koje su uspjele uhvatiti priključak s SAD-om i Europom, a to su prije svih Azijski tigrovi, pronašli su svoj vlastiti ekonomski put, koji je bio kombinacija „ortodoksnih" ekonomskih politika koje preporučuju MMF i Svjetska banka i njihovih originalnih ekonomskim politika koje ne spadaju u ekonomski mainstream, poput velike uloge države u usmjeravanju kompanija u određene djelatnosti. Drugim riječima, umjesto kopiranja „najboljih" ekonomskih sustava, države u razvoju i tranzicijske zemlje trebale bi tražiti „drugo najbolje" rješenje.

U mnogim zemljama, ukoliko jedna strana ne ispuni svoje ugovorne obveze, druga strana se ni ne odlučuje na podnošenje tužbe jer su sudovi spori, skupi i često korumpirani. Jedna od tih zemalja je i Vijetnam. Međutim, dok mnoge druge zemlje zbog nepouzdanog i neefikasnog pravnog sustava ne uspijevaju osigurati ekonomski rast, u Vijetnamu to nije slučaj, budući da stope rasta u Vijetnamu, koje predvodi Hrvatska bi trebala provoditi dvosmjernu reformu svojeg pravnog sustava. S jedne strane, jačati vladavinu prava, kako bi jednog dana dostigli razinu razvijenijih članica Europske Unije. Istodobno bi trebala poticati kompanije u razvoju alternativnih načina rješavanja sporova i osiguranja od nepoštivanja ugovora, poput onih u Vijetnamu privatni sektor, već dugo vremena u prosjeku iznose oko 8 posto godišnje. Umjesto da krene u copy-paste europskih pravnih institucija, u Vijetnamu su se kompanije „prilagodile" nedostatku vladavine prava. Stoga se vijetnamske kompanije orijentiraju na dugoročne odnose bazirane na povjerenju, „izopćenju" kompanija s nedoličnim ponašanjem te kada jedna strana ne ispuni sve stavke dogovora, pregovaraju o novom dogovoru, umjesto da odmah idu na sud.

Tranzicijske zemlje, uključujući Hrvatsku, mogu dosta toga naučiti od Vijetnama. Dominantna ekonomska teorija je u pravu kada naglašava negativne ekonomske posljedice traženja rente i korupcije, koje su izravna posljedica lošeg pravnog okvira. Međutim, istodobno je poprilično naivna u vjerovanju da je rješenje korupcije što brže povlačenje države iz ekonomije i kopiranje pravnih sustava razvijenih zemalja. Dapače, primjer Rusije pokazuje da prebrzo povlačenje države iz ekonomije može stvoriti još pogodnije tlo za korupciju. Umjesto toga, Hrvatska bi trebala provoditi dvosmjernu reformu svojeg pravnog sustava. S jedne strane, malo po malo jačati vladavinu prava, kako bi jednog dana dostigli razinu razvijenijih članica Europske Unije. Međutim, istodobno bi trebala poticati kompanije u razvoju alternativnih načina rješavanja sporova i osiguranja od nepoštivanja ugovora, poput onih u Vijetnamu, na koje bi se kompanije mogle osloniti dok hrvatski pravni sustav ne dostigne razinu povjerenja i efikasnosti koji će garantirati brze, jeftine i pravedne sudske presude i na taj način konačno prestati biti kočnica razvoja Hrvatske.

Tagovi: korupcija