Financijska kriza jako je pogodila potrošače jer su ostali bez posla, stanova i ušteđevine, a istodobno je razotkrila ozbiljne nedostatke na tržištu financijskih usluga. Je li doneseno dovoljno mjera za ublažavanje posljedica i poboljšanje situacije na tržištu? Što bismo još trebali napraviti?

Važno je utvrditi koga je i kako pogodila financijska kriza. Zbog američke banke Lehman Brothers i islandske banke Kaupthing neki su imali neposredne gubitke, a još više potrošača je zbog općeg pojeftinjenja vrijednosnih papira izgubilo velik dio ušteđevine. Takvi gubici nisu sporni ako samo odražavaju dotadašnji špekulativni profit. Ali u brojnim slučajevima su veliki ulagači, koji su istodobno bili financijski savjetnici i posrednici, realizirali špekulativni profit prije nego što su gubitke prenijeli na male štediše. Takve nepravde mogli bismo spriječiti samo odgovornošću ponuđača za krive savjete i obmanjujuće oglašavanje. Pravi gubitnici ove krize su obični ljudi koji nemaju većih sredstava za ulaganje, već u najboljem slučaju nešto ušteđevine, mala poduzeća koja zarađuju tek za pokrivanje troškova poslovanja, i država jer ona ubire sve manje poreza koji su joj potrebni da bi mogla ublažiti diskriminatorne društvene posljedice tržišnog gospodarstva. Basnoslovni profiti koje su banke imale zadnjih 20 godina izviru prije svega od dužnika koji su plaćali jako visoke kamate, provizije i druge takse. Banke su im natovarile visoke troškove iako ih nisu mogli podmiriti. Njihova prezaduženost ostala je nevidljiva zbog nezdravog produljivanja roka otplate kredita, žongliranja brojkama, umjetno napuhane vrijednosti nekretnina i prikrivanja gubitaka. Drugo, uštedu na javnoj potrošnji države su iskoristile za spašavanje banaka, zato sada nema novca za održavanje socijalne pravednosti. I treće, potrošači su se morali pomiriti s nižim plaćama, lošijim radnim uvjetima i lošijim mogućnostima za preživljavanje svojih poslodavaca koji su u stisci zbog previsokih očekivanja u vezi s profitom u financijskom sektoru. Napuhana vrijednost novca prije krize nije više predstavljala realnu vrijednost u gospodarstvu i trebalo ju je ponovno odrediti, naravno, na niže.

Najteže posljedice osjećaju američki potrošači. Kolika je po vama šteta u Europi? Koji su glavni razlozi za velike razlike među europskim državama?

Krizu u SAD-u su pravilno nazvali krizom zbog loših kredita. Kad su američki vjerovnici ulagačima počeli prodavati hipotekarne kredite i dugove na kreditnim karticama koje dužnici nisu mogli otplaćivati, kriza zbog loših kredita razmahala se u krizu ulagača i konačno u krizu država. Države u Europi mogli bismo podijeliti u dvije skupine. U prvoj su one koje su imale „divlji" bankarski sistem, u kojem su se zbog često ludih transakcija uz pomoć države i Europske komisije, u kojoj te države imaju glavnu riječ, nakupljali ogromni profiti. To su prije svega Velika Britanija, Irska, Nizozemska i Njemačka. U drugoj skupini su države kao Francuska, koje kriza zbog još uvijek jakog utjecaja države na bakarski sistem skoro nije ni dotaknula . U Europi su glavne razlike između bankarskog sektora koji je pod strogim nadzorom države i državnog sektora koji je pod „nadzorom" banaka.

Financijski savjetnici kod ponuđača i njihovih posrednika nisu takoreći ništa drugo nego prodavači financijskih produkata, koji su usredotočeni na svoj profit, a rijetko ih zanimaju stvarne potrebe potrošača. Kako to možemo promijeniti?

Investicijske banke su se umjesto na posuđivanje novca, što je ključni razlog njihova postojanja, usredotočile na ponudu različitih mogućnosti sekuritizacije kredita i na burzovno posredništvo. Neke banke su provizijama, pristojbama, zloupotrebom unutrašnjih informacija i ulozima s certifikatima manje riskirale i zaradile više nego posuđivanjem novca. Na monopolističkim tržištima gdje posrednik zarađuje više od vlasnika pojavljivale su se velike nepravilnosti, tako da je samo jedan hedge fond mogao raspolagati sa stotinama milijardi eura. Na njegov napad može odgovoriti samo netko sa sličnom imovinom, a to su banke. Mala i srednje velika poduzeća, potrošači i država tako se hvataju ukoštac s kartelom onih koji nude svoju "pomoć". Zato su bile moguće provizije u visini od 30 posto. Samo jedan čovjek iz Citibanke je na primjer godišnje zaradio 400 milijuna dolara, a to je bila samo trećina iznosa koji su takve transakcije donijele samoj banci. Trebalo bi ograničiti profit u burzovnom posredovanju i postići da posuđivanje novca u pravom značenju te riječi ponovno bude zanimljivo. Agent bi morao biti plaćen premijom koju ne bi smio ni prodati ni podići u razdoblju kad još postoji velika vjerojatnost za pad vrijednosti posla, a to su na primjer četiri godine za kratkoročne i deset godina za dugoročne vrijednosne papire. Svi rizici, na primjer pravni rizik od tužbi ili tržišni rizik od devalvacije, tako bi ostali povezani s agentom. Ako treba novac za trošenje, svoje premije može upotrijebiti kao osiguranje običnog lombardnog kredita. To bi bio pregledan i naprosto ostvariv sistem za njegove poslodavce. Ono što vrijedi za agenta, vrijedilo bi i za banku. Premije i vrijednosne papire u unaprijed određenom vremenskom razdoblju ne bi smjele unovčiti, odnosno prodati. Banke bi zato nastojale imati produktivna potraživanja iz kredita, i u obliku vrijednosnih papira. Siguran kredit vjerovniku omogućuje otplatu. Banke bi uvidjele da je jedini produktivni faktor u novčanom sistemu uvijek dužnik koji dodaje stvarnu vrijednost čistoj vrijednosti novca.

Kod financijskih usluga je uobičajeno da je nakon potpisivanja ugovora potrošač odgovoran za sve što bi moglo poći po zlu, a velika obećanja iz reklama često se pokažu kao isprazna. Što je po vama dužnost kreditora nakon što je ugovor potpisan?

Kod drugih proizvoda proizvođači, odnosno prodavači moraju osigurati tri godine garancije. Odštetu je moguće tužbom dobiti i zbog obmanjujuće reklame. Kod usluga, osobito financijskih, i prije svega kod kredita, problemi se uglavnom pojavljuju tek nakon potpisivanja ugovora. Banka je dužna odgovorno posuđivati novac, a to znači da prati potrošača u otplaćivanju kredita te mu nudi rješenja ako se njegova situacija promijeni. Za ispunjenje cilja kredita važno je da banke potrošačima pomažu kod mogućih problema, umjesto da uništavaju obitelji i mala poduzeća neodgovornim uvjetima i lihvarskim iskorištavanjem ljudi koji se nađu u problemima.

Prevelika zaduženost kućanstava se u godinama rastućeg gospodarstva korjenito povećala, a u skladu s time su i posljedice krize. Bi li učinkovitija zaštita prezaduženih potrošača mogla spriječiti štetu kakvoj danas svjedočimo? Što bismo mogli napraviti?

U približno 70 posto slučajeva nemogućnost otplaćivanja duga povezana je s objektivnim i statistički predvidivim životnim situacijama potrošača. Iako su ti faktori sve očitiji i češći, na primjer dugotrajna nezaposlenost, snižavanje dohotka, rastave, dodatni troškovi za liječenje, vjerovnici još uvijek ne žele ponuditi primjerene produkte koji bi uzimali u obzir to da je zahtjev za konstantnim kreditnim ratama u suprotnosti sa svijetom u kojem se skoro na svim područjima zahtijeva sve veća fleksibilnost. A takve produkte banke ne nude jer je nemogućnost otplate kredita velika prilika za pohlepne investitore. Grčka je savršen primjer: vjerovnik sada dobiva 16 posto godišnje umjesto četiri samo zato što je smanjena ocjena kreditne sposobnosti države. Umjesto da joj u stisci pomažu, iskorištavaju je.

Kad bismo htjeli nešto promijeniti, morali bismo kod kredita i dugova postići to da platna nesposobnost više ne znači isplativu poslovnu priliku, pobrinuti se za učinkovit sistem osobnog stečaja kakav poznaju u Francuskoj, Nizozemskoj i Belgiji i kakav predviđa nacrt novog grčkog zakona, prihvatiti primjerene zakone po kojima bi se krediti trebali prilagođavati životnim okolnostima dužnika i odrediti jedinstvenu granicu zelenaških kamata u EU. Kod te granice u obzir bi uzimali sve troškove kredita, posebno s njim povezane osiguravateljske usluge, a to bi onemogućilo ostvarivanje profita iz stečaja potrošača.

U suvremenom društvu, koje se temelji prije svega na privatnoj inicijativi, zaduživanje je za većinu kućanstava jedini način za financiranje velikih investicija. Istodobno brzi, odnosno jednostavni krediti ugrožavaju njihovu financijsku sigurnost. Možemo li ikako zajamčiti da krediti budu produktivni i istodobno ne previše riskantni?

U okviru svjetske koalicije za odgovorno kreditiranje pripremili smo sedam načela kojima možemo omogućiti da krediti budu produktivniji nego danas. To da bi učinkovitiji i stroži zakoni štetili ranjivom potrošaču jer time ne bi imao pristup do kredita, samo je priručna laž. Upravo suprotno, države kao što su Velika Britanija ili SAD, sa slabom zaštitom potrošača ili potpuno bez nje, imaju najveći stupanj financijske isključenosti, dok je u državama kao što su Francuska, Švedska i Njemačka skoro ne poznaju. Ponuđači bi morali shvatiti da kod potrošača koji zna da vjerovniku nije svejedno za njegovu budućnost bude povjerenje, a time i odgovornije ponašanje, a to najviše pridonosi smanjenju troškova i rizika pri kreditiranju. Potrošači koji slušaju stalne prijetnje da će biti iskorištavani, češće se odlučuju za najrizičnije i najnepotrebnije kredite.

Katastrofalna potrošnja i poslovne prakse američkih ponuđača kreditnih kartica donekle su zarazile i Veliku Britaniju, a ostatku Europe nisu naštetile. Možemo li u budućnosti i kod nas očekivati probleme s kreditnim karticama? Možemo li poduzeti mjere protiv riskantnih financijskih usluga koje se šire po cijelom svijetu?

Već godinama upozoravamo da će kreditne kartice ugroziti i europske potrošače. A zbog neodgovornog lobiranja u Briselu pri donošenju smjernica o potrošačkim kreditima 2008. godine, nema nijedne učinkovite mjere koja bi ograničila rizike od korištenja kreditnih kartica. U Velikoj Britaniji već se primjećuju problemi, a u drugim državama zasad postoje samo integrirani, učinkoviti i fleksibilni oblici posebnih limita, kod kojih potrošač cijelo vrijeme vidi ukupno stanje svog duga i zbog granice maksimalnog limita ne može gomilati dug. Ali novim zakonodavstvom o potrošačkim kreditima stvari su se promijenile. Prekoračenje dopuštenog stanja na bankovnom računu neće više značiti platnu nesposobnost, već će to postati novi ugovor kojim će se moći ubirati više kamate. Zato brojne banke već nude kredite za siromašne: limit na kreditnoj kartici, koji je odvojen od postojećeg limita na bankovnom računu. Kamatna stopa u Njemačkoj pritom iznosi skoro 20 posto, a potrošači kojima banka odobri limit na bankovnom računu plaćaju 10 posto ili manje. Povijesno u pravu poznajemo dva učinkovita načela koja su nadogradili stotinama pravila i koji su dio naše pravne kulture: zabrana lihvarstva (zabrana iskorištavanja ljudi u stisci, prihvatljiva minimalna plaća, najviša dopuštena kamatna stopa i najamnina, odštete za neodgovorno kreditiranje i obmanjivanje) i zabrana kockanja, kojom je posebno inkriminirano kockanje tuđim novcem. Većinu tih zaštita ukinuli smo zadnjih 20 godina zbog slobodnog unutrašnjeg tržišta. Naravno, trebalo ih je osuvremeniti, ali ne i ukinuti. Pomislite kako nam je čudesnu glazbu ostavio Bach svojim strogim pravilima kompozicije - ali danas svejedno nitko ne želi skladati glazbu po istim pravilima. A svi dobri skladatelji ih znaju i osuvremenjuju, odnosno nadomještaju drugima. Kultura današnjeg društva jako ovisi o tome jesu li u financijski sistem uključena naša vlastita kulturna pravila koja nadilaze načelo o preživljavanju najboljih.

EU je pokrenula inicijativu protiv opsežnih špekulacija na financijskim tržištima, a raspravlja se i o pravu na financijske transakcija. Bi li imalo smisla ograničavanje ponude ili čak potpuna zabrana nekih financijskih proizvoda za potrošače? Kako postići pravu ravnotežu između inovacija i zaštite potrošača kod financijskih usluga?

Kao što je već rečeno, posljedice krize su različite: kratkoročne kod ulagača i dugoročne kod dužnika. Budući da je sav novac kredit i svaki kredit je potraživanje čija vrijednost ovisi o mogućnostima dužnika da ga otplati i da je produktivan, financijski sustav možemo ozdraviti samo tako da se usredotočimo na dužnika. A EU i grupa G8 bave se prije svega ulagačima. Ne zanima ih kvaliteta potraživanja po kreditima koja se gomilaju i na tržištu kapitala zatim koriste kao novac. Oni samo žele otežati prodaju tih kredita. A kad god postoji mogućnost da se ostvari nominalna novčana vrijednost bez realne podloge, postoje i ljudi koji nađu način kako prevariti druge. Falsificiranje novčanica je kažnjivo djelo, a prevarom prisvojen privatni novac samo je oporezovan, ograničen ili pod nadzorom. EU želi nadzirati hedge fondove. Tu nema šanse. Morala bi se pobrinuti za to da novac više ne mogu koristiti za pljačkanje drugih: provizije za pljačku, koje su označene kao profit, kockanje tuđim novcem, kojim hedge fondovi s visokim financijskim polugama posuđuju službena sredstva za investiranje u privatna sredstava. Nisam zagovornik državnih dozvola za financijske produkte jer je povijest pokazala da najveći ponuđači mogu oblikovati kartele, a država mora popustiti pod njihovim pritiskom. Sada kod potrošačkih kredita nema kreativnosti - ponuda je ista kao prije pola stoljeća. Trebamo inovativnost koja će kredite prilagoditi rizicima s kojima se suočava suvremeni potrošač. Istodobno svake godine nastaje više od 200.000 investicijskih produkata koji su odgovor na potrebe financijskog svijeta, a ponekad i na potrebe realnog gospodarstva, da se zaštiti od rizika. Nitko ne zna koja je namjena nekog proizvoda i je li učinkovit. Potrošač ili investira ili posudi novac, što je povezano s nekom vrstom rizika. Kad bismo svaki zapleteni proizvod sveli na taj podatak, potrošač se ne bi trebao gubiti u terminologiji koju ne razumije nitko izvan financijskog svijeta. Ka bi ponuđač kazneno odgovarao kad financijski proizvod donese drukčije rezultate od predviđenih, potrošači bi počeli dobivati vjerodostojnije informacije o njegovim karakteristikama. Proizvod koji je bio stvoren s ciljem da njime varaju potrošače brzo bi nestao s tržišta kad bi se zbog nastale štete mogli pokrenuti primjereni postupci.

Vaša organizacija se u Briselu i Berlinu jako aktivno zauzima za prava potrošača u financijskim uslugama. Je li kriza utjecala na interes države - koja je dosad postupala po željama moćnih financijskih lobija - za argumente slabijih potrošačkih organizacija? Potrošačke organizacije iz EU i SAD-a su na Financijskom forumu, koji je u Ljubljani organizirao Savez potrošača Slovenije, predstavile zajednička nastojanja i inicijative za potrebne reforme. Kako dalje?

Financijskim uslugama se bavim od 1986. godine i upozoravam na ukidanje starih pravila zbog kojih se tržište odgovorno ponašalo. Opozicijske stranke uvijek su nas pitale za mišljenje, a onda bi zaboravile na nas kad bi došle u vladu. Tako je i danas. Država izmišlja svoju realnost u kojoj su potrošači iskorištavani samo zbog pomanjkanja informacija i vremena za pametnu odluku, a ne zbog svojih potreba. Tek sad otkrivaju nadzor banaka, nakon što je već godinama jasno da je loš. Sada zagovaraju oporezivanje loših praksa, a to je kod cigareta i viskija prouzročilo sklapanje neobičnih saveza između ministarstva financija i najvećih protivnika ljudskog zdravlja.

Još uvijek dobivamo falsificirane službene izvještaje o prezaduženosti i prihodima, upoznaju nas s manipuliranim bilančnim podacima i kreditnim ocjenama koje izračunavaju u povezanim bonitetnim agencijama. Mnoge mjere će možda u budućnosti donijeti rezultate, ali nitko ne zna koje, jer vlade ne potiču stručne rasprave niti ih dopuštaju. Bankari sami nude lijekove za bolesti kojima su nas zarazili. To ne može biti uspješno, kao što se u prošlosti već iskazalo za kemijsku industriju. Država bi morala namijeniti dovoljno sredstava osnivanju neovisnih organizacija koje bi upozoravale na nepravilnosti na financijskim tržištima za realno gospodarstvo, životne uvjete potrošača i kulturni život. Trebamo nepotkupljive agencije za utvrđivanje kreditne sposobnosti koje bi provjeravale stvarnu vrijednost potraživanja umjesto da se oslanjaju na besmislene povijesne podatke. U bankarskom pravu morali bismo zaposliti novu vrstu društveno-gospodarski obrazovanih odvjetnika koji novac ne zarađuju stvaranjem i opravdavanjem riskantnih proizvoda i ponašanja. Takvih stručnjaka zasad nema i sve što je povezano s novcem potpuno ovisi o bankama.