Sociolog Zygmunt Bauman piše o generaciji Y u kolumni za Social Europe Journal, dijelu projekta o nezaposlenosti mladih u Europi. U Le Mondeu od 19. svibnja izašao je članak Natalie Brafman pod naslovom "Generacija Y: od marketinškog koncepta do stvarnosti" u kojem je naraštaj iz naslova opisan kao skloniji individualizmu i nepoštivanju autoriteta, ali ono što ga izdvaja od njegovih prethodnika - „boom generacije" i "generacije X" - prije svega je svijest o neizvjesnosti vlastite egzistencije.

"Novinari, marketinški stručnjaci i društveni istraživači" u generaciju Y svrstavaju mlade u dobi od 20-ak do 30-ak godina, rođene otprilike između sredine 1980-ih i sredine 1990-ih godina. Bauman smatra da se radi o "kulturno specifičnoj 'formaciji'" koja pažnju gore navedenih interesenata privlači ponajprije činjenicom da su njezini pripadnici "prvi ljudi koji nikada nisu iskusili svijet bez interneta" i kao takvi predstavljaju prekretnicu u kulturnoj povijesti čovječanstva. Engleski izgovor slova "Y", identičan izgovoru riječi "why" (zašto), posve je prikladan za generaciju koja, kako sugerira Brafman, preispituje sve i nikada ništa ne uzima zdravo za gotovo.
Objašnjenja s neta

Bauman, međutim, ističe da generacija Y pitanja više ne upućuje tradicionalnim autoritetima poput roditelja, nadređenih ili "javnih autoriteta", već ih otpisuje kao nepouzdane i irelevantne i okreće se traženju objašnjenja od "anonimnih autora Wikipedije, prijatelja s Facebooka i ovisnika o Twitteru". Njezina bezbrojna pitanja, Generacija Y navikla je svijet promatrati posredstvom digitalne tehnologije, što se može pokazati problematičnim u neizbježnom trenutku izravnog sudara s nekim njegovim aspektima o kojima joj u značajnoj mjeri ovisi budućnosttipično za današnje potrošačko društvo, rezultat su naizgled neograničene ponude odgovora: "s iPhoneom praktički presađenim na tijelo, 24 sata dnevno i 7 dana u tjednu tu su neprekidno gomile odgovora u grozničavoj potrazi za pitanjima kao i mnoštvo trgovaca odgovorima u mahnitoj potrazi za potražnjom svojih usluga".

Bauman se pita i jesu li silna pitanja generacije Y izraz istinske želje za znanjem ili tek ono što je Bronislaw Malinowski nazvao "fatičkim izrazima" - kurtoazne fraze namijenjene ne toliko dobivanju informacija koliko obznani vlastite prisutnosti i želje za druženjem, poput ćaskanja na kakvom društvenom događaju kojim se "razbija dosada" i izbjegava "otuđenje i usamljenost". Generacija Y nenadmašna je u surfanju bespućima interneta i umijeću "povezivanja", postavši "prvi naraštaj u povijesti čiji se prijatelji (što se danas prvenstveno prevodi kao sudruzi-u-povezivanju) broje u stotinama, ako ne i u tisućama". Oni većinu vremena provode u međusobnoj komunikaciji iako je i ona poprimila posve drugačije oblike od onih koje su poznavali njihovi prethodnici: rijetko je verbalna i rijetko se sastoji od "punih rečenica". Generacija Y navikla je svijet promatrati posredstvom digitalne tehnologije, što se može pokazati problematičnim u neizbježnom trenutku izravnog sudara s nekim njegovim aspektima o kojima joj u značajnoj mjeri ovisi budućnost.

Druga dimenzija života mladih generacije Y njihov je položaj u stvarnom svijetu koji je također posve specifičan u odnosu na njihove prethodnike, a čija je osnovna značajka "neizvjesnost položaja koji im nudi društvo čijim dijelom, s mješovitim uspjehom, još uvijek nastoje postati". Četvrtina populacije mlađe od 25 godina je nezaposlena, a većini se nude jedino ugovori na određeno vrijeme i "stručna Četvrtina populacije mlađe od 25 godina je nezaposlena, a većini se nude jedino ugovori na određeno vrijeme i stručna osposobljavanja ili stažiranjaosposobljavanja" ili stažiranja - trenutno u Francuskoj, prema procjenama, ima blizu 1.5 milijun stažista kojima je prihvaćanje takvih ponuda jedina šansa da možda, negdje oko 30. godine, dobiju stalno zaposlenje.

Ponude namijenjene generaciji Y na tržištu rada odraz su "dubinske promjene stava prema pojmu 'posla' - a osobito stabilnog posla, posla dovoljno sigurnog i pouzdanog da odredi srednjoročni društveni položaj i životne izglede zaposlenika". Alexandra de Felice, stručnjakinja za francusko tržište rada, procjenjuje da će svaki pripadnik generacije Y u tijeku svog radnog staža promijeniti u prosjeku 29 poslodavaca; Jean Pralong, profesor u poslovnoj školi u Rouenu, tvrdi da će "poslovni cinizam" koji je generacija Y razvila kao odgovor na nestabilnost svog položaja na tržištu rada biti učinkovito neutraliziran trenutnom krizom koja većinu tjera da se drže posla koji imaju čak i ako njime nisu pretjerano zadovoljni.

Ali generaciji Y nedostupni su čak i takvi nezadovoljavajući poslovi trajnije prirode, a oni koji ih imaju nikada ne znaju koliko dugo će na njima ostati i neće li preko noći postati višak. Stoga je ona, za razliku od "boom generacije" i generacije X", gotovo posve lišena "iluzija vezanih uz posao", osjeća vrlo slabu povezanost s trenutnim radnim mjestom i poslodavcem te duboko vjeruje "da je život negdje drugdje" i želi što prije na to drugo mjesto i otići. Neki poslodavci svjesni su da i oni snose dio krivice za to. 45-godišnji poduzetnik Gilles Babinet kaže da se generacija Y odrekla Širenje Prekarijata nije samo stvar promjene klasne strukture, već i generacijske strukture te je situacija u kojoj će vrijediti pravilo reci mi godinu svog rođenja i reći ću ti kojoj društvenoj klasi pripadaš samo pitanje vremena"moralnih, intelektualnih i ekonomskih načela" koja su njegovali njihovi očevi kao uzorni članovi društva zasnovanog na istim načelima. Današnje društvo sušta je suprotnost tome i ničime ne motivira mlade da se poistovjećuju s njegovim zahtjevima i principima. Babinet tvrdi: "da sam njihovih godina, ... ponašao bih se potpuno isto kao i oni."

Mladi današnjice vrlo su svjesni da nemaju pojma što im budućnost donosi. Život je postao rizik i "nemamo izbora nego da budemo kockari", bilo vlastitim izborom ili silom prilika. Po svom stanju uma generacija Y vrlo je slična prekarijatu, sve brojnijoj novoj klasi našeg nesigurnog, krizom razorenog svijeta koja u sebe rapidno uvlači nekadašnje pripadnike radničke i srednje klase. Domovi prekarijata izgrađeni su "na živom pijesku", oni znaju da ništa ne znaju i vjeruju u vlastitu nemoć pred silama izvan svoje kontrole. Širenje prekarijata, zaključuje Bauman, nije samo stvar promjene "klasne strukture", već i "generacijske strukture" te je situacija u kojoj će vrijediti pravilo "reci mi godinu svog rođenja i reći ću ti kojoj društvenoj klasi pripadaš" samo pitanje vremena.