"Otkuda si?" - pita me jedan od gostiju u hostelu Platypus u Bogoti gdje većina gostiju provodi dane razgovarajući o tome kako su se opili sinoć. "Iz Hrvatske", kažem, na što on odgovara: "Ah, baš sam se prošli tjedan vratio iz Dubrovnika." Tako saznajem da sam slučajno naletjela na Jasona P. Howea čiju sam knjigu dokumentarnih fotografija držala u rukama više puta, i koji je u Dubrovniku boravio povodom otvaranja izložbe svojih fotografija u centru za ratnu fotografiju 'War Photo Limited'. Izložba se bavi kolumbijskim građanskim ratom, kao i knjiga Between the lines, koju je Howe izdao 2008. godine. Howe je fotonovinar iz Engleske koji je proveo niz godina vraćajući se u Kolumbiju, slijedeći i FARC i paramilitarne snage, fotografirajući njihove borbe, svakodnevni život, mrtve koje obje strane ostavljaju iza sebe te uzgoj koke s obzirom da je čest uzrok njihovih nasilnih sukoba upravo
kontrola kokainskog tržišta.

Ovaj sukob, kojeg su 2005. Ujedinjeni narodi svrstali među najmanje poznate humanitarne krize, počeo je manje-više 1964. godine, kada je kolumbijska vojska bombardirala - a SAD su donirale bombe - udaljena sela u okrugu Tolima gdje su se sklonili ljudi pobjegli od Vladine represije iz drugih područja tijekom 40-ih i 50-ih u razdoblju poznatom kao La Violencia, Nasilje.

Mala grupa naoružanih seljaka preživjela je masakr i oformila Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC). Oni su kao i Nacionalna oslobodilačka vojska (ELN), formirana iste godine od strane intelektualaca inspiriranih Kubanskom revolucijom, željeli zbaciti vladu i uspostaviti socijalizam koji bi ukinuo velike socijalne i ekonomske nejednakosti kakve postoje u Kolumbiji. Tijekom jednoga od prekida vatre u potrazi za mirovnim rješenjem, vojska je oformila desničarske paravojne grupe da u njihove ime vode rat protiv gerilaca i njihovih simpatizera, piše u uvodu Howeove knjige dugogodišnji izvjestitelj iz Kolumbije Gary Leech. I nakon više od 40 godina, rat se u Kolumbiji nastavlja.

"Razlika između žrtve i pobjednika, pobunjenika i izbjeglice, ubojice i aktivista činila se često tek kao stvar perspektive", piše u knjizi. FARC, paramilitarne grupe, vlada, može li se uopće vidjeti tko u ovoj kompliciranoj priči ima više pravo ili barem manje krivo?

To se mijenja s vremenom. U početku, kada je FARC osnovan, imali su motive koji bi mnogim ljudima bili privlačni. Ako tvrde da se bore protiv socijalnih nepravdi, većina se ljudi može identificirati s tim. Način na koji to rade i kako su evoluirali u grupu koja je duboko upletena u trgovinu drogom čini se u suprotnosti s onim za što tvrde da se bore. Paramilitarci pak tvrde da se bore protiv FARC-a jer ovi traže novac za zaštitu i slično. I oni, dakle, mogu nekako opravdati svoj položaj. A Vlada? Pa zašto bi bogati morali podnositi da ih se kidnapira?. Svaka strana može dati neka opravdanja zašto čini što čini, ali nisam baš uvjeren ni jednim od ovih opravdanja. Nema više dobrih momaka, nikoga tko je očito u pravu.

Za mene je najvažnija perspektiva ljudi koji žive izvan gradova. Progone ih ili FARC ili paramilitarci, ili ih ignorira vlada. Ideja iza ove knjige bila je snimiti fotografije svih strana i dopustiti osobi koja gleda slike da sama odluči tko ima pravo, a tko krivo. Knjiga nije o razlikama, već o tome kako su svi osamnaesogodišnjaci u džungli s puškom isti. Većinom su na jednakoj, niskoj, razini obrazovanja, te ponekad mijenjaju strane. Mnogo toga više nema ništa s ideologijom već s tim da ljudi trebaju posao. Netko živi na selu gdje određena grupa ima kontrolu koja kaže "Pridruži nam se". Ako nemaju cipele, nemaju posla, nemaju budućnosti, pa kad im FARC ili druga strana ponudi cipele, posao i hranu za obitelj, kažu - zašto ne.

Ova je tvoja foto priča i vrlo osobna. Iz knjige saznajemo i tvoju vrlo osobnu priču o vezi s Marylin, djevojkom koja se priključila paramilitarnim snagama, a kasnije je i sama ubijena od njihove strane nakon što je, po vlastitom prizanju, ubila više od 20 ljudi. Što možemo naučiti iz Marylinina iskustva?

Njeno iskustvo je malo drugačije, jer ona nije klasična žrtva. Mnogi ljudi to jesu, jer su izloženi pritiscima da se pridruže jednoj ili drugoj grupi, nemaju drugih opcija, nemaju novca ili obrazovanja. Ona je živjela na opasnom mjestu, ali nije bila pod takvim pritiskom. Rekla je da je htjela vidjeti ima li kapaciteta za ubijanje. S njenom pričom ne mogu suosjećati, osobito na kraju, kada je ubijala ljude samo zbog
novca. Za to nema isprike.

Marylin ti je jednom rekla: "Više nego bilo što borba je zbog novca, a to dolazi od koke. Paramilitarne snage financira koka, kao i FARC." Slažeš li se s njom da je koka uzrok svega?

Ona je govorila o Putumayu na granici s Ekvadorom, gdje ima mnogo koke, ali kroz to područje prolazi i naftovod. Prejednostavno bi bilo sve svesti na drogu. Ovakve stvari kao u Kolumbiji događaju se i u drugim zemljajma svijeta koje nemaju koku. U Africi se ubijaju oko dijamanata, u drugim zemljama oko drugih resursa. I kada bi se situacija s kokom riješila, još uvijek bi bilo konflikata. U području Chocoa (u blizini
granice s Panamom) u Kolumbiji nema koke, tamo se bore oko zemlje za proizvodnju palminog ulja za biogorivo. Kolumbija ima drugu najveću populaciju raseljenih ljudi na svijetu i to nije samo zbog koke, jer i Peru i Bolivija imaju koku, a nemaju raseljenih. Konflikt je postojao i prije koke, zbog socijalne nepravde. Ljudi će se boriti zbog novca, religije, bilo koje isprike koje mogu naći.

Paramilitarne snage obavljaju poslove zaštite vlasništva transnacionalnih kompanija, koje im te usluge, dakako, plaćaju. Kolumbija je jedna od zemalja koje primaju najveću novčanu pomoć od SAD-a. Očito postoje i izvankolumbijske snage koje sudjeluju u ovom sukobu.

Planom Colombia SAD su prije desetak godina dale oko 1,8 milijarde dolara Kolumbiji za rat protiv droge, ali to je došlo s hrpom dodatnih uvjeta. Proizašlo je da Kolumbija može dobiti novac, ali da pritom mora kupiti toliko i toliko heliktoptera, mora koristiti upravo ono sredstvo za špricanje koke koje će im amerikanci prodati, i slično. Nakon deset godina kokain još uvijek košta isto u svim krajevima svijeta i kvaliteta se nije promijenila. Milijuni dolara potrošeni su beskorisno. Plan Colombia je bio neka vrst poslovnog plana. Kada daš nekoj zemlji takvu pomoć, učiniš ju ovisnom i onda ju imaš. Koji god dio za helikoptere trebaju, moraju ga kupiti od SAD-a. SAD uvijek djeluje u skladu sa svojim interesima; ne idu negdje jer su zabrinuti zbog ljudskih prava. Kolumbija je nevjerojatno bogata zemlja. Po rezervama nafte druga je u Latinskoj Americi nakon Venecuele, ima zlato, dragulje, kavu. Dvije milijarde dolara bi moglo učiniti mnogo na edukaciji ljudi u SAD-u da npr. ne kupuju kokain, ali time nitko ne bi ništa zaradio dok dvije milijarde u Kolumbiji donosi prihod.

U međuvremenu si snimao u Iraku, sada radiš u Afganistanu. Vidiš li kakve sličnosti s kolumbijskim sukobom?

Vidi se obrazac, naravno, u tome kako SAD intervenira u nekoj zemlji. U Ruandi recimo nisu učinili ništa, jer što ima Ruanda? Ovdje su prvo dali novce za rat protiv droge, a ne za borbu protiv FARC-a, jer su rekli da se ne žele miješati u unutarnji konflikt. Međutim, nakon 9. studenoga FARC su svrstali među teroriste i dopustili da se novac koristi protiv FARC-a. Kolumbija je na neki način uspješnija priča od većine američkih intervencija, ne zbog uspjeha u ratu protiv droge već zato što su obučili kolumbijsku vojsku i policiju. Ova je zemlja sad mnogo sigurnija, bar za bogate ljude i one koji žive u gradovima. Ako živite u Puerto Asisu ili Chocou sumnjam da ste primijetili ikakvu razliku u zadnjih par godina.

Da li ljudi koji se bore za FARC još imaju ideju za što se bore, onu prvotnu ideju o socijalizmu, ili je to ostalo zaboravljeno?

U vodstvu FARC-a postoji podjela. Neki još čvrsto vjeruju u početne ideale, iako su kroz godine morali činiti mnogo kompromisa. S druge strane postoje ljudi koje je baš briga, vole moć i novac. FARC je preživio 45 godina jer je doktrina koju zastupaju dobra za regrutiranje ljudi. Ako kažete ljudima: "Dilamo drogu, zarađujemo puno novca, mučimo ljude, otimamo ih...", bit će privlačno nekim ljudima ali većini je puno privlačnije ako im kažete da se borite protiv socijalne nepravde. Slično postupa i SAD. Mnogi ljudi ne bili sretni da im kažu: "Idemo u ovu zemlju ukrasti njihovu naftu", ali prihvaćaju tumačenje poput: "Moramo intervenirati u nekoj zemlji, jer gle kako tretiraju žene..."

Kolumbija je jedna od zemalja s najviše interno raseljenih osoba na svijetu, međutim ova humanitarna katastrofa ne dospijeva često u medije. Zašto je ovo jedan od najmanje novinarski pokrivenih sukoba? Što druge sukobe čini medijski privlačnijima?

Kolumbija jest atraktivna za novinare, ali ovo je sukob niskog intenziteta. Možete biti negdje tri mjeseca i ne čuti nijedan pucanj. Nije kao Irak u kojem stalno odjekuju auto bombe. Također, nema direktno uključenih vojnika SAD-a ili Britanije. Izbjeglice

nisu prepoznate kao izbjeglice. Oni su "raseljeni", ali ako živiš na jednom kraju zemlju i natjeran si na preseljenje na sasvim drugi kraj sasvim ti je svejedno da li si, na primjer, u Venecueli ili u Kolumbiji. Još si uvijek izbjeglica, iako po definiciji nisi. Također, u Europi ili SAD-u ne vidite kolumbijske izbjeglice koje prose na ulicama ili uzimaju poslove, dok Iračane vidite. U velikom broju zemalja ljudi konzumiraju proizvod koji pomaže ovom ratu da se nastavi. Sve negativne posljedice kupnje kokaina javljaju se ovdje, dok se samo 20 posto globalnog profita od kokaina obrće u Kolumbiji, a čak 80 posto u SAD-u i Europi.

Kako vidiš ulogu fotografa u ovakvim situacijama? U knjizi spominješ kako je bomba eksplodirala u tvojoj blizini, dvoje vojnika je na mjestu poginulo, ali jedan je bio živ i teško ozlijeđen. Pogledao si ga, rekao "sorry" i počeo snimati. Za većinu ljudi teško je shvatiti odluku da snimaš umjesto da pomogneš ozlijeđenem.

Ljudi koji ne mogu razumjeti uglavnom vide ovakve stvari samo u kinu. Da sam bio jedina osoba ondje još uvijek bih snimio nekoliko fotografija i zatim bih pomogao čovjeku, ali u blizini je bilo i puno drugih vojnika, a neki od njih su bili i bolničari. Svi imaju drugačije poslove što ne znači da vam nije stalo do ljudi. To je bilo moje prvo
takvo iskustvo, i da tada nisam odlučio što učiniti, da sam počeo plakati ili da mi je pozlilo, ili da sam se vratio kući bez fotki, značilo bi da nisam sposoban za ovaj posao. Nekoliko minuta sam se tresao, ali obavio sam posao. Razumijem zašto ljudi to preispituju, ali često mi kažu: "Zar je to sve što možeš učiniti - fotografirati?", dok sami sa svoje strane ne čine baš ništa.

Prošloga tjedna vratio si se iz Dubrovnika. Što se može vidjeti na toj izložbi?

Da, u centru War Photo Limited može se do 29. srpnja pogledati 57 fotografija iz knjige. Tamo se može nabaviti i knjiga, ili se može naručiti preko Interneta na www.ConflictPics.com.

Pročitajte dosadašnje Marinine južnoameričke izvještaje!

Hugolandia u rasulu

Čudnovate zgode bolivijske

Tko se boji vuka još... u Brazilu

Etnocid u amazonskoj prašumi