Noam Chomsky, profesor lingvistike i filozofije na američkom Massachusetts Institute of Technology (MIT), osvrnuo se u tekstu za New York Times na Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime nedavno održanu u Durbanu u Južnoafričkoj Republici, čiji je cilj bio "proširiti ranije odluke koje su bile ograničenog dosega i samo djelomično provedene". Korijen tih odluka, podsjeća Chomsky, bio je protokol iz Kyota iz 1997. godine koji su SAD odbile ratificirati, a prvo razdoblje ispunjenja obveza iz protokola istječe iduće godine. Naslov u New York Timesu, po njemu, pogodio je bit općeg raspoloženja uoči konvencije: "Hitni problemi, niska očekivanja".

Chomsky analizira rezultate najnovijih anketa koje su proveli Vijeće za međunarodne odnose (CFR) i Program za međunarodne političke stavove (PIPA); iako se svjetska javnost uglavnom slaže da bi njihove vlade trebale posvetiti više pažnje i aktivnosti problemu globalnog zatopljenja, u SAD-u se postotak "smanjivao tijekom posljednjih nekoliko godina te je američka zabrinutost značajno niža od globalnog prosjeka - 70% u odnosu na 84%".

Minimiziranje građanske svijesti

PIPA-in zaključak, nadalje, glasi: "Amerikanci nisu svjesni postojanja znanstvenog konsenzusa o hitnoj potrebi za djelovanjem u vezi klimatskih promjena. Velika većina misli da će ih klimatske promjene jednom osobno pogoditi, ali tek manjina misli da one na njih djeluju sada, suprotno od mišljenja u većini drugih zemalja." Chomsky ovakve stavove objašnjava utjecajem kampanja koje je 2009. godine proveo industrijsko-poslovni lobi kako bi umanjio svijest građana o prijetnji globalnog zatopljenja. Uobičajeno medijsko bavljenje problemom svodi se, po njegovom mišljenju, na održavanje ravnoteže između "velike većine znanstvenika na jednoj strani i poricatelja na drugoj", dok se pesimističnija znanstvena upozorenja sustavno ignoriraju. Jedna od posljedica toga je da "jedva jedna trećina američkog stanovništva vjeruje da postoji znanstveni konsenzus o prijetnji globalnog zatopljenja - daleko manje od svjetskog prosjeka i u radikalnom neskladu sa činjenicama".

Najcrnji scenarij

Chomsky ponovo citira PIPA-u koja ukazuje na negativan stav svjetske javnosti prema načinu na koji vlada SAD-a odugovlači rješavanje problema klimatskih promjena: "SAD se općenito smatraju zemljom koja najnegativnije utječe na svjetski okoliš, a druga je Kina. Najbolje ocjene dobila je Njemačka." Promatrajući zbivanja na Zemlji iz perspektive inteligentnih izvanzemaljskih bića, on zamišlja njihovo čuđenje dok gledaju kako "najbogatija i najmoćnija zemlja u povijesti svijeta sada radosno vodi leminge preko ruba litice".

Promatrajući zbivanja na Zemlji iz perspektive inteligentnih izvanzemaljskih bića, Chomsky zamišlja njihovo čuđenje dok gledaju kako "najbogatija i najmoćnija zemlja u povijesti svijeta sada radosno vodi leminge preko ruba litice".

Svoje gledište potkrepljuje podacima iz izvješća Međunarodne agencije za energiju (IEA), koju je 1974. utemeljio tadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger, o povećanju emisije ugljika iz fosilnih goriva. Prema procjenama IEA-e, "nastavi li svijet dosadašnjim tempom, 'ugljični budžet' bit će iscrpljen do 2017. Budžet je količina emisija koja može zadržati globalno zatopljenje na razini od 2 stupnja Celzija koja se smatra granicom sigurnosti." Chomsky tome dodaje izvještaj američkog Ministarstva energetike po kojem je emisija stakleničkih plinova prošle godine dostigla rekordnu razinu, višu od one predviđene najcrnjim scenarijem na Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (IPCC) 2007. godine. Većina znanstvenika, doduše, smatra taj scenarij odveć konzervativnim, kako je za Associated Press izjavio jedan od direktora programa za klimatske promjene na MIT-u John Reilly, dodajući da je "najcrnji scenarij IPCC-a negdje u sredini procjena mogućih ishoda koje su načinili znanstvenici s MIT-a".

Kao kontrast zlokobnim izvješćima, Chomsky navodi opsežan članak u Financial Timesu koji iznosi "optimistična očekivanja da bi SAD mogle postati energetski neovisne na stotinu godina pomoću nove tehnologije izvlačenja sjevernoameričkih fosilnih goriva" te "nadmašiti Saudijsku Arabiju i Rusiju i postati najveći svjetski proizvođač tekućih ugljikovodika". Chomsky uočava da se u članku ne spominje mogući utjecaj ovakvog razvoja događaja na svjetski okoliš i iznosi optužbu da, dok druge vlade poduzimaju korake ne bi li spriječile ili barem odgodile katastrofu, "SAD predvodi put - unatrag".

Terminalno ludilo

Ovakvo je "reakcionarno ponašanje", smatra on, "jedan od mnogih znakova krize američke demokracije u posljednjoj generaciji". Dok se politika i javnost naglašeno razilaze oko pitanja nezaposlenosti i manjkova, te su nesuglasice, "zahvaljujući propagandnoj ofenzivi, manje nego što bi trebale biti po pitanju najozbiljnijeg međunarodnog problema današnjice - a možda i u povijesti". Stoga bi, zaključuje on, "hipotetski izvanzemaljski promatrači" s pravom mogli dijagnosticirati našu zaraženost "nekom vrstom terminalnog ludila".