Priču o ugljenu treba započeti citatima iz Strategije energetskog razvoja RH, koju nam je korumpirana vlast u suradnji s adekvatnim stručnjacima silom nametnula 2009. godine u cilju daljnjeg povećanja energetske ovisnosti o uvoznim energentima, smanjenja gospodarske kompetitivnosti, a time i dodatnog pada standarda, socijalnih prava te individualnih sloboda.

Poglavlje: 2.1 Svjetski geopolitički kontekst i sigurnost opskrbe

^{"Izvori nafte i plina koncentrirani su u svega nekoliko svjetskih zemlja: oko 60% svjetskih rezervi nafte nalazi se na Bliskom istoku, a oko 60% rezervi prirodnog plina u samo tri zemlje (Rusiji, Iranu i Kataru). Treći izvor fosilne energije, ugljen, ravnomjernije je raspoređen u svijetu. Rezerve su velike pa će ugljen i nadalje biti okosnica elektroenergetskih sustava mnogih zemalja razvijenog svijeta."}

Poglavlje: 8.1.3 Ugljen

^{"Glavna prednost ugljena je sigurnost dobave, zbog ogromnih zaliha ugljena u svijetu, raspodijeljenih u politički stabilnim zemljama, mnogo ravnomjernije nego zalihe nafte i plina. Druga je prednost ugljena relativno povoljna i stabilna cijena u odnosu na ostale fosilne energijske oblike. Iako cijena ugljena reagira na promjene cijene sirove nafte, reakcija je prigušena."}

Koliko su te tvrdnje iz energetske strategije, što se tiče ugljena, daleko od realnog života, može se vidjeti jednostavnim pregledom podataka o svjetskim zalihama fosilnih energenata. U daljnjem tekstu za razmatranje su uzete samo države koje pojedinačno raspolažu s više od 0,05 posto ukupnih svjetskih rezervi nekog fosilnog energenta. Države sa manjim zalihama se u raznim energetskim izvješćima vode kao ostale države te imaju ukupno mali doprinos svjetskim rezervama.

Diverzifikacija

Broj država u svijetu, koje po tom kriteriju imaju iole relevantne rezerve, za naftu iznosi 43, za plin 46, a za ugljen 29. To ukazuje da je diverzifikacija rezervi po državama, od svih fosilnih energenata, ustvari najlošija upravo za ugljen.

Pogledajmo sada kako izgleda koncentracija svjetskih rezervi fosilnih energenata po državama.

Udio u rezervama nafte (tekućih goriva): Saudijska Arabija 19,8%; Venecuela 12,9%; Iran 10,3%; Irak 8,6%; Kuvajt 7,6%; Ujedinjeni Arapski Emirati 7,3%; Rusija 5,6%; Libija 3.3%

Prve tri zajedno imaju 43%, a prvih osam država 75,4% svjetskih rezervi nafte.

Udio u rezervama plina: Rusija 23,7%; Iran 15,8%; Katar 13,5%; Turkmenistan 4,3%; Saudijska Arabija 4,2%; SAD 3,7%; Ujedinjeni Arapski Emirati 3,4%; Venecuela 3%

Prve tri zajedno imaju 53%, a prvih osam država 71,6% svjetskih rezervi plina.

Udio u rezervama ugljena: USA 28,9%; Rusija 19%; Kina 13,9%; Australija 9,2%; Indija 7,1%; Ukrajina 4,1%; Kazahstan 3,8%; Južna Afrika 3,7%

Prve tri zajedno 61,8%, a prvih osam država čak 89,7% svjetskih zaliha ugljena.

Iz ovoga možemo vidjeti da i prema koncentraciji rezervi pojedinih fosilnih energenata po državama, ugljen također ima najlošije karakteristike. Samo ukoliko se razmatra njegova koncentracija i distribucija prema kontinentima, rezerve ugljena su nešto ravnomjernije raspoređene, ali to za Hrvatsku predstavlja dodatni problem zbog transporta iz udaljenih krajeva svijeta. Četvrti neobnovljivi energent; uran, jedini ima još lošije karakteristike za buduću opskrbu zbog nekoliko uskih grla u izradi goriva što je već opisano u tekstu Nuklearni kolonijalizam.

Rezerve

Svjetske rezerve ugljena procjenjuju se na oko 830Gt (milijardi tona) i s krajem 2009. godine trajanje njihovih rezervi uz tadašnju razinu godišnje potrošnje iznosila je 119 godina (rezerve/potrošnja = R/P faktor). Ukoliko R/P faktor za ugljen od 119 godina usporedimo s R/P faktorima za ostale fosilne energente i uz to stavimo crni povez na oči te blokiramo vlastiti razum kako bismo uspjeli zanemariti razarajući učinak ugljena na globalni ekosustav, mogli bismo pogrešno zaključiti da oslanjanje na taj energent ima barem neke ekonomske prednosti. Uvidom u trend svjetske potrošnje ugljena i trend smanjenja njegovog R/P faktora, također možemo uočiti da oslanjanje na ugljen već u bliskoj budućnosti može imati ne samo ekološki već i ekonomski vrlo loše posljedice. Još ne tako davne 1991. godine R/P faktor za svjetske rezerve ugljena bio je 239 godina, što znači da je tijekom samo 18 godina prepolovljen na 119 godina. Zbog velikog rasta svjetske potrošnje ugljena njegov R/P faktor se u tom razdoblju godišnje prosječno smanjivao za više od 6,5 godina. Čak i 2009. godine kada je ekonomska kriza, nakon dugog razdoblja rasta potrošnje energije, uzrokovala blagi pad svjetske potrošnje energije od 1,1 posto, potrošnja ugljena se zadržala na razini iz 2008. godine, a proizvodnja je čak i tada zabilježila rast od 2,4 posto što je uzrokovalo daljnji pad R/P faktora za ugljen od 3 godine u 2009. godini. Ukoliko se takav trend rasta potrošnje ugljena nastavi narednih godina, a vrlo je malo izgleda da se to neće dogoditi, R/P faktor za ugljen će se vrlo brzo smanjiti na razine R/P faktora za ostale fosilne energente. Dodatni problem vezan uz svjetske rezerve ugljena je to što one sadrže različite vrste ugljena koje se međusobno razlikuju prema postotnom udjelu ugljika, odnosno prema ogrjevnoj moći. Trenutno se u svijetu rezerve kvalitetnijeg ugljena brže troše od rezervi ugljena niže kvalitete.

Sigurnost opskrbe

Na sigurnost svjetske opskrbe ugljenom, pogotovo država koje ovise o njegovom uvozu kao Hrvatska, u budućnosti će najviše utjecati trendovi njegove potrošnje i proizvodnje u Kini i Indiji. Trend rasta potrošnje ugljena u Kini je već godinama zabrinjavajuće velik. Još 2000. godine, potrošnja ugljena u Kini i SAD-u bila je jednaka, dok sada, samo deset godina kasnije, Kina troši preko tri puta više ugljena od SAD-a, a trendu rasta potrošnje se ne nazire kraj, osim u obliku kraha njegove opskrbe. Do 2009. godine Kina je sama namirivala vlastitu veliku potrošnju, a mala razlika između uvoza i izvoza ugljena uvijek je bila na strani izvoza. Krajem 2009. godine Kina postaje veliki uvoznik ugljena te se odmah pozicionira među vodeće svjetske uvoznike tog energenta, nestaje s popisa relevantnih izvoznika, a cijene ugljena počinju ubrzano rasti. Trend rasta potrošnje i uvoza ugljena u Kinu nastavljen je i tijekom 2010. godine, pa procjene ukazuju da bi uvoz ove godine mogao dostići 150Mt (milijuna tona). Za ilustraciju o kakvom se problemu radi, treba reći da tih 150Mt količinski predstavlja skoro 60 posto izvoza iz Australije koja je najveći svjetski izvoznik ugljena. Ukoliko se takav trend rasta kineskog uvoza ugljena nastavi i narednih godina, problemi u nabavi ugljena za države koje ovise o njegovom uvozu mogli bi ubrzano postajati sve teži. Da li će Kina postajati sve veći uvoznik ugljena prvenstveno ovisi o mogućnosti daljnjeg rasta njezine vlastite proizvodnje u svrhu namirivanja rastuće potrošnje, a te procjene baš nisu optimistične na duži rok. Udio Kine u svjetskoj proizvodnji ugljena je već sada 45.6 posto, udio u svjetskoj potrošnji čak 46.9 posto, a R/P faktor svega 38 godina s kraja 2009. godine. Posebno je zanimljivo da se podaci o rezervama ugljena kojima raspolaže Kina, primjerice u izvješćima BP-a, unatoč enormnoj proizvodnji nisu uopće mijenjali već dugi niz godina (najmanje od 1991.). Ukoliko će proizvodnja ugljena u Kini i dalje rasti po tako velikim stopama kao prijašnjih godina, njezin R/P faktor će se ubrzano smanjivati, što znači da bi vrhunac proizvodnje ugljena u Kini mogao biti iznenađujuće blizu. Trend rasta potrošnje i uvoza ugljena, ali na bitno manjim apsolutnim količinama, događa se i u Indiji. Indija ima stalni rast uvoza ugljena koji je već 2009. godine znatno prešao 60Mt.

Od prethodno navedenih osam država s najvećim rezervama, koje zajedno raspolažu s gotovo 90 posto svjetskih rezervi ugljena, ne može se računati na izvoz iz Kine i Indije, koje čak postaju sve veći uvoznici ugljena. Pet najvećih svjetskih uvoznika ugljena (redom: Japan, Kina, Južna Koreja, Indija, Tajvan) geografski, zbog transporta, gravitiraju na opskrbu iz Južne Afrike i Australije, koje su i same veliki potrošači ugljena. Da situacija bude još gora, Indonezija, trenutno drugi svjetski izvoznik ugljena, koja ujedno opskrbljuje to područje s najvećim uvoznicima, ima svega 0,5 posto svjetskih rezervi, a njen R/P faktor je krajem 2009. godine bio svega 17 godina. To znači, da će taj veliki dio ugljena, sada raspoloživog za izvoz, uskoro trebati postepeno nadomještati proizvodnjom u drugim državama. Od preostale četiri države s većim rezervama, Ukrajina i Kazahstan još
nemaju dovoljnu proizvodnju da budu iole značajni izvoznici, a geografski
položaj i političko okruženje Kazahstana predstavlju dodatne probleme za
transport i sigurnost opskrbe ugljenom iz tog dijela svijeta. Preostale dvije od osam najvećih, SAD i Rusija, sigurno će svoju poziciju izvoznika ugljena dobro znati iskoristiti u geopolitičke svrhe.

Iz prethodno opisanog možemo vidjeti da budućnost svjetske opskrbe ugljenom, pogotovo za države koje ovise o njegovom uvozu, izgleda puno lošije nego što se u javnosti želi prikazati, a vrhunac svjetske proizvodnje tog energenta vjerojatno nije jako daleko. To je dobra vijest za klimu i ljudski opstanak na planetu, ali loša vijest za neoliberalne dogmatike i njihovu neodrživu ekonomiju.

Izvori: BP, IEA, World Coal Institute